Gdje su ta vremena moj Matane?!

Prošetala baka Julka do groblja da posjeti grob nedavno preminuloga muža uke, stavi struk ruže na grobnu ploču, zapali svijeću (znak uskrsne nade) i izreče molitvu Očenaša koja ih je cijeli život povezivala.

Nekoliko dana se "rušila" za pokojnim mužem, odnosno "nosila"! crninu, samo zato da joj ne bi netko predbacio kako ga ne žali. "Ma crnina nije uvijek znak žalosti!" - veli Julka samoj sebi.

Povela je sa sobom petogodišnjeg unuka Matana. Klekli su pokraj groba i molili raširenih ruku pet Očenaša... "Bako, sve mi se čini kao da je did s nama" veli Matan. "I ja to osjećam. Vidiš stavili smo jednu ružu na grob. Ruža ne povezuje, ona samo podsjeća. Budi u nama sjećanje. Molitva povezuje. Molitva je izraz i zajedništva i ljubavi..." Matan je pozorno slušao baku Julku i onda je ozarena lica upita: "Toznači da i did s nama moli?" "Tako je Matane"- odgovori Julka. "On je s nama u molitvi uvijek, kad mi navečer molimo Anđeoski pozdrav i molimo Krunicu. I svi naši pokojni su povezani s nama." Matan je htio upitati što je Anđeoski pozdrav, kad se upravo toga trena oglasi zvono s obližnje župne crkve "Zvoni podne. Pozdravit ćemo Gospu" veli baka Juka. Prekriži se i započe Anđeoski pozdrav. I Matan moli s njome Zdravo Marijo. Kad su završili molitvu, Matan se okrene prema baki i kaže joj: "Bako pami svako večer pozdravljamo Gospu, zašto i u podne?" -pita Matan. "Drago moje djete - veli baka - ujutro dok ti spavaš, oglašava se zvono s tornja naše župne crkve i poziva na molitvu Anđeoskoga pozdrava.

Kako bi bilo lijepo da je tada sva naša čeljad na nogama i zajednički izmolimo kratki Anđeoski pozdrav?! Dan koji počinje molitvom je blagoslov za obitelj, govorila je moja pokojna baka Ivka. Nije to bilo davno, kada nije bilo kuće u selu u kojoj se nije svaku večer pozdravila Gospa. Moj pokojni otac Ićannije propuštao pozdraviti Gospu dok je kopao u njivi za duhana ili u vinogradu... Obrisao bi lice rukavom košulje, kapu stavio na motiku i pred svim težacima glasno molio. E, moje drago dijete, to su bila blagoslovjena vremena. Molilo se, teško radilo, i uza sve to siromašno živjelo, ali čeljad je bila zadovoljna. Znalo se tko što radi u kući. Bilo je sloge i zajedništva. Kada su braća djelila imetak, nazdravljala su bukarom jedan drugome, jer su se bratski podijelili. Od tvoga tate i tvoga strikana kao i tvojih teta, tvoj se did, Matane, oprostio na samrtničkom krevetu ovako: Kad se budete dijelili, neka Bog bude prisutan na diobi. Gdje su ta vremena moj Matane?!"

Tagged under