Djetinjstva se svoga dosta dobro sjećam.

One najživlje, rekla bih, uspomene, su uvijek vezane za mamu. Bila je vječno u pokretu, kao zrak. Trebaš je kako bi mogao disati, a ne primjećuješ je u njenom postojanju. Tata je radio vani, pa je većinom bila sama s nama. Budila se rano, kako bi prije nego što ode na posao naložila vatru da se probudimo u toploj kući. Spremila bi nam doručak. Sjećam se one divka kave od koje bi, kad bi je spojila s mlijekom mirisala cijela kuća. Na izlaznim vratima bi kratko dobacila, ali pogledom, nekako uvijek uprtim prema meni: Ne tucite se, budite dobri i ne zaboravi sestri urediti kosu, ali lipo, potrudi se…

Imala sam tada desetak godina, poveće iskustvo s pelenama, kuhanjem ručka i čuvanjem brata i sestre. Imala sam i one sretne trenutke s njima u malim nestašlucima za koje je mama saznala puno poslije. Možda će netko pomisliti da to i nije pravi put djetetovog djetinjstva. Da bi se djeca u toj dobi trebala samo igrati…

I ja sam tako mislila, ali samo s deset godina. Nikad poslije. Jer to je bio važan dio mog odrastanja, kada nisam bila važna ja, nego oni koji su mi bili povjereni. Igrala sam se dosta, ali ne onoliko koliko sam htjela.

Zanimljivo je kako se čovjek ostvaruje jedino u sebedarju. Kad ima neku odgovornost prema nekome, u svemu je odgovoran, čak i u igranju.

Većinom nisam razmišljala zašto se mama diže u četiri u noći, koliko ima peglati, spremati, zašto nam stalno nestaje struje, zašto nam prokišnjava podstanarski krov… Nije mi ništa falilo. Nisam se pitala ni otkud joj snaga razgovarati sa mnom do kasno u noć o mojim nekim djevojačkim problemima. Niti sam primijetila da isto toliko dugo razgovara i s bratom i sa sestrom. Nisam je često pitala kako je, jer znalo se to, mama je uvijek dobro i sve može.

Jednom, sjećam se, cijeli dan sam obavljala kućanske poslove i za kraj joj prigovorila: Ni hvala mi nisi rekla.

Nije se naljutila, samo mi je odgovorila nešto što sam zapamtila zauvijek: Budeš li za svoj rad od ljudi hvalu tražila, stalno ćeš biti razočarana. Tu nam je s Bogom računati, ne s ljudima.

Neke izgovorene rečenice ostanu u naslijeđu.

Shvatiš ih kad se probudiš pedeseti put u noći kako bi izmjerio djetetu temperaturu, a nitko ti ne kaže hvala. Kad svi u kući podrazumijevaju da se čista i ispeglana roba sama stvori u ormaru. Kad ti djeca prigovaraju da više pažnje posvećuješ onom drugom.

U trenutku kad postaješ svakom djetetu više kriv nego prav, postaješ, ne ‘služavka’ kako se većinom misli, nego bolja osoba. I to treba svaka majka sebi priznati. Djeca nas čine savršenijima. I što više traže od nas, sve nas manje dotiče svakome ponaosob, sebi najmanje, a sve smo bolje i bolje osobe. I imamo uvijek još i više od sebe za dati…

Pita me jedna prijateljica, dok nas je njeno dijete ometalo u razgovoru: „Nisu li sebična ova djeca? Što da napravim s njim, neprestano me ovako gnjavi?“
„Ja sam svome rodila brata“, rekla sam joj.“ I to je bilo najbolje što sam mu dala. Oni bi se zabavili svojim stvarima, dok bi ja obavljala svoje.“
A ona mi kaže: “Ali ono traži mene, ne brata ili sestru.“

Je li stvarno to tako? Ili si samo umišljajmo da smo uvijek najbolje društvo svojoj djeci? Da, istina, dijete traži nas – ali da mu riješimo trenutnu situaciju, dosadilo mu je biti samo.
S prvim djetetom sam i sama razmišljala kako su djeca mali sebičnjaci, ali prevarila sam se, treće me skroz razoružalo i navelo da promijenim mišljenje. Izgleda kao da nas stalno nešto traže, a zapravo kroz nas traže – sve. Jednostavna je računica, u životu postoji vrijeme davanja i primanja. Sada primaju, dajmo im onda sve. Jer samo onaj koji primi može i dati drugome.

Kako mi uvijek bude žao kad vidim mlade ljude koje su drugi uplašili da neće biti dobri roditelji ako svojoj djeci ne osiguraju sve materijalno u životu. Pri čemu je „sve“ priča bez kraja. Ma, kad nas naše dijete pogleda prvi put, ne sjećamo se više ni kako smo ga rađali, ni što smo ono za njega htjeli, niti nas je briga prokišnjava li nam podstanarski dom. Samo ga volimo. Bog nije stvorio ničiji život kako bi ga napustio, nego kako bi ga ljubio i krv svoju prolio za njega. Ne dajte da vam netko zauvijek ukrade priliku postati majka.

Na kraju, razmišljam o onom pitanju, kako to da djeca ne primjećuju svoje majke, kao što niti ja nisam primjećivala svoju? Na testiranju za upis u prvi razred osnovne škole, između ostaloga, pita doktorica moga najmlađeg sina: Koga voliš najviše na svijetu? On joj odgovori: Boga. Kako to? – kaže ona iznenađena, pa djeca najviše vole svoje mame. On joj odgovori: Volim najviše Boga, jer je on stvorio moju mamu…

E da, zrak je nevidljiv. Udišeš ga, ispunja ti svaki djelić tebe, a postaneš ga svjestan tek kada ti nedostaje, kad ti se srce sabije u prsima.

Anela Todorić

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 25.6.2021.
25. June 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.