Vazmeno bdijenje u Međugorju: Kad nemoguće postane moguće

Velika subota je dan tišine i molitve. Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Stoga vjernici posjećuju posebno uređen Božji grob u crkvi.

Crkva u svojoj tradiciji čuva veliko blago. Tako je za Veliku Subotu karakteristično Vazmeno bdjenje koje bi se trebalo slaviti noću, a trebalo bi završiti prije svanuća nedjelje. Za vazmeno bdijenje je karakteristično da započinje okupljanjemu vjernika ispred crkve, oko ognja kojeg svećenik blagoslovi. Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlje nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Upravo tim bdjenjem vjernici započinju slaviti Uskrs.

Također je običaj da se u Vazmenoj noći u zajedništvo Crkve prime katekumeni. Katekumenat je priprava odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije. Sakramenti kršćanske inicijacije jesu krštenje, Euharistija i potvrda. Svećenik katekumene krsti vodom iz studenca kojeg je blagoslovio na Vazmenom bdijenju. U taj se studenac također uranja i Uskrsna svijeća.

Zbog epidemiološke sutuacije i policijskog sata koji je na snazi u županijama Hercegovine, obredi Vazmenog bdijenja u Međugorju započeli su u 19,00 sati. Liturgija je također zbog epidemioloških mjera bila ponešto pojednostavljena, ali svejedno, crkva sv. Jakova i ove večeri bila je prepuna vjernika. Obrede je predvodio fra Renato Galić uz koncelebraciju fra Perice Ostojića i fra Antonija Primorca te prisutnih oko 25 svećenika.

Nije bilo paljenja ognja, nego je uskrsna svijeća upaljena u crkvi, i nakon toga obredi su započeli pjevanjem hvalospjeva uskrsnoj svijeći koja predstavlja Isusa Krista. U tom hvalospjevu, fra Zvonimir Pavičić je svojim prekrasnim, baršunastim glasom molio Gospodina da ova svijeća odagna mrak ove noći. Uslijedila je služba riječi nakon koje je fra Renato u svojoj propovijedi poručio:

Žene si postavljaju pitanje tko će im odvaliti kamen s ulaza u grobnicu? I s razlogom se to pitaju, ne samo zato što je kamen težak nego i zato jer on odvaja svijet mrtvih od svijeta živih, i tu povratka više nema. Dolaskom na grob čeka ih iznenađenje: kamen je pomaknut i one mogu ući u grob. Ali u grobu nema tijela, nego samo anđeo koji im kaže da je Isus uskrsnuo. Ono nemoguće je postalo moguće u ovoj noći. Ono Božansko dodirnulo je ljudsko i preobrazilo ga svojom prisutnošću i podiglo ga sebi u visine. Stoga crkva nakon 40 dana tišine ponovno kliče, ponovno se čuje Aleluja. Jer je grijeh pobjeđen.

Ovaj događaj nije samo prošlost, on se uprisutnjuje i danas i pokazuje nam da je promjena moguća, da ne postoji ništa što je nemoguće i neizvedivo. Ova noć nam to potvrđuje. Trebamo se samo otvoriti Božanskoj snazi Uskrsnuća. Trebamo samo odvaliti kamen s naših grobova i dopustiti da Bog preobrazi našu ljudsku narav. I ono nemoguće, postati će moguće.