Bez mučeništva nema Crkve. Put Kristov je i Križni put, a kršćani su pozvani da ga prihvate. Vjernici imaju svako pravo pitati me kao svećenika: “Oče, biste li bili spremni umrijeti za svoju vjeru?” Srećom nitko me to nije pitao u zadnje vrijeme, i da budem iskren, ne znam kakav bi bio moj odgovor, ali znam kakav bi trebao biti.

Svi smo pozvani biti mučenici, grčka riječ za “svjedok” je mučenik (μάρτυς “martyr”, ili μαρτύριον “svjedok”, “dokaz”). Čini mi se da na Zapadu više nemamo pouzdanih svjedoka. Kroz povijest broj djece mučenika, odnosno običnih muškaraca i žena, je daleko premašio broj biskupa i svećenika. Ali danas u velikoj krizi Crkve- odnosno krizi vjere, bogatih biskupa, svećenika udobne srednje klase, časnih sestara koje su usvojili svjetovni život, teško da ćemo naći vjerodostojne svjedoke.

Možda bi pitanje, “Jeste li spremni umrijeti za svoju vjeru?” trebalo biti pitanje koje bismo si svi trebali postaviti, a posebno naše vođe i profesionalni katolici, jer ne samo da bi trebali biti spremni umrijeti za svoju vjeru, nego i živjeti za nju.

Izvor: quovadisecclesia.com

Ova dužina ukazanja dokazuje da smo tvrde šije: forsiramo se kako bi razumjeli i oklijevamo dopustiti sebi da se do kraja uključimo. Gospina prisutnost u ovom ponavljanju dobija pedagošku funkciju da nas dovede do obraćenja.

Gospa kaže: "Neću se umoriti od pričanja i vođenja prema obraćenju. Neumorna sam: neću vas ostaviti na miru dok ne budete imali mir. Ovaj svakodnevni Gospin govor pokazuje hitnost: činiti i ponovno činiti istu stvar svaki dan za dobro, a to je potrebno za vjeru.

I plodovi se vide. Postoji mnogo obraćenja, popraćenih pronalaženjem unutarnjeg mira. Dolaze ovdje ljudi sa depresijom, obeshrabreni, beznadni, izgubljeni…, u konačnici današnje čovječanstvo. I mijenjaju se, nađu mir i samopouzdanje. Mogao bih vam ispričati toliko slučajeva... ljudi traže konkretnost i iskustvo vjere. Najčešće u životu nailaze na teorije, ali malo ili nimalo iskustva vjere".

Izvor: "Medjugorje", Milano, n. 11. listopad 1986.

Matija Ricov progovorio je o krizi očinstva sa sociološkog i psihološkog aspekta, a kao odgovor na krizu ponudio je pobožnost prvoj božanskoj osobi- Bogu Ocu te duhovno pratiteljstvo.

Ovo korisno, edukativno i nadahnuto predavanje poslušajte i pogledajte na linku:

Duh Sveti donosi blagoslov! Ako naš jezik govori psovke, pokazuje kako u našem biću vlada jedan drugi duh, zloduh koji će na nas navući prokletstva!

Kako se pripremati za duhovnu bitku poslušajte u ovom kratkom izlaganju Mije Barade!

2.Božja milost može promijeniti svakoga; treba joj se samo otvoriti.

3.Nemirni duh nekada zna izvesti na pravi put prije nego mirni duh.

4.Bog vodi ovaj svijet naprijed po ljudima koji se priznaju grešnicima,a ne bezgrešnima.

5.Svi smo mi pozvani prevoditi riječi Evanđelja u djela Evanđelja.

6.Evanđelje je knjiga iz koje čitaš dvostruko više nego što je između korica napisano.

7.Da bi se približio Bogu moraš se prije toga osloboditi svega što te odvraća od njega.

8.Samo u "samoći" čovjek može doći do velikih istina o životu.

9.Možeš druge učiti o Bogu samo ako tvoj život govori o Njemu.

10.Putuješ svijetom u potrazi za Bogom da bi na kraju shvatio da je On uvijek bio uz tebe.

Treba nam nova evangelizacija jer je poganstvo procvjetalo upravo iz tih tzv. kršćanskih zemalja. Brinimo se o tome da li će Crkva rasti, a ne putem interneta ili televizije. Nema novih obraćenja zahvaljujući Katoličkoj TV ili Radiju... ovo su dobri alati za vjernike, ali ateisti ih odbijaju. Vjera ovisi o svjedocima. Sveci nedostaju na sveučilištima, školama, župama, novinama, čak i vjerskim.

Mi mislimo: "Gospa dolazi, Ona će učiniti. "Naprotiv, Ona uvijek kaže: "Trebam tebe".

(fra Jozo)

To su Centri za španjolsko govorno područje: za Španjolsku i za Južnu Ameriku. Također je tu novoosnovani centar za englesko govorno područje, osobito za Sjedinjene Američke Države, zatim Njemački centar za Njemačku i Austriju, Češki Centar, Centar za istočne zemlje, za Ukrajinu.

Što je bit tih Centara?

Njihova bit i njihova zadaća je upravo da prenose poruku Međugorja, da približe ljudima ono što se u Međugorju događa, da uče ljude moliti kako se moli u Međugorju. Jer puno hodočasnika kad bi došlo u Međugorje još od samih početaka željelo je zauvijek ostati u Međugorju. Zašto? Zato što im je bilo lijepo moliti, uživali su ovdje u Međugorju u ovoj atmosferi gdje ti na svakom koraku vidiš čovjeka s krunicom u ruci, s Biblijom u ruci koji ide rado na večernji molitveni program, na misu, na klanjanje… Poželiš uistinu živjeti stalno u takvome okruženju. No potrebno se vratiti doma, potrebno se vratiti svojoj obitelji, poslu, obavezama… jer nikada nije dobro bježati! Tko god bježi od problema nikada neće uspjeti pobjeći jer problem najčešće leži u nama samima, a od sebe ne možemo nikada pobjeći. Zato se moramo suočiti s problemom i zato je uvijek potrebno i otići iz Međugorja.

Prava dinamika hodočašća se sastoji u tome da se dođe ovdje kako bi se nahranilo duhovnom hranom, dobila duhovna energija, dobio mir i sve ono što nam Gospodin daje. Onda se vratiti kući kako bismo mogli djelovati u svome okruženju. U svojoj obitelji, na svome radnome mjestu, u svome gradu, u svojoj župnoj zajednici naviještati taj mir i svu tu ljepotu koju smo susreli ovdje u Međugorju.

Upravo je to zadaća ovih Centara mira: oni pokrivaju veliki broj država i u tim državama oni su kao jedni koordinatori koji organiziraju susrete koji promoviraju međugorsku duhovnost.

Kako izgledaju ti međugorski susreti?

Veoma jednostavno, evo upravo kao Mladifest. Ili kao jedan molitveni susret ovdje u Međugorju. Bio sam pozvan na nekoliko takvih susreta u Ukrajinu, u Englesku, u Irsku, prošle godine sam također bio u Latinskoj Americi, Paragvaju, Urugvaju, Boliviji i nedavno u Meksiku. I što se radi na tim susretima? Organiziraju se vikendi ili se uzmu neki posebni dani kada se ljude okupi i jednostavno se prenese ovaj molitveni program iz Međugorja. Obično bude jedna kateheza, jedan poticajan govor, bude nekoliko svjedočanstava, moli se krunica, slavi se euharistija, klanjanje, procesija s Gospinim kipom i uistinu to bude na izgradnju čitave jedne zajednice.

Sjećam se kad sam bio u Paragvaju koliko me dodirnula vjera tih ljudi, osobito ljudi iz Paragvaja koji možda nikada neće moći doći u Međugorje. Bilo je toliko ljudi koji su siromašni koji ne mogu sebi priuštiti tako jedno daleko putovanje u Međugorje, koji nikada neće doći u Međugorje, ali ipak u svom srcu osjete duh Međugorja, osjete ljepotu Gospine blizine i sve ono što Međugorje kao molitveno mjesto nudi. Koliko sam bio iznenađen i dirnut upravo tim ljudima koji nikada nisu bili u Međugorju, a imaju duh Međugorja, kao da žive u Međugorju upravo zbog tih Centara mira koji im prevode Gospine poruke, koji im daju te poruke, koji izvještavaju o događajima koji se događaju u Međugorju, koji prate molitveni program preko naših YouTube kanala koji mogu slušati u prijevodu na svoj jezik. I oni svaki dan prate molitvu iz Međugorja.

Međugorje nema granica

Kad sam prije nekoliko godina kao župni vikar češće predmolio krunicu na večernjem molitvenom programu onda mi nije bilo zanimljivo najavljivati otajstva krunice na više jezika. Nisam baš toliko dobar s jezicima, pa sam odustao i najavljivao sam otajstva samo na hrvatskome jeziku. Dok me jednog dana nije susrela jedna gospođa koja živi na Floridi u Sjedinjenim Američkim Državama. Pristupila mi je i fino me pozdravila, zahvalila na svemu što činimo i rekla kako ona skoro svaki dan s nama moli krunicu, sluša propovijed na misi, naše kateheze koje prenosimo i budući da se krunica ne prevodi kao što se prevodi misa, zamolila me jednu stvar, rekla je „Velečasni, ako možete ipak kad navješćujete otajstva krunice, ako možete ipak reći koje je otajstvo na još kojem jeziku, na primjer na engleskom, tako da i mi koji molimo on-line iz stranih država, znamo koje se otajstvo moli, koje se otajstvo razmatra i da tako možemo sudjelovati u molitvi krunice“.

Tu sam zapravo vidio kolika je veličina Međugorja! Da Međugorje zapravo nije samo ono što je ovdje na konkretnom mjestu, da Međugorje i nema nekih svojih granica nego da Međugorje upravo po trudu dobrih ljudi koji su dali svoj život, koji ništa od toga ne primaju materijalno, nego daju sebe, svoje vrijeme i sve svoje darove stavljaju u službu širenja Evanđelja i u službu širenja Gospine poruke iz Međugorja, da ona stigne do onih ljudi u udaljenim krajevima. I zanimljivo je onda kad dođete u tako udaljene zemlje da vas tamo oni znaju, da vas prepoznaju, znaju vam ime, sve znaju, jer oni prate redovito večernji molitveni program iz Međugorja.

Možda i ti možeš pomoći?

Možete se raspitati ima li u vašoj državi jedan takav Centar, ima li u vašoj državi jedna podružnica koja bi mogla surađivati s drugim Centrima i tako poruku Međugorja prenositi i u vašu državu. Ako nema, možda možete vi biti ti koji će započeti s ovom misijom i tako biti Gospini apostoli, Gospine produžene ruke. Jer smisao ovih Centara nije promoviranje nekoga, nego navješćivanje Evanđelja i da navijesti ono što Međugorje pokušava i što čini sve ove godine, da ljude privede Bogu u molitvi, ljepoti Božje blizine, da pokaže kako je lijepo biti u Božjoj blizini i da sve ono što osjetimo ovdje u Međugorju, da se to može živjeti i u vašim župnim zajednicama.

Želio bih potaknuti svakoga od vas da u svojoj župi započne nešto tako. Međugorje nije ništa novo, nije ništa strano što prije nije bilo u Crkvi. Međugorje je ono što bi svaka župa trebala imati: molitvu krunice, redovite kateheze da ljudi rastu u vjeri, da iznova produbljuju svoju vjeru, svete mise, klanjanje… Evo volio bi uistinu kad bi svako od vas započeo nešto tako u svojoj župi. Mnogi dođu nama u Međugorje i žele ovdje biti, živjeti, volontirati, raditi, biti na službi u Međugorju, ali mi često kažemo lako je to sve činiti u Međugorju lako je to sve činiti ovdje, ali je puno zahtjevnije to činiti u svojoj župnoj zajednici u svome gradu.

Vjerujem da se slažete s tim da ipak nije lako i isto činiti nešto tako u Međugorju i nešto tako u svojoj župnoj zajednici, s ljudima koji te znaju, koji te viđaju svaki dan, koji znaju tvoje vrline i mane, ali nitko se ne može zatvoriti u sebe, nego moramo uvijek gledati onoga pored nas i rasti zajedno s drugima u vjeri.“

Priredila: Paula Tomić

1. Marijina poniznost ponižava Sotonu

Marijina poniznost suprotna je Sotoninoj oholosti. Njezina potpuna podložnost Božjoj volji njegovu aroganciju čini nemoćnom.

“Bog je Mariji dao tako veliku moć nad zlim duhovima”, objašnjava Heinen, “da oni priznaju da se boje jedne od njezinih molbi za dušu više nego molitvi svih svetaca.”

Kad prigrlimo Marijinu poniznost, sudjelujemo u njezinoj pobjedi nad Sotonom.

2. Marija je Kraljica anđela

Marija ima vlast nad svim anđeoskim bićima, uključujući i one pale.

“Oni koji su odlučili slijediti Boga znali su da će joj biti na usluzi, kada Gospa dođe i bude uzdignuta iznad njih”, kaže Heinen.

Sotonu, koji se ponosi svojim prijašnjim statusom anđela, muči Marijino uzvišeno mjesto na Nebu.

3. Marijin utjecaj na spasenje

Marija podsjeća Sotonu da njegova pobuna nikada neće nadvladati božansku misiju koju je ona ispunila.

“Ona je predokus obogotvorene kreacije, kreacije vraćene u jedinstvo s Bogom”, kaže Guzman.

Od svog Bezgrešnog začeća do svoje uloge Majke Božje, Marija je u središtu Božjeg plana da porazi Sotonu.

4. Marijina neznatnost

Marijina pjesma hvale, “Veliča“, objavljuje da je Bog “silne zbacio s prijestolja, a uzvisio neznatne”.

Ova oštra suprotnost razbjesni Sotonu, koji je opsjednut moći i samoslavljenjem.

“U Srcu Marijinu u ‘Veliča’ vidimo zašto je ona toliko drugačija od Sotone,” objašnjava Schadt. “Njezina slava i njezino očitovanje usmjereni su prema Bogu, a ne prema njoj samoj.”

Pobožnost sv. Mihaelu arkanđelu

(Svaki dan se mole dvije molitve i litanije).

Molitva za zaštitu

Sveti Arkanđele Mihaele, molim te dođi i pomozi mi.
Stoj kraj mene u borbi protiv svakog zla i napadaja sotone. Budi Ti moja zaštita i obrana. Bog Otac u nebu zabranio sotoni i svim demonima da mi škode. Zato te molim u Ime Isusovo, koji je rekao: “Što god zaištete u moje ime Oca, dat će vam se…” Ti Kneže nebeske vojske, vjerni slugo Božji, vjerni slugo Marijin, u Ime Isusovo, u Ime Marijino, molim te, učini me nevidljivim, neopipljivim, neozljedivim za sve nevidljive i vidljive neprijatelje, da mi ništa ne mogu škoditi, ni duši, ni duhu, ni tijelu.

Sveži sotonu i sve ostale zle duhove, da ne mogu ništa protiv mene poduzeti, u nikakvoj mi prilici naškoditi, da su prema meni kao onesviješteni, kao gluhi, kao slijepi, da ništa ne vide, ništa ne čuju, ništa ne smiju odnositi. Tebi predajem sve svoje neprijatelje…(ovdje nabroji svoje neprijatelje). Ti Kneže nebeske vojske, sotonu i ostale zle duhove, koji svijetom lutaju i obilaze na propast duša, s Božjom moći u pakao strovali.

Kroz Bezgrešnu Djevicu i Majku Božju Mariju.
Kroz njezino Bezgrešno Začeće.
Kroz njezino Bezgrešno Začeće.
Kroz njezino Bezgrešno Začeće. Amen.

O sveti Mihaele Arkanđele probodi svojim mačem sva okorjela srca da se u njima nastane presveta Srca Isusa i Marije. Amen!

Sveti Mihaele arkanđele,

brani nas u boju;

protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.

Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:

Ti, vojvodo vojske nebeske,

Sotonu i druge duhove zlobne,

koji svijetom obilaze na propast duša,

Božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali. Amen. (Papa Leon XIII)

Litanije sv. Mihaelu arkanđelu

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj se nama!

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj se nama!

Duše Sveti, Bože, smiluj se nama!

Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj se nama!

Sveta Marijo, moli za nas.

Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas.

Sveti Mihaele, kneže Serafina,

Sveti Mihaele, glasniče Gospodina, Boga Izraelova,

Sveti Mihaele, Povjereniče Presvetog Trojstva,

Sveti Mihaele, Starješino Raja,

Sveti Mihaele, najsjajnija zvijezdo anđeoskog zbora,

Sveti Mihaele, posredniče božanskih milosti

Sveti Mihaele, najsvjetlije sunce milosrđa,

Sveti Mihaele, prvi uzore poniznosti,

Sveti Mihaele, primjere blagosti,

Sveti Mihaele, prvi plamenu najvatrenije revnosti,

Sveti Mihaele, dostojan divljenja,

Sveti Mihaele, dostojan štovanja,

Sveti Mihaele, dostojan hvale,

Sveti Mihaele, službeniče božanske blagosti,

Sveti Mihaele, najsnažniji vođo,

Sveti Mihaele, djelitelju radosti,

Sveti Mihaele, tješitelju klonulih,

Sveti Mihaele, anđele mira,

Sveti Mihaele, tješitelju bolesnih,

Sveti Mihaele, vođo zalutalih,

Sveti Mihaele, potporo onima koji se nadaju,

Sveti Mihaele, čuvaru onih koji vjeruju,

Sveti Mihaele, zaštitniče Crkve,

Sveti Mihaele, velikodušni djelitelju,

Sveti Mihaele, utočište siromaha,

Sveti Mihaele, olakšanje potlačenih,

Sveti Mihaele, pobjedniče zlih duhova,

Sveti Mihaele, naša snago,

Sveti Mihaele, naše utočište,

Sveti Mihaele, naš branitelju,

Sveti Mihaele, vojskovođo anđela,

Sveti Mihaele, utjeho patrijarha,

Sveti Mihaele, vođo proroka,

Sveti Mihaele, vođo apostola,

Sveti Mihaele, utjeho mučenika,

Sveti Mihaele, radosti priznavalaca,

Sveti Mihaele, čuvaru djevica,

Sveti Mihaele, časti svih Svetih,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj se nama!

POMOLIMO SE: Gospodine, neka nas moćni zagovor tvog Arkanđela Mihaela uvijek i svugdje zaštiti i oslobodi od svakoga zla te privede u život vječni. Po Isusu kristu Gospodinu našemu. Amen.

Srijeda je dan sv. Josipa, koji se kao uzor i zagovornik radnika smjestio usred radnoga tjedna.

Četvrtak je usmjeren prema Presvetomu Oltarskomu Sakramentu i idealan za pobožnost klanjanja u crkvama.

Petkom se spominjemo muke Gospodnje, a to je i dan Presvetoga Srca Isusova.

Zato je poželjno petkom postiti. Sedmi dan stvaranja bio je subota i dostojno je da taj dan bude posvećen Blaženoj Djevici Mariji, a nedjelja je dan uskrsnuća te svaku nedjelju slavimo kao mali Uskrs.

S njima slavimo Boga, jer oni naše molitve prinose k Bogu. Vjerno nas prate na životnom putu, pomažu u radu, brane od opasnosti, tješe u tuzi, čuvaju dušu od grijeha. Oni su najbolji prijatelji naše duše.

Devet anđeoskih korova

Crkveni su oci u pomnom čitanju i proučavanju Biblije prepoznali postojanje 9 anđeoskih korova, što bismo mogli jednostavnije izraziti kao 9 vrsta anđela, a svi oni kao nebeska duhovna stvorenja vjerno služe Bogu i ljudima. U prvom su redu serafini, kerubini i prijestolja kao nebeski savjetnici, zatim gospodstva, sile i vlasti kao nebeski upravitelji te vrhovništva, arkanđeli i anđeli kao nebeski glasnici. Pobožnost prema svetim anđelima ispunja nas divljenjem pred velikim otajstvom Božje stvaralačke ljubavi.

Što su zagovorna krunica i svakodnevna krunica i koji je njihov cilj?

Cilj zagovorne krunice jest u petak, uoči javne molitve krunice od 22 do 10 h u subotu, moliti jedno ili više otajstva svete krunice tijekom 30 minuta pa te pozivamo da i ti moliš za uspjeh i blagoslov javne molitve krunice u Hrvatskoj. U zagovornoj molitvi nisi obavezan sudjelovati svaki mjesec.

Cilj svakodnevne krunice ili žive krunice jest živjeti krunicu u svakodnevici tako da svaki dan molimo jednu deseticu krunice. Do sada je u ovu inicijativu uključeno više od 100 muškaraca koji svakodnevno mole jednu deseticu krunice, a svojom bi nam prijavom pomogao da stvorimo svakodnevnu živu molitvu ružarija. Budi stoga i ti dio te zajednice muškaraca. Ako se prijaviš, dodijelili bismo ti deseticu krunice koju bi molio svakodnevno zajedno s posvetom Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Ukoliko si zainteresiran za neku od naših gore navedenih molitvenih inicijativa, popuni ovu prijavnicu kako bismo te mogli kontaktirati i dati upute za molitvu.

Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina

Izvor: muzevnibudite.com

Podrijetlo i značenje

Učimo o tradiciji korizme sv. Mihovila kako je opisana u “Cvjetićima svetog Franje” svetog Bonaventure. Mihovilska je korizma, poput korizme pred Uskrs, četrdesetodnevno razdoblje molitve i pokore koje počinje na Veliku Gospu (15. kolovoza) i završava na svetkovinu svetih arkanđela: sv. , sveti Gabrijel i sveti Rafael (29. rujna). Ovo vrijeme pobožnosti prilika je za vjernike da obnove svoju vjeru i rastu u jedinstvu s Bogom.

Pobožnost svetog Franje Asiškog

Sveti Franjo je imao veliku pobožnost prema svetom Mihaelu arkanđelu. To razdoblje od 40 dana živio je s dubokim poštovanjem i duhom pokore. Prema sv. Bonaventuri: “Dvije godine prije svoje smrti, nakon što je započeo korizmenu vježbu u čast svetog Mihaela na vrlo visokoj planini zvanoj La Verna, [Francisco] je više nego ikad osjetio mekoću nebeske kontemplacije, žar nadnaravnih želja i obilje božanskih milosti.”

Načini obilježavanja korizme sv. Mihovila uključuju:

Dnevna molitva: Molite litanije svetog Mihovila ili druge njemu posvećene molitve.

Pokora: Odabir neke vrste posta ili odabir nečega čega se odreći da biste ponudili Bogu, poput buđenja u zoru ili suzdržavanja od određene hrane.

Milosrđe: Pronađite način da pokažete ljubav prema onima koji su najpotrebniji na konkretan način, kao što su tjelesna djela milosrđa.

Ispovijed i misa: Redovito slavite sakrament pomirenja i svetu misu kako biste bili otvoreni Božjim milostima.

Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju!

Duhovna obnova je prilika za par sati tihe molitve u kojima gledamo na vlastite živote u Božjoj prisutnosti. U svakodnevnoj užurbanosti može biti teško pronaći to vrijeme – a sada i ovaj ritam koji nam nameće pandemija donosi neke nove izazove – ali najbolji način za učiniti ovu duhovnu obnovu je pronaći vrijeme i mjesto gdje se možemo moliti: ostavite po strani druge zadatke, ugasiti telefon. Dobra je ideja činiti bilješke i ideje koje nam sinu tijekom obnove, ali najvažnije je da se stavimo pred Gospodina, da gledamo Njega i dozvolimo njemu da nas gleda.

2. RAZMATRANJE

Razmatranje poslušajte ovdje.

3. DUHOVNO ŠTIVO

Biti “siromašan duhom” čini se nužnim uvjetom da druga blaženstva postanu stvarnost u našem životu, budući da to Isus stavlja na prvo mjesto u svom govoru o blaženstvima. To je čvrst temelj na kojem se može graditi sjajan i lijep život. Ali što točno znači biti “siromašan duhom”? Članak pročitajte ovdje.

4. ISPIT SAVJESTI

Pitanja koja donosimo mogu nam pomoći da u Božjoj prisutnosti razmišljamo kako smo djelima odgovorili na njegovu ljubav. Na početku može pomoći zazivanje Duha Svetoga, a na kraju sam čin kajanja izražavajući žaljenje zbog vlastitih grijeha i moleći Božju milost kako bismo mu se vratili i ostali blizu njega. Čin kajanja može biti koji god želimo, uključujući i jednostavne riječi svetog Petra upućene Isusu nakon uskrsnuća: „Gospodine, ti sve znaš, tebi je poznato da te ljubim.“ (Iv 21:17).

Čin prisutnosti Božje

1. »I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda« (Otk 12, 1). Je li Uznesenje i krunjenje Djevice Marije za kraljicu neba i zemlje za mene znak nade, budući da je ona pridružena pobjedi svoga Sina?

2. Povjeravam li Marijinom majčinskom zagovoru svoj život i život svoje obitelji? Molim li da iz nje proiziđu pozivi za Crkvu i za Djelo?

3. »Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave« (Zborna na Misi Uznesenja). Nastojim li živjeti tako da plodovi moga djelovanja pridonose slavi Božjoj?

4. »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada« (Lk 15, 11-12). Shvaćam li, dok promatram priču o izgubljenom sinu da mi grijeh oduzima sreću i udaljava me od Boga?

5. »Došavši k sebi, reče…« (Lk 15, 17). Molim li Duha Svetoga za svjetlo kako bih stvarnost svoga života promatrala s vjerskim pogledom? Idem li na ispovijed sigurna da me On čeka i s radošću prima?

6. Stariji sin »se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati« (Lk 15, 28). Pomažu li mi moji vlastiti nedostaci da shvatim i oprostim drugima i da ne sudim? Nastojim li razgovarati sa svojim suprugom, izbjegavajući rasprave koje nas samo udaljavaju? Ispravljam li svoju djecu s ljubavlju i strpljenjem?

7. Otac iz poredbe je odgovorio: »Ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!« (Lk 15, 31). Molim li od Gospodina veliko srce otvoreno za sve ljude, pa i za one s kojima se na slažem najbolje ili koji su me povrijedili? Radujem li se postignućima drugih: materijalnim, ljudskim, duhovnim...?

Djelo kajanja

6. ODLUKE

Donesite nekoliko kratkih i točno određenih odluka koje ste vidjeli u molitvi i nastojte ih ispunjavati tijekom ovog mjeseca.

opusdei.org

Tako se danas taj Marijin blagdan slavi dan nakon blagdana Presvetog Srca Isusova, koji je u lipnju. Premda je Crkva pomakla datum blagdana, mnogi katolici nastavili su slaviti Bezgrešno Srce Marijino u kolovozu, u dobroj vjeri da se njena poruka u Fatimi proširi po svem svijetu.

Tako nije riječ o službenoj odredbi crkve već o povijesnom razvoju koji je proistekao iz Drugog svjetskog rata i poruke u Fatimi.

Aleteia

Sposobni smo sve izvući iz konteksta, plemenito djelo pretovriti u sebičnu samopromociju. Stavit ćemo pod upitnik i samoga Boga, a kamoli ne svoga bližnjega.

Ponekad smo i mi ljudi takvi; sposobni smo i najveće dobro izokrenuti u izopačeno, savjet u prozivku, kritiku u osudu. Sposobni smo sve izvući iz konteksta, plemenito djelo pretovriti u sebičnu samopromociju. Stavit ćemo pod upitnik i samoga Boga, a kamoli ne svoga bližnjega. Vjerujem da time mislimo kako smo provokativni i iznad drugih “vjerom zadojenih istomišljenika”, ali nažalost ispadamo samo robovi svojih nezadovoljstava i neostvarenosti.

Đavao jako dobro zna tko je Isus i što može. Poznaje Pisma mnogo bolje od nas i zato mu i jest cilj iskriviti našu sliku o Bogu. A čovjek koji ne poznaje Pisma i Isusa je lagana meta. Đavao je odličan manipulator i točno zna gdje smo slabi i “na koje će nas karte” dobiti. Odlično zna koji vjetrovi podižu naš egoizam te će zadovoljno zapuhati svaki put kad osjeti iskru naše oholosti.

Bog ne treba opravdanje, Bog ne treba branitelje. Na nama je da budemo vjerni. I da Mu budemo blizu. Sve ostalo je On već učinio, čini i činit će.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Marin Karacic (@framarinkaracic)

Svaka posljedica ima svoj uzrok, sve ono što mi trenutno u svom životu jesmo, to je posljedica naših životnih odabira, zato je prvi korak o važnosti zdravlja i o važnosti mentalnog i duhovnog zdravlja. No, nema zdravlja i ozdravljenja dok se ne susretnemo s Bogom”, navodi fra Ivan Marija.

Kako god bilo donijeli smo nekakve životne odluke. Za puno stvari u životu možda ni nismo krivi, ali jesmo li neke stvari mogli i izbjeći da smo bili ponizni i da smo bili svjesni da postoje posljedice i da se nećemo moći uvijek izvlačiti na nisam znao ili na bilo koji drugi izgovor. Zato je ključ duhovnog ozdravljanja susresti Boga svoga”, navodi ovaj poznati franjevac.

Poslušajte:

Pokušaj se prisjetiti vremena kada sam ti čitala istu priču iz noći u noć prije spavanja. Kad se ne želim kupati, ne ljuti se i nemoj me ponižavati. Pokušaj se sjetiti s koliko sam te strpljenja tuširala iako te je bilo teško nagovoriti na to. Kad me vidiš kako se mučim s novim tehnologijama, daj mi vremena da naučim i ne gledaj me tako… Sjeti se, dušo, kako sam te strpljivo učila raditi mnoge stvari.

Kada primijetiš da starim, budi strpljivo, ali prije svega pokušajte razumjeti kroz što prolazim. Ako se ponekad izgubim u našem razgovoru, daj mi trenutak da se sjetim.

Kako se ponašati dok jedeš, kako se ispravno obući, počešljati i baviti se svakodnevnim stvarima. Kada primijetiš da starim, budi strpljivo, ali prije svega pokušajte razumjeti kroz što prolazim. Ako se ponekad izgubim u našem razgovoru, daj mi trenutak da se sjetim. A ako ne uspijem, ne uzrujavaj se i ne budi grubo, znaš nije to lako podnijeti u mojim godinama. Znaj da mi je najvažnije samo biti s tobom.

I kad mi moje stare umorne noge ne daju da hodam tako brzo kao nekad, daj mi svoju ruku, kao što sam ja tebi davala svoju kada smo te tata i ja učili hodati. Kad dođu ovi dani, nemoj biti tužno. Samo budi sa mnom. Pokušajte me razumjeti dok se s ljubavlju približavam kraju svog života. Znam da imaš puno obaveza i da postoje veći prioriteti od mene, no bit ću ti jako zahvalna na svakom trenu izdvojenog vremena koju mi posvetiš.

Pokušajte me razumjeti dok se s ljubavlju približavam kraju svog života.

Drago dijete, znam da ti nije lako, no mama samo želi da znaš koliko joj je stalo do tvoje sreće i radosti. Oprosti što ti ponekad otežavam život, pokušat ću se još više potruditi da ti bude lakše sa mnom. Voli te tvoja mama.

“Mnogo sam godina radila na polju palijativne skrbi. Moji su pacijenti otišli kući da tamo umru. Sa mnom su podijelili neke nevjerojatno posebne trenutke. Provela sam s njima posljednja tri do dvanaest tjedana njihova života. Ljudi značajno sazrijevaju suočeni s vlastitom smrtnošću. Naučila sam da nikada ne bismo trebali podcjenjivati ​​čovjekovu sposobnost rasta, neke su promjene bile izvanredne. Svatko od njih, očekivano, doživio je različite osjećaje: poricanje, strah, bijes, žaljenje, još više poricanja i na kraju prihvaćanje. Uostalom, svaki je pacijent pronašao svoj mir prije odlaska, baš svaki od njih ”, ​​otkrila je Bronnie.

Na pitanje o žaljenju koje su ljudi izrazili prije svoje smrti na svom je blogu zapisala najčešće, i one koje su je najviše obilježile.

Žao mi je što nisam bio hrabar i odabrao život u kojem bih uistinu bio vjeran sebi, a ne onome što su drugi očekivali od mene

Na kraju života ovo je bilo najčešće žaljenje. Kad ljudi shvate da se njihov život približio kraju i osvrnu se unatrag, može se vidjeti koliko snova ostaje neostvarenih. Većina ljudi nije ostvarila ni polovicu svojih snova i morali su umrijeti znajući da je to bilo zbog odluka koje su donijeli – ili onih koje nisu.

Žao mi je što sam toliko radio

“To su spomenuli svi muški pacijenti o kojima sam se brinula”, rekla je medicinska sestra. Žao im je što su na poslu provodili toliko vremena jer su propustili odrastanje svoje djece kao i društvo supruga. Žene su također izrazile ovo žaljenje, ali budući da je većina pacijentica iz prethodne generacije, uglavnom su se brinule o domu i obitelji.

Žao mi je što nisam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje

Mnogi su ljudi potisnuli svoje osjećaje da bi sačuvali mir s drugima. To je dovelo do pomirenja s prosječnim postojanjem i nikada nisu postali ono što su stvarno mogli postati. Mnoge su se bolesti razvile upravo zbog te gorčine i ogorčenja koje su nosili sa sobom.

Žao mi je što nisam održavao kontakt s prijateljima

Često treba nekoliko tjedana oporavka da stvarno shvatite sve dobre stvari koje stari prijatelji donose, a mnogo ih se puta više ne može pronaći. Pacijenti su bili toliko zauzeti vlastitim životom da su godinama puštali zlatna prijateljstva da blijede.

Žao mi je što si nisam priuštio da budem sretniji

Ovo je iznenađujuće vrlo često žaljenje. Mnogi ljudi tek na kraju života shvate da je sreća naš izbor. Shvaćaju da su cijeli život proveli zaglavljeni u starim obrascima i navikama. Bojeći se promjene, živjeli su pred drugima i pred sobom pretvarajući se da su sretni. Strah od promjene nagnao ih je da se pretvaraju i žive životom kojim nisu sretni.

Ne dopustimo da se to i nama dogodi i da na kraju života shvatimo kako smo se trebali puno više smijati i priuštiti si sretne trenutke o kojima smo samo maštali.

Ova pitanja istražuje nova epizoda podcasta "Rastući s djecom", u kojoj gostuje psiholog Mario Brkić. Brkić, otac troje djece i školski psiholog s desetogodišnjim iskustvom, dijeli svoja razmišljanja i iskustva o izazovima roditeljstva. Ističe kako mu je roditeljstvo promijenilo životne prioritete, te naglašava važnost angažiranog i brižnog odnosa s djecom, neovisno o mišljenju okoline.

Govoreći o očinskom autoritetu, Brkić ističe da se autoritet zaslužuje dosljednošću u ponašanju. "Pitanje autoriteta je zanimljivo pitanje i važno je istaknuti da se autoritet ne može utjerati. Kada to usporedimo sa situacijom u školi, znamo da se prije tjelesno kažnjavalo djecu i ona su birala ne kršiti pravila da ne osjete fizičku bol, ali pitanje je koliko su istinski poštivali takve učitelje. Djeca poštuju autoritet kada je osoba autentična i živi ono što govori." Brkić također raspravlja o muškoj autodestrukciji i tendenciji da se problemi rješavaju snagom, „na mišiće“, te nudi pametnije pristupe rješavanju problema. Više o tome možete saznati u novoj epizodi podcasta. Podcast Rastući s djecom na portalu Bljesak uređuje i vodi Ana Pavlović.

Nemoguće je na to pitanje odgovoriti u kratko. Ako stvarno želiš odgovor i stvarno te zanima Božja riječ (i tvoje spasenje), ne budi brzoplet i lijen nego poslušaj do kraja.

Izvor: Book.hr

Ova pitanja svakako zahtijevaju smiren pristup. Razmotrimo kako ovaj moto nadahnjuje ljude u njihovim svakodnevnim životima. U svijetu trčanja, na primjer, ideja davanja prioriteta putovanju nad odredištem vrlo je popularna. Ponekad trkači, osobito početnici, počinju s ambicioznim ciljevima, bilo da se radi o udaljenostima, kondiciji ili mršavljenju. I kao što možemo zamisliti, većinu vremena ne postižu te ciljeve tako lako kako su se nadali. Ovako je jedan trkač opisao svoje iskustvo:

„Iz dana u dan nisam uspio u svom cilju. Dan za danom skupljao sam dokaze da nisam trkač. Svako trčanje utjecalo je na činjenicu da još nisam tamo. Ali ono što nisam uspio shvatiti u vezi s trčanjem bilo je upravo ono što sam već znao o putovanju: ključ je uživati ​​u putovanju. [...] Shvatio sam da je svako trčanje dar. Svako trčanje je prilika da budete tamo gdje želite. S ovim otkrićem, moje trčanje se promijenilo. Prestao sam poricati radost koju sam osjećao. Prestao sam gomilati dane neuspjeha. Počeo sam živjeti više 'u trenutku', gledajući na svako trčanje kao na priliku da cijenim ono što je ispred mene.”[2]

Ovaj je trkač počeo učiti važnu lekciju koju svatko od nas može primijeniti na životnom putovanju. Po vjeri znamo da je naše odredište prisutno u svakom trenutku putovanja, jer je kršćanski poziv je poziv da živimo posve za Boga i s Bogom, već na našem hodu kroz povijest, a onda i u nebu, kada će konačno On biti „sve u svemu” (1 Kor 15,28). Zbog toga je sveti Josemaría rekao da je „sreća na nebu za one koji znaju kako biti sretni na zemlji.”[3]

Međutim, ovo mirno jedinstvo između putovanja i odredišta nije lako postići. To je, zapravo, posao života. A život je istovremeno kratak i vrlo dug. Poput trkača, kad pogledamo prema cilju i onda vidimo gdje smo sada, možemo se obeshrabriti: pogled na udaljenost koju tek trebamo prijeći mogao bi nas dovesti do zaustavljanja ili očajavanja zbog putovanja. Ali Isus nas je upozorio na ovu kušnju: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6,33-34). Kad Kraljevstvo Božje – odnosno poziv na svetost – postane prvi prioritet, svaki je korak prilika da budete tamo gdje želite i s Onim za kim čeznete. S ove točke gledišta, raj je uvijek odmah iza ugla, a život je istovremeno i putovanje i odredište.

Zatim ćemo razmotriti neke aspekte našeg putovanja u Nebo. Prva je sigurnost da ne putujemo sami: imamo Boga kao prijatelja i suputnika na putovanju. Druga je potreba da se pozabavimo obeshrabrenjem, naučimo preokrenuti svoje granice i svoje grijehe. I konačno, uvjerenje da je život u sadašnjosti najbolji način da se pronađe sreća na ovoj zemlji kao i na nebu.

Hodaj ponizno sa svojim Bogom

U Starom zavjetu, kratka Mihejeva knjiga puna je proročanstava o kazni. Preko svoga proroka Bog predbacuje Samarijancima njihovo idolopoklonstvo; On predbacuje svom narodu vanjsko, prazno obožavanje; i On također predviđa, po prvi put, pad Jeruzalema. Ali postoji još nešto: njegova je poruka također poruka nade i spasenja. Mihejevo poslanje nije samo osuditi zlo, već podsjetiti ljude da je Bog vrlo blizu: „Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mih 6,8).

Duh Sveti – jer On je taj koji govori preko proroka – ne govori nam da idemo prema Bogu, kao da je daleko, kao da nas čeka na kraju dugog puta. On nam govori da hodamo s njim. U svemu nas prati i sve ga zanima: što mislimo, što gledamo, što govorimo, što želimo: „Isus Krist, koji je Bog i Čovjek, razumije me i brine za mene, jer on je moj brat i moj prijatelj.” [4]

Hoditi s Bogom znači proći kroz sve epizode svog života, velike ili male, s Njim; razgovarati o svemu s Njim, slušati Ga u svakom trenutku; izlažući se mogućnosti da će me pitati stvari koje ne očekujem, ili da me povede putevima koje nisam zamišljao. Oni koji hodaju s prijateljem spremni su razgovarati i slušati. Tako su hodali učenici na putu za Emaus, iako nisu znali koliko je stranac koji ih je s takvom pozornošću slušao i s takvom im snagom govorio njihov Brat i Prijatelj. Oni to nisu znali, ali su hodili s Bogom, a Bog im je otvarao neočekivane horizonte (usp. Lk 24,13-35). „Gospodine, kako si velik u svemu! Ali još me više ganeš kad se spustiš na našu razinu, da nas pratiš i tražiš u gužvi svakoga dana. Gospodine, daruj nam djetinji duh, čiste oči i bistru glavu da te prepoznamo kada dođeš bez ikakvog vanjskog znaka svoje slave.”[5]

Bog također želi da s njim hodamo ponizno. Što to znači? On nam to sugerira u jednoj od najkraćih molitava psalama: „Ne gordi se moje srce, niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni.” (Ps 131,1-2). Hoditi ponizno s Bogom znači ne težiti rezultatima ili uspjesima koji ne ovise o meni, i koji možda nisu ispravni za mene; biti zadovoljan s onim što imam, s onim što mi Bog daje, s onim što mi život daje. I sve to živjeti... intenzivno. Paradoks je da, kada ponizno hodamo s Bogom, činimo veće stvari nego što smo vjerovali. „Zar nisi vidio svjetlo u Isusovim očima dok je siromašna udovica ostavljala svoju malu milostinju u hramu? Dajte mu sve što možete.” [6]

Okrenite svoje nedostatke

„Milost nas, upravo zato što se nadovezuje na prirodu, ne čini odjednom nadljudima”, piše Papa. „Takva vrsta razmišljanja pokazala bi preveliko povjerenje u vlastite sposobnosti.”[7] Krhkost, poteškoće, pogreške, jednostavno su dio životnog putovanja. Priznati ovu stvarnost ne znači odustati ili se pomiriti s grijehom; to jednostavno znači prihvaćanje naših granica i vremena, kao i onih u stvarnosti.

Ali naš ponos to ne može sasvim prihvatiti. Đavao to također zna i ne ograničava se na to da nas iskušava da se udaljimo od Boga: nakon što nas je zaveo, on pokušava "napraviti drva za ogrjev od srušenog stabla"; on koristi naše grijehe ili našu slabost da nas obeshrabri, jer zna da je to učinkovit način da nas natjera da odustanemo od putovanja. Tu vidimo potrebu da naučimo preokrenuti svoje padove i bijede, da imamo koristi i učimo od njih. Ovo može zvučati čudno, ali to je jedno od najvažnijih i temeljnih načela rasta unutarnjeg života. Veliki učitelji duhovnosti to su shvaćali stoljećima.

Ima ljudi, piše jedan od ovih učitelja, koji su „često zapanjeni svojim manama, koji postaju nelagodni, koji se srame; naljute se sami na sebe i završe malodušno. Sve su to učinci ljubavi prema sebi, puno štetniji od samih mana.”[8] Zadnja rečenica je iznenađujuća. Sram, nelagoda i obeshrabrenje u koje padamo kada vidimo svoje granice su štetni. Odguruju nas od Boga i predisponiraju nas za grijeh – što nas je, ironično, i obeshrabrilo. To je, ukratko, začarani krug koji nas sprječava da se pomirimo s Bogom, pogledamo njegovo lice i kažemo mu da nam je žao i da želimo njegov oprost.

Ponekad nam se dogodi da sami sebi ne oprostimo. Možda se više zaljubljujemo u ideju savršenstva nego u Boga, pa nam nedostaje poniznosti da počnemo iznova. „Nikad se ne treba obeshrabriti, bez obzira koliko puta padneš; Trebate reći sebi: 'Pa makar i dvadeset puta, sto puta na dan, svaki put ću ustati i nastaviti svojim putem.' Uostalom, kakve veze ima ako si pao na putu, sve dok stigneš do kraja? Bog te neće prekoriti.”[9] Ono što je najvažnije je nastaviti putovanje, vraćajući se Bogu onoliko puta koliko je potrebno. Kajanje za naše grijehe može postati odskočna daska koja nas tjera natrag Bogu: „Neka nas naši posrtaji i porazi više ne odvoje od Njega. Baš kao što se nejako dijete skrušeno baca u snažne ruke svoga oca, ti i ja ćemo čvrsto držati Isusov jaram. Samo ovakva skrušenost i poniznost mogu našu ljudsku slabost preobraziti u Božju jakost.”[10]

Živi u sadašnjosti

Jedini način da idemo svojim putem je da idemo korak po korak. Nitko se ne penje na planinu u jednom skoku, a još manje ako se radi o visokom vrhu: ponekad će biti potrebno trenirati i aklimatizirati se za dobru sezonu; i morat ćemo napraviti etape, kampirati, povratiti snagu uz udobnost dobro odabrane prtljage, dok uživamo u razgovoru i krajoliku, koji se mijenja u svakoj etapi. Ukratko, moramo se usredotočiti na našu najneposredniju stvarnost, ili drugim riječima, živjeti u sadašnjosti.

Živjeti u sadašnjosti znači prepoznati sadašnji trenutak kao jedini u kojem mogu primiti Božju milost i ispuniti njegovu volju. I neprijatelj to predobro zna, pa će nas nastojati držati što dalje od našeg ovdje i sada, mučeći nas razočaravajućom prošlošću ili zabrinjavajućom budućnošću; ili gubeći nas u sanjarenju o onome što je moglo biti ili bi tek moglo biti. A ako mu išta od toga uspije, on već uspijeva ohladiti našu ljubav, jer ljubav postoji samo u sadašnjosti.[11]

Živjeti u sadašnjosti ne znači ignorirati prošlost i budućnost, već ih staviti na njihovo mjesto: biti u miru s prošlošću, pomiriti se s Bogom i s drugima... i sa samim sobom, prihvaćajući tko smo i tko smo postali. I biti u miru s budućnošću, jer iako Bog računa i radi s našim planovima i projektima, on želi da budemo spokojni. “In manibus tuis tempora mea”, drugi psalam kaže: moje vrijeme i moje stvari u tvojim su rukama (usp. Ps 31,15). Sa svetim Josemarijom možemo moliti: „U tvoje ruke predajem prošlost, sadašnjost i budućnost..."[12] Prihvaćanje i predanje stvaraju klimu koja nam je potrebna da živimo sadašnjost s vedrinom i intenzitetom.

Povjerenje u našeg Oca Boga vodi nas „da prolazimo kroz život sa staloženošću Božje djece, da razmišljamo i odlučujemo sa slobodom Božje djece, da se suočimo s boli i patnjom s vedrinom Božje djece, da cijenimo lijepe stvari kao što to dijete Božje čini.”[13] Imati ravnotežu Božje djece znači živjeti usredotočen na ovdje i sada, pažljivo raditi ono što On želi od mene: raditi, odmarati se, moliti, tješiti, smijati se... Postoji „vrijeme za sve”. ” (Pror 3,1), a najbolji način da to ispravite jest živjeti svaki trenutak s Gospodinom: „I što god činite, riječju ili djelom, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu” (Kol 3,17). Ako njegujemo taj neprestani dijalog s Bogom, lakše ćemo prepoznati što nas ometa i skreće s puta: trenuci izbjegavanja na telefonu ili u mašti, mračne misli, zbunjenost, „mistične želje“...[14] ] Tada ćemo se lakše vratiti na prokušani i istinski put prema svetosti, koji se sastoji od činjenja onoga što treba i usredotočenosti na ono što činim.[15]

Život u sadašnjosti omogućuje nam da budemo zahvalni za ono što imamo i stoga uživamo u životu. Opet, „sreća na nebu je za one koji znaju biti sretni na zemlji.“[16] Sreća dolazi iz svijesti da me moj Otac Bog voli ovdje i sada i da me svakodnevno ispunjava darovima. Previše zaokupljenosti našim neuspjesima u prošlosti ili opasnostima budućnosti sprječava nas da uočimo dobre stvari koje nam se nude u sadašnjem trenutku. Zato je vrlo dobro svaki dan posvetiti vrijeme, u našoj molitvi, možda u našem ispitu savjesti, na zahvalnost. Kako me Bog volio danas? Za koje Mu konkretne stvari mogu zahvaliti?

Ustrajte do kraja

„Svojom ćete se postojanošću spasiti”, kaže nam Isus (Lk 21,19). Bitno je doći do kraja puta. Svi mi sanjamo o tome da možemo poput svetog Pavla reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2 Tim 4,7). Taj ćemo cilj postići čuvajući vjeru danas, upravo sada. Lako bismo se mogli osjećati svladani mogućnošću da budemo vjerni deset, dvadeset, četrdeset ili osamdeset godina. Kako mogu biti siguran u svoju vjernost na tako dugom putu? U stvarnosti, ne radi se o tome da budem siguran da se neću okrenuti od Boga u sljedećih nekoliko desetljeća: radi se o tome da budem vjeran našem Gospodinu danas, s milošću koju mi ​​daje u ovom trenutku. Živjeti ovako način je kročenjaživotnim putovanjem do njegovog kraja.

Kršćani prepoznaju da je „život putovanje, a ne odredište” kao očitu potvrdu. Znamo da naš život ne završava ovdje i da stoga naše godine na zemlji nisu odredište. A u isto vrijeme znamo da je naš pravi život, naša sudbina, već ovdje, u svakom trenutku: naš je život „skriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3). Stoga, „naše glave doista trebaju dodirivati ​​nebo, ali naše noge moraju biti čvrsto na zemlji" [17], potrebno je da se njegova volja vrši „i na zemlji kao na nebu". Tada ćemo „hodom napraviti put,”[18] jer će svaki naš korak činiti i naš put u našu sudbinu.

Izvor: opusdei.org

[1] Citat se obično pripisuje Ralphu Waldu Emersonu, ali izvor nije potvrđen.

[2] John Bingham, “Enjoy Your Journey,” www.runnersworld.com.

[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, 1005.

[4] Kovačnica, 182.

[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, 313.

[6] Sveti Josemaría, Put, 829.

[7] Papa Franjo, Gaudete et exsultate, 50.

[8] J.-N. Grou, Manuel des âmes intérieures, Lieja, 1851., str. 159. „Najgori dio situacije, kako je primijetio sveti Franjo Saleški, je da ponekad netko postane obeshrabren i ljut jer je bio ljut, nestrpljiv jer je bio nestrpljiv. Kakva katastrofa! Zar ne bismo trebali vidjeti u tom čisti ponos?" (str. 160).

[9] J.-N. Le Grou, Manuel des âmes intérieures, str. 160 i dalje.

[10] Sveti Josemaría, Križni put, 7. postaja.

[11] Usp. C.S. Lewis, The Screwtape Letters, 15. poglavlje.

[12] Križni put, 7. postaja, br. 3.

[13] F. Ocáriz, Pastoralno pismo, 28-X-2020, br. 3.

[14] Usp. Sveti Josemaría, Razgovori, 88, 116.

[15] Usp. Put, 815.

[16] Kovačnica, 1005.

[17] Prijatelji Božji, 75.

[18] „Putniče, nema staze; kročiš put dok hodaš” (A. Machado, Campos de Castilla, “Proverbios y cantares” XXIX. Sv. Josemaría citira ovaj stih u Pismu 6, br. 75).

Suvremene obitelji nalaze se pred mnogim izazovima. O tome svjedoče sve više stope razvoda braka, porast psiholoških teškoća kod djece i adolescenata, sve veća otuđenost članova obitelji jedni od drugih.

Tribina Slomljene obitelji, slomljena djeca bavila se uzrocima i posljedicama koje slomljenost u obitelji može imati na dijete. Na susretu su govorili socijalni pedagog Toni Maglica, psihijatar i psihoterapeut Lovro Uglešić i don Mihovil Kurkut.

O PREDAVAČIMA:

Toni Maglica, socijalni pedagog

Dr. sc. Toni Maglica je iz Splita, socijalni je pedagog i doktor znanosti. Završio je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu. Doktorirao je na temu „Obilježja roditeljstva i odnos roditelja prema kockanju kao prediktori kockanja muške djece” i ima dugogodišnje iskustvo rada s djecom i mladima s problemima u ponašanju i njihovim roditeljima. Iskustvo je stekao radom u Dječjem domu Maestral i udruzi Most, a kao vanjski suradnik djeluje u brojnim organizacijama i ustanovama.

Lovro Uglešić, psihijatar i psihoterapeut

Muž i otac obitelji. Liječnik, psihijatar i subspecijalist psihoterapije u KBC Split. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Splitu 2005.g., potom radio 5 godina kao liječnik Hitne medicinske pomoći, a 2012.g. stekao doktorat znanosti. Pri završetku je izobrazbe za psihoterapeuta iz psihoanalitičke psihoterapije (pri HDPP). Član molitvene zajednice „David“ (KKODS). Najdublje čežnje, ljubav i zahvalnost Gospodinu voli izražavati duhovnim pjesmama.

don Mihovil Kurkut, svećenik

Mihovil Kurkut, rodom s otoka Murtera, svećenik je salezijanac koji ima iskustva rada s mladima više od 25 godina u Hrvatskoj i Italiji. Srednju školu završio je u Zagrebu i nakon toga odlazi u Italiju gdje ulazi u salezijansku družbu. Studira teologiju u Torinu i Veneciji, diplomira filozofiju na sveučilištu u Trstu. Zanimljivo je da je zaređen za svećenika na dan smrti svetoga Ivana Pavla II. 2005. godine. Danas radi kao direktor izdavačke kuće Salesiana i voditelj oratorija u Rijeci.

Tribinu možete poslušati u video prilogu:

Katekizam Katoličke crkve jasno kaže da i tijelo i duša imaju veliko dostojanstvo i da su namijenjeni ujedinjenju.

Ljudsko tijelo dijeli dostojanstvo „slike Božje“: ono je ljudsko tijelo upravo zato što ga pokreće duhovna duša, a cijela ljudska osoba namjerava postati, u tijelu Kristovu, hram Duha: Čovjek, iako sačinjen od tijela i duše, sadrži u sebi jedinstvo. Svojim tjelesnim stanjem sažima u sebi elemente materijalnog svijeta. Kroz njega su tako dovedeni do svog najvećeg savršenstva i mogu podići svoj glas u hvali koja se slobodno daje Stvoritelju. Iz tog razloga čovjek ne smije prezirati svoj tjelesni život. Umjesto toga, on je dužan smatrati svoje tijelo dobrim i držati ga u časti budući da ga je Bog stvorio i da će ga uskrsnuti posljednjeg dana.

KKC 364

Uskrsnuće tijela
Važno je napomenuti da katolici vjeruju u uskrsnuće tijela. To znači da ćemo se nakon naše smrti na kraju ponovno sjediniti sa svojim tijelom cijelu vječnost.

U smrti, odvajanjem duše od tijela, ljudsko tijelo propada i duša odlazi ususret Bogu, čekajući svoj ponovni susret sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će u svojoj svemogućoj moći definitivno podariti neraspadljiv život našim tijelima tako što će ih ponovno sjediniti s dušom, snagom Isusova uskrsnuća.

KKC 997

Smrt je nešto neprirodno jer odvaja ono što bi trebalo ujediniti. Ovo je jedan od razloga zašto je Isusovo uskrsnuće nazvano „dobrom viješću“. To je značilo da naše duše više neće biti izolirane od naših tijela, već da će se na kraju vremena ponovno spojiti cijelu vječnost.

Kako to uvjerenje utječe na naš svakodnevni život?

Ako svoje tijelo smatramo samo ljuskom, onda s njim možemo učiniti što god želimo! Naše zdravlje nije važno, niti je važno griješimo li svojim tijelom. Međutim, katolici vjeruju da naše tijelo ima veliko dostojanstvo, te da ono što radimo sa svojim tijelom utječe i na našu dušu. Nismo životinje, koje ne vezuju nikakvi moralni zakoni. Mi smo Božja djeca, predodređena za vječno blaženstvo s našim Nebeskim Ocem. Živimo li kao djeca Oca punog ljubavi, pažljivo se odnosimo prema svom tijelu, znajući da će ono biti s nama (u proslavljenom stanju) cijelu vječnost.

Katolici u rimskom obredu slave nedjelju Dobrog Pastira za vrijeme uskrsno vremena.

Slično kao “Nedjelja Božjeg milosrđa”, određena je na određenu nedjelju tijekom uskrsnog razdoblja.

Ova se nedjelja uvijek poklapa sa sljedećim odlomkom iz Evanđelja po sv. Ivanu:

Ja sam dobri pastir. Dobar pastir život svoj polaže za ovce.

Ivan 10,11

Točni redci se mijenjaju svake godine, ali svi se vrte oko Isusa koji sebe naziva “Dobrim Pastirom”.

Prije II. Vatikanskog koncila ovaj dan se slavio na 3. Uskrsnu nedjelju, ali od tada je uvijek na 4. Uskrsnu nedjelju.

To je dan kada se usredotočimo na Isusovu ulogu pastira duša i našu ulogu da slijedimo njegov glas gdje god ide.

Svijet će, bez obzira na to tko ste, uvijek isticati vaše slabosti, nedostatke i pogreške. Neki ljudi su jednostavno takvi, “prijateljski raspoloženi”, prema vama, neka vas to ne obeshrabri. Umjesto da se gledaju u ogledalo i bave se svojim životima, radije čeprkaju po tuđim životima, a svoje smeće skrivaju pod tepihom. Imaju potrebu s visine vam reći svoje mišljenje, iako ih nitko to nije tražio, omalovažavaju svaki vaš korak i obeshrabruju vaše odluke. Jednostavno ih pustite…

Nemojte se ispričavati zbog onoga što jeste, jer svijet ne poznaje vaše boli, strahove, radosti, neuspjehe, uspjehe… Ne zna koliko ste se žrtvovali da biste bili ovdje gdje ste sada. Svijet vas samo osuđuje i vuče prema dolje i nikada se neće promijeniti, stoga ne brinite, opustite se i radite svoje – ionako nikada nećete uspjeti ugoditi svima.

Najvažnije je biti čovjek koji je zadovoljan onim što je postao. Dobar čovjek, čovjek koji ne tlači druge i ne petlja se u tuđe živote, osim s iskrenom nakanom da im pomogne i onda kada je dobrodošao. Sretan je čovjek koji živi svoj život. Ostalo su samo riječi u vjetar. Riječi koje obično ne vrijede ništa…

Budite svoji jer takvi ste najvrjedniji.

(Nepoznat autor)

U svom jednostavnom, ali iskrenom i dubokom predavanju fra Josip će pokušati objasniti imaju li grijesi predaka ikakve posljedice na naš život i ispaštamo li mi za grijehe naših predaka? Trebamo li moliti za ozdravljenje obiteljskog stabla? Kako je moguće da smo opterećeni takvim stvarima ako smo na krštenju očišćeni od grijeha?

Poslušajte priloženi audiozapis i saznajte odgovore na ova pitanja.

Činimo to jer želimo Boga svesti na našu viziju Njega. On tako “postaje” naša vizija, a ako to drugi ne slijede onda su odmah heretici ili nedovoljno pobožni (da ne iskoristim sve nazive koji se koriste za Papu ili svećenike). Iz vlastite ranjenosti tada nastupamo prema drugome i namećemo mu svoju sliku Boga jer se želimo igrati sveznajućih bogova u tuđim životima.

Takva “pobožnost” odvest će nas daleko od Boga u samo nekoliko susreta ili molitava. Ali ono što nas Bogu vraća jest uvijek Njegova riječ i sakramenti.

Svećenici i laici koji to čine nisu nužno loši, ali iz svoje ranjenosti šire krivu sliku o Bogu, Crkvi, liturgiji i molitvi. Takva “pobožnost” odvest će nas daleko od Boga u samo nekoliko susreta ili molitava. Ali ono što nas Bogu vraća jest uvijek Njegova riječ i sakramenti. Bez ta dva elementa nema niti jednoga vjernika ma što god vam drugi rekao.

Svaki koji vodi dalje od toga jest zavodnik.

Poplava je “katoličkih influencera” na društvenim mrežama, ali na što oni utječu? Na naše približavanje Bogu ili njima? Jedini influencer jest Krist i Crkva. Svaki koji vodi dalje od toga jest zavodnik. Vjerujmo Kristovoj riječi i Njegovoj Crkvi, sve drugo jest obmana!

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Vinko Brković (@fravinkobrkovic)

I iznova vičući govoraše: „O brate Leone, kada bi manji brat znao jezike svih naroda i sva znanja i pisma, tako da zna i prorokovati (usp. 1 Kor 13,2) i kad bi znao otkrivati ne samo budućnost nego i tajne savjesti ostalih ljudi, piši da ni u tome nije savršeno veselje.” I dok su još putovali, ponovno zavika: „O brate Leone, ovčice Božja: kada bi manji brat govorio anđeoskim jezikom (usp. 1 Kor 13,2) i poznavao kretanje zvijezda i svojstva trava i kad bi mu bila otkrivena sva blaga zemalja; i kad bi poznavao svojstva ptica i riba (usp. 1 Kr 4,33; 5,13) i životinja i ljudi i drveća i korijenja i kamenja i voda; piši, dobro piši i marljivo pamti, da ni tu nema savršenoga veselja.” I domalo zaviče: „O brate Leone, sve kad bi manji brat znao tako uzvišeno propovijedati da bi obratio sve nevjernike, piši da tu nema savršenoga veselja.”

Potrajalo je to tako dvije milje. A brat Leon veoma se čudeći svemu ovome reče: „Oče, zaklinjem te Bogom, kaži mi gdje se nalazi savršeno veselje?” Odgovori mu sv. Franjo: „Kad bismo došli do Svete Marije Anđeoske oprani kišom i promrzli od studeni, isprljani blatom i izmoreni glađu i pokucali na ulaz pa bi izašao rasrđeni vratar i upitao nas: ’Tko ste vi?’ Mi bismo rekli: ’Dvojica od vaše braće.’ A onaj bi nam odvratio: ’Dakako! Vi ste dvojica razbojnika što lutaju okolo svijetom kradući milostinju siromasima.’ I ne bi nam otvorio, nego bi nas ostavio da stojimo sve do večeri na snijegu i kiši, smrznuti i gladni. Tada, ako bismo grdnje i odbijanja podnijeli strpljivo i bez uzrujanosti i mrmljanja, i ako bismo ponizno i ljubazno mislili da nas onaj vratar dobro poznaje i da ga je Bog potaknuo da govori protiv nas, o brate Leone, piši da se u tome nalazi savršeno veselje.

I kad bismo ustrajali u kucanju i vratar, rasrđen na dosadnjakoviće, izišao i nemilosrdno se bacio na nas pljuskama govoreći: ’Gubite se odavde bijedne lijenčine i idite u svratište. Tko ste vi? Ovdje nećete jesti!’ Kad bismo ovo radosno podnijeli i cijelim srcem s ljubavlju prihvatili uvrede, o brate Leone, piši da je u tome savršena sreća. I kad bismo tako odasvud pritiješnjeni glađu, udarani studeni, dok bi se približavala noć kucali, vikali i uz plač navaljivali da nam otvori, a on još više razjaren rekao: ’Ovi ljudi su krajnje bezočni i bezobrazni: ja ću ih umiriti!’, a zatim izišao s kvrgavom batinom, zgrabio nas za kapuljače, bacio nas na tlo u blato i led i tako nas isprebijao spomenutom batinom da nas posvuda ispuni udarcima, kad bismo toliko zlotvorstava, toliko pogrda i udaraca podnijeli s radošću, misleći kako smo dužni podnijeti muke Krista blagoslovljenoga, o brate Leone, piši da je u tome savršena radost.

Poslušaj zaključak, brate Leone. Među ostalim darovima Duha Svetoga koje je Krist predao i povjerio svojim prijateljima nalazi se i savladavanje samoga sebe i radosno podnošenje uvreda poradi Krista i ljubavi prema Bogu. Naime u svim spomenutim darovima ne možemo slaviti sebe jer oni ne pripadaju nama, nego Bogu. Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio (usp. 1 Kor 4,7)? Možemo se međutim hvaliti križem nevolja i patnja jer to pripada nama. Zato kaže apostol: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 6,14) kojemu neka je hvala u vijeke vjekova! Amen.”

svjetlorijeci.ba

O raznim uzrocima takvih urušenih temelja kontinuirano pišemo, pa ovdje valja spomenuti zašto je baš naše doba podobno vrijeme za poslušno prihvaćanje takvih obrazaca. Naš duh vremena, naime, ni iza čega ne stoji čvrsto. Sveprisutni suvremeni relativizam otvara pojedincu vrata da se kao list na vjetru njiše u smjeru u kojem ga duh vremena odluči poslati. Prodana nam je ta lažna teza da su sve naše vrijednosti zastarjele kako bi se na njihovo mjesto mogle instalirati nove vrijednosti osmišljene od strane spomenutih megalomanskih društvenih inženjera. U njihovim postavkama sve ono što smo nabrojali, a što smo kao društvo dugoročno izgubili u svega par godina, nema nikakvu važnost, jer su njihove ideje i vizije važnije, hitnije i dogmatično točne. Tko ima vremena baviti se nekim tamo apstraktnim pojmovima individualnih prava i legitimiteta vlasti kada je ____________ (umetni neku od "kriza": klimatska, covid, ratna, energetska itd.) kriza pred vratima.

Tko bi u društvu u kojem su minimalni zakonski i demokratski okviri pravilno uspostavljeni i provođeni odgovarao za to što su vlasti *mimo zakona* diljem svijeta ucjenama i agresivnom propagandom prisiljavali građane na primanje novog slabo testiranog cjepiva? Ne bi li vlast koja je pod cijenu gubitka posla i onemogućavanja korištenja državnih institucija uvjetovala građane na primitak tog proizvoda trebala odgovarati za njegove nuspojave? Ne zvuči li to kao minimum zdrave pameti? Koliko smo se kao društvo od te zdrave pameti udaljili ako ovakva osnovna pitanja ne postavlja nitko od relevantnih donositelja odluka, već, eto, o njima mozgaju samo takozvani rubni portali koji kroz svoj mikrokozmos pokušavaju demolirano društvo vratiti na njegove izvorne postavke? Je li naša priča o urušenim društvenim temeljima samo laprdanje nekakvih teoretičara zavjere ili nužni zaključak nakon analize trenutnog društvenog stanja?

Rekli su nam da nećemo imati ništa te da ćemo biti sretni i iznimno su ozbiljni u provođenju te vizije. Na svakome je od nas da se trzne iz letargije i shvati što se oko njega događa. Gotovo je svaka generacija iz naše krvlju natopljene povijesti imala zmaja s kojim se borila kako bi pronašla pravi put i slobodno živjela. Zmaj našeg doba jest globalistička mašinerija koja se želi priključiti u baš svaki aspekt naših života i nametnuti nam ono što oni u svojim babilonskim kulama odvojenim od običnog naroda smatraju ispravnim. Onaj tko ne stoji ni iza čega u stanju je stati iza bilo čega. Krajnje je vrijeme da svatko od nas dobro promisli i čvrsto odluči iza kakvih društvenih temelja želi stati i da hrabro iza njih stane.

Riječima Carla Junga, "Moderno društvo suočava se s opasnošću gubitka dodira sa svojom vlastitom esencijom. Postali smo toliko opčinjeni vanjskim napretkom, tehnološkim dostignućima i površnim stremljenjima da smo zanemarili duboke i vječne aspekte ljudskog iskustva. Naša opsjednutost materijalizmom i trenutačnim zadovoljstvom dovela je do krize značenja i gubitka veze s našim unutarnjim bićem, našim zajednicama i prirodnim svijetom. Ovo odvajanje rađa osjećaj praznine, otuđenja i duhovne gladi. Opasnosti leže u urušavanju naših vrijednosti, fragmentaciji našeg identiteta i gušenju naše individualnosti. Da bismo se suočili s tim opasnostima, moramo ponovno zapaliti plamen našeg unutarnjeg života, njegovati naše duše i prihvatiti mudrost koja leži u nama, jer samo tako možemo nadati se obnavljanju ravnoteže, autentičnosti i cjelovitosti našeg modernog postojanja."

Izvor teksta: blog Sapere Aude

I meni se čini da nam najviše govori tamo među onima gdje najmanje očekujemo, čak i preko onih koje najčešće prekrižimo… A On i dalje govori… Naše je samo vidjeti!“

Cijeli nadahnuti i poučljivi nagovor hercegovačkog provincijala fra Joze poslušajte u nastavku:

S odgovorom treba biti jako oprezan, zato donosimo samo službene stavove naše Crkve i preporuke.

1. Katekizam katoličke Crkve kaže:

Legitimna obrana može biti ne samo pravo nego i teška dužnost za onoga tko je odgovoran za živote drugih. Obrana općeg dobra zahtijeva da se nepravedni agresor onemogući u nanošenju štete. Zbog toga i oni koji legitimno drže vlast imaju pravo upotrijebiti oružje za odbijanje agresora protiv civilne zajednice koja im je povjerena ( Katekizam 2265).

Oni koji su prisegnuli služiti svojoj domovini u oružanim snagama sluge su sigurnosti i slobode nacija. Ako časno vrše svoju dužnost, istinski pridonose općem dobru naroda i održanju mira ( Katekizam 2310).

2.Božja zapovijed kaže:

Kao što svi znamo, peta zapovijed glasi: “Ne ubij.” Ali za vojnika suočenog s neprijateljem usred bitke, stvarnost je ubiti ili biti ubijen. Kako pomiriti petu zapovijed s dužnostima vojnika?

Pogledajmo dužnosti vojnika. Primarna dužnost svakog vojnika nije ubijanje, već uspostavljanje mira. Primarna dužnost policajca nije ubijanje, već pružanje sigurnosti i sigurnosti.

Nažalost, postoje trenuci kada, na dužnosti, vojnici i policajci moraju potegnuti oružje i pucati. Nadajmo se da je to oružje ispaljeno iz opravdanih razloga.

Razlika koju trebamo napraviti je između opravdanog ubojstva i ubojstva. Ubojstvo je grijeh. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Podsjećajući na zapovijed ‘Ne ubij’, naš je Gospodin tražio mir srca i osudio ubilački gnjev i mržnju kao nemoralne.” (KKC 2302). Bog zabranjuje ubojstvo. Knjiga Izlaska kaže: “Nedužnog i pravednog ne pogubi.” Izl 23:7.

Katolička crkva uči da je samoobrana od nepravednog agresora moralno dopuštena i da je dopuštena obrana drugih kako bi se oni zaštitili od prijetnje agresora.

3. Božja riječ

Možda i najvažnija točka od svih je Božja riječ. Bog je svakom čovjeku dao slobodu življenja. Sami odabiremo dobro ili zlo, ispravno ili neispravno, jedan ili drugi put.

U nama postoji glas savjesti, neizmjeran dar Duha Svetoga koji vodi svakog pojedinca na jedinstven način. Kao što svaki čovjek ima svoj životni poziv i put, tako u sebi može pronaći Božju volju za sudjelovanje u vojnom roku, ratu, rukovanju s oružjem..

Ako osoba osjeća da se oružje i ubijanje nikako ne uklapaju s njegovim osobnim vjerskim i moralnim načelima, tada treba pronaći način kako pomoći društvu, svojoj Domovini kako bi bio od koristi.

I tu postoji rješenje, jer ustavno pravo naše države za svakog pojedinca je mogućnost služenja vojnog roka i ratovanja na način da osoba ne rukuje oružjem, već pruža pomoć vojsci i ljudima na druge humane načine (pružanje prve pomoći, rad na održavanju…)

Zaključno:

Korištenje oružja, ratovanje, služenje vojnog roka ukoliko je legitimno i opravdano našom vjerom ispravno je za katolika, ali jednako tako svaki katolik dužan je preispitati svoju savjest i pronaći odgovor i put kako služiti svojoj Domovini.

Izvor: bogjetu.com

Svaki događaj priče o Uskrsu sadrži slojevitu dubinu. Dok promatramo kontekst ondašnjeg vremena i situaciju te uz vodstvo Duha Svetoga, otkrivamo značenje i istine koje su i danas važne za nas. Tijekom dramatičnog događaja one noći kada je Isus uhićen radi pogubljenja, nakon čega je išao na križ, Božji Sin odvaja trenutak kako bi iscijelio uho vojnika. Zašto je Isus izliječio vojnika? Što danas možemo naučiti iz ovoga?

Gdje u Bibliji čitamo o čudesnom iscjeljenju uha vojnika?

Čudesno ozdravljenje vojnikovog uha zapisano je u sva četiri evanđelja Novog zavjeta, što znači da imamo iscrpan izvještaj. Incident se dogodio tijekom uhićenja Isusa u Getsemanskom vrtu. Krist se borio sam u sebi sa svojom nadolazećom smrću na križu, kada su niz Njegovo lice tekle krvave kapi znoja, dok je podvrgavao svoju volju Očevom planu otkupljenja. Mjesta gdje se točno spominje iscjeljenje uha vojnika u Bibliji nalazi se u sljedećim odlomcima:

U Matejevom evanđelju 26, 51-54, izvještaj opisuje kako je, dok je Isus bio uhićen, jedan od njegovih učenika, za kojeg se vjeruje da je Petar, izvukao mač i udario slugu velikog svećenika, odsjekavši mu pritom uho. Isus je brzo intervernirao, govoreći: ”Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se prime mača, od mača će i poginuti. Mislite li da ne mogu pozvati svog Oca, da mi On smjesta ne bi stavio na raspolaganje više od dvanaest legija anđela”?
Markovo evanđelje pruža sažetu verziju događaja. (Marko 14,47) Čitamo o tome kako je prolaznik svjedočio Petrovom činu odsijecanja uha slugi. Međutim, Marko u svom Evanđelju ne spominje izričito Isusovo iscjeljenje uha.
Luka 22, 50-51 opisuje događaj na sličan način kao Matejevo evanđelje, ističući Petrov impulzivan postupak i Isusov odgovor koji je uslijedio. Isus opominje Petra, zatim čudesno iscjeljuje ranjenog vojnika, govoreći: “Ovoga više ne treba biti”! nakon čega dotiče uho sluge i iscjeljuje ga.
U Ivanovom evanđelju 18, 10-11, apostol isto tako bilježi ovaj događaj, opisujući Petra kao učenika koji je izvukao svoj mač i odsjekao uho Malhu, sluzi velikog svećenika. Čitamo kako Isus govori Petru neka spremi mač, nakon čega je iscijelio uho sluge.
Četiri evanđelja dodatno opisuju svjedočanstva Isusovog života. Svako opisuje iz svoje perspektive i namjere, no ti različiti detalji pomažu vjernicima u razumijevanju cjelovitog pogleda na događaje i Radosnu vijest Isusa Krista. Ovaj sklad oblikuje to da svaki vjernik nije samo jedinstveni primjer Krista, već u isto vrijeme i dio većeg svjedočanstva Tijela Kristova. U ovom slučaju, sva četiri pisca evanđelja smatraju da je uključivanje ove priče bilo od središnje važnosti. Ivan čak piše i o imenu vojnika, Malho. U doba kada su tinta i papir koštali puno novca, ljudi su pažljivo birali koje će detalje uključiti u priče. No, Isus i vojnik nisu jedine središnji za ovu priču. Ono što dovodi do svega ovoga jest Petrov čin nasilja.

Zašto je Petar imao mač u Getsemanskom vrtu?

Petar, jedan od Isusovih najbližih učenika, bio je poznat po svojoj impulzivnosti i revnosti. U Luki 22, 33-34, Petar izjavljuje svoju spremnost odlaska u zatvor, pa čak i polaganja vlastitog života za Isusa. Njegove osobine odvažnosti i nametljivosti vidljive su kroz sva Evanđelja i upravo ga je ta revnost mogla navesti na to da nosi mač, kao simbol spremnosti za obranu Isusa.

Petar je možda pogrješno razumio ili pogrješno primijenio Isusove ranije upute. U Luki 22, 36-38, neposredno prije događaja u Getsemanskom vrtu, Isus govori svojim učenicima neka prodaju svoje ogrtače i kupe mačeve. Učenjaci različito tumače ovu Isusovu izjavu. Na prvi pogled, jasno je da Isus doslovno govori Petru i učenicima da se trebaju naoružati. Budući da je Isus kasnije prekorio Petra zbog upotrebe mača, jasno je da postoji napetost. Možda je Isus htio da Petar i apostoli imaju mačeve u nekim drugim situacijama, a ne da se bore njima kako bi zaštitili Isusa. Drugi tumače Isusove riječi metaforički, ističući na to da je Isus mislio na duhovne borbe s kojima će se susresti.

Napetosti i trzavica je bilo jako punu u tjednu koji je prethodio Pashi. Isus je prorekao vlastitu smrt prije dolaska u Jeruzalem i opet je imao neugodan trenutak s Petrom. Učenici, uključujući Petra, bili su potpuno svjesni sve većeg neprijateljstva prema Isusu. Vlasti su ga nastojale uhititi, napetosti su bile velike. To što je Petar nosio mač moglo bi se promatrati kao odgovor na predviđanje fizičkih prijetnji i potrebu za samoobranom. Nadalje, nošenje oružja nije bilo neuobičajeno u tom kulturnom kontekstu, posebno za osobnu sigurnost u nestabilnom okruženju. Učenici, uključujući Petra, mogli su vjerovati da je mač praktična mjera zaštite, s obzirom na neizvjesne okolnosti s kojima su se suočavali. U napetom trenutku uhićenja Isusa, kada se naoružana gomila pripremala da Ga uhiti, Petar impulzivno mačem brani svog Učitelja, što je bilo razumljivo s ljudske strane i u kontekstu razumijevanja mesijanskih proročanstava o sinu Davidovom. Ovaj impulzivan čin odražava Petrovu odlučnost zaštite Krista, zbog čega je čak i pribjegao nasilju.

Usprkos Isusovim učenjima o tome da Ga čeka uhićenje, patnja i smrt, učenici su imali problema s potpunim shvaćanjem prirode Njegove misije. Uobičajena perspektiva Mesije među Židovima tog vremena polazila je od točke da će Isus uspostaviti zemaljsku vladavinu u Jeruzalemu. Za proročanstva o Sluzi patniku većina učenjaka je smatrala da govore o nekom drugome, ne o Mesiji. Petar, u svojoj želji da zaštiti Isusa, možda nije u potpunosti shvatio božansku svrhu Kristove žrtve i nenasilnu prirodu Njegove misije.

Zašto je Isus iscijelio uho vojnika?

Isusova odluka o iscjeljenju uha vojnika, primjer je Njegove bezgranične suosjećajnosti, čak i kada ga je čekala neposredna izdaja i uhićenje. Umjesto da osudi vojnike koji su bili dio skupine koja ih je uhitila, Isus pokazuje milosrdan čin, pokazujući svoju ljubav prema cijelom čovječanstvu, uključujući i prema onima koji su sudjelovali u Njegovom razapinjanju. Svatko od nas nekoć je bio Božji neprijatelj u svojim srcima, buntovnik koji je tražio vlastiti put, ali Bog je, u svojoj ljubavi i milosrđu, osigurao način kako možemo biti iscijeljeni za vječnost, što vidimo iz primjera iscjeljenja uha Malha.

Time što je iscijelio uho vojnika, Isus je u stvari pokazao da je protiv korištenja nasilja kao sredstva za ostvarivanje Njegovog Kraljevstva. On naglašava načelo da se Kristovo Kraljevstvo neće ostvariti uz pomoć fizičke sile, nego duhovnom preobrazbom i prihvaćanjem Kristove požrtvovne misije. Ovo je u skladu s Isusovim dosljednim učenjima o opraštanju, ljubavi prema neprijateljima i suzdržavanju od osvećivanja. Tijekom svoje službe Isus je naglašavao okretanje drugog obraza, ljubav prema neprijateljima i molitvu za one koji nas progone. Iscjeljivanje vojnikovog uha praktična je demonstracija ovih učenja u kriznim trenucima.

Iscjeljenje vojnikovog uha također je u skladu s proročkim očekivanjima Starog zavjeta, u vezi s Mesijom. Izaija 53, 3-5 opisuje Slugu patnika, koji će ponijeti grijehe mnogih i donijeti iscjeljenje. Isus, kao ispunjenje ovog proročanstva, iscjeljuje, čak i usred vlastite krizne situacije.

U praktičnom smislu, Isusova intervencija spriječila je daljnju eskalaciju nasilja. Time što je iscijelio uho vojnika, Krist smanjuje daljnju napetost u trenutku i sprječava potencijalno nastavljanje nasilja. Petar je mogao biti uhićen zbog tog čina, no zahvaljujući iscjeljenju nije postojalo dokaza da se to ikada dogodilo. Ovaj čin milosti poremetio je prirodni tijek sukoba i odražava božansku mudrost, u suočavanju s ljudskom agresijom.

Kao i ostala Isusova iscjeljenja, ovo otkriva da se Božje kraljevstvo spustilo nad njih i naglašava Isusov božanski autoritet u odnosu na stvorenja. Njegova sposobnost trenutnog iscjeljenja dijela tijela, odražava Njegov suverenitet i moć nad fizičkim elementima. Nadalje, ovo čudesno iscjeljenje učvršćuje Njegov identitet Sina Božjega, koji ima autoritet nad životom i smrću. Isus nije trebao Petra da ga brani. Sam se mogao braniti, što je i pokazao kroz iscjeljenje.

Što kršćani danas mogu naučiti iz Isusovog čudesnog iscjeljenja uha vojnika?

Čudesno iscjeljenje uha vojnika u Getsemanskom vrtu sadrži duboke pouke za današnje kršćane. Ono uz to nudi i uvid u Isusova učenja o ljubavi, suosjećanju i moći milosrđa, koja preobražava.

Nenasilje i okretanje drugog obraza. Umjesto dopuštanja osvete ili odgovaranja na Petrov impulzivan čin, Isus odabire put iscjeljenja i obnove. Iako na izdaju i nasilje želimo odgovoriti istom mjerom, ovo nas podsjeća na poziv da trebamo oponašati Isusov nenasilan odgovor, u suočavanju s neprijateljstvom i sukobom.

Suosjećanje s neprijateljima. Umjesto osude ili osvete protiv onih koji su igrali ulogu u njegovom predstojećem raspeću, Isus iscjeljuje. To i nas izaziva i potiče na njegovanje duha suosjećanja i ljubavi, čak i prema onima koji bi nam se mogli suprotstaviti ili koji bi nam mogli nauditi.

Demonstracija božanske moći. Ovo nas podsjeća na to da Bog posjeduje neograničenu sposobnost donošenja iscjeljenja i obnove i to u naizgled nemogućim situacijama. Pouzdanje u Božju suverenost i čudesnu intervenciju postaje izvor nade i vjere, kada se suočavamo s izazovima. Također, budući da je Bog svemoguć, Bog ne treba nas, ni našu obranu. On nas brani, kao što je branio Petra i druge učenike u Vrtu.

Naglasak na duhovnoj borbi. Isusova učenja o duhovnom oružju Kraljevstva (Efežanima 6,12) odjekuju kroz ovaj događaj. Ovdje se podsjećamo na to da naše bitke nisu protiv krvi i mesa te da je oružje kojim ratujemo ukorijenjeno u duhovnim načelima. Ljudi nam nisu neprijatelji. Gubimo vrijeme boreći se s ljudima, umjesto protiv sila tame koje vladaju u zračnim prostorima. Krist nam, kroz Božju opremu, daje sposobnost za borbu protiv duhovnih zlih sila.

Iskupljenje u tijeku sukoba. Iscjeljenje vojnikovog uha utjelovljuje temu iskupljenja usred sukoba. Čak i u vrhuncu Isusovog uhićenja događa se čudesan čin ozdravljenja. To nas potiče na traženje mogućnosti iskupljenja usred sukoba, vjerujući da Bog može donijeti iscjeljenje i pomirenje i u izazovnim situacijama.

Ugledanje na Krista. Pozvani smo nasljedovati Kristovu osobnost, koju obilježavaju ljubav, suosjećanje i milosrđe. Iscjeljenje vojnikovog uha postaje model za nas kako trebamo odgovoriti na nedaće; s milošću, širenjem Božje ljubavi čak i u teškim okolnostima. Izaziva nas na prikazivanje Kristove osobnosti Kristov karakter u našim odnosima s drugima.

Život prema vrijednostima Kraljevstva. Ovaj primjer čudesno najavljuje dolazak Kraljevstva Božjega, savršenog kraljevstva za kojim čeznemo. Iscjeljenje vojnikovog uha primjer je vrijednosti Božjeg kraljevstva: vrijednosti ljubavi, milosrđa i iscjeljenja. Potaknuti smo na življenje tih vrijednosti Kraljevstva u našim svakodnevnim životima, na traženje prilika za pomirenje, oprost i djela suosjećanja, čak i kada smo suočeni s protivljenjem ili poteškoćama.

Čudesno iscjeljenje uha vojnika u Getsemanskom vrtu nudi mnoštvo poučnih pouka za današnje kršćane. Ono nas poziva na prikazivanje suosjećanja prema našim neprijateljima, na vjeruju u Božju moć preobražavanja ljudskih srca i na traženje pomirenje umjesto daljnjeg sukoba. Tako ćemo živjeti vrijednosti Kraljevstva Božjega i postajat ćemo živi propovjednici Radosne vijesti, koja govori o Isusu i Njegovoj radikalnoj ljubavi i milosti.

Izvor: Novi život

Dakle, Isus Krist je mnogo više ljubio nego što je trpio! O Božanska Ljubavi, daleko li si bila veća nego što si se izvana pokazala. Mnogobrojne rane i modrice govore nam o velikoj ljubavi, ali nam ne kazuju svu njenu veličinu. Veća je bila iznutra nego što se vani pokazala. Bila je to samo jedna iskra onog golemoga mora neizmjerne ljubavi.

Najveći je znak ljubavi položiti život za svoje prijatelje; ali nema znaka kojim je Isus Krist mogao dovoljno izraziti svoju ljubav. To je ona ljubav kojom dobre duše ostaju izvan sebe i čude joj se kad je upoznaju. Od nje im gori nutrina, one žele mučeništvo, raduju se trpljenju, uživaju na užarenu roštilju, šeću po žeravici kao po ružama, čeznu za nevoljama, vesele se onome čega se svijet boji, prihvaćaju željno ono od čega svijet zazire. Sveti Ambrozije piše da za dušu, koja se vjenčala s Isusom Kristom na križu, ništa nije tako slavno kao nositi sa sobom znakove Raspetoga.

A kako da Ti platim, Isuse moj, ovu ljubav? Dostojno je da se krv nadoknadi krvlju. Daj da se vidim obojen tom krvi, na taj križ pribijen. Sveti križu, primi još i mene na sebe. Proširi se, trnova kruno, da i ja u te mogu staviti svoju glavu. Čavli, pustite nevine ruke moga Gospodina i probijte moje srce ljubavlju i sažaljenjem. Zato si, Isuse moj - kako podsjeća apostol Pavao - umro da živima i mrtvima zagospodariš ne kaznama, nego ljubavlju: 'Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima' (Rim 14,9).

O Isuse, otimaču srdaca, snaga Tvoje ljubavi slomila je i naša, tako tvrda, srca. Svojom ljubavi rasplamtio si cijeli svijet. Preljubazni Gospodine, napoji naša srca ovim vinom, spali ih ovim ognjem, rani ih ovom strjelicom svoje ljubavi. Već ovaj križ ranjava moje ranjeno srce. Preslatka Ljubavi, što si učinila? Došao si da me izliječiš, a eto, Ti si me ranio. Došao si da me naučiš živjeti, a učinio si me gotovo ludim? O premudra ludosti, ne daj da ikada bez Tebe živim. Gospodine, sve što vidim na križu, poziva me na ljubav: drvo, lik, rane Tvoga tijela, a osobito ljubav Tvoja, pozivaju me da Te ljubim i da Te nikada ne zaboravim.

monfortanci.com

Što sve možete pronaći u knjižici Sveta krunica: Sedam načina razmatranja o otajstvima

Knjižica je koncipirana tako da nam ponudi sve što je potrebno za molitvu krunice: motivaciju, putokaz i alate za ustrajnost. Počinjemo obećanjima koje je Gospa dala svetom Dominiku i blaženom Alanu de la Rocheu za sve one koji mole krunicu. Slijede predivni tekstovi svetaca i blaženika o molitvi krunice koji će vam ražariti srce i pokrenuti volju. Eto nam motivacije!

Kad imaš rasplamsanu želju i odluku moliti krunicu, možeš krenuti na upute i savjete za molitvu krunice kako bi spremna započela taj predivan put s Našom Majkom.

Krenuti na put nije dovoljno da bismo stigli do cilja, na putu treba ustrajati. Rekla bih da je raznolikost ponuđenih načina molitve krunice izvrstan alat ustrajnosti. Bez obzira na osjećajno ili realno stanje u kojem se nalaziš, jedan od načina razmatranja otajstava bit će prikladan i spriječiti te da odustaneš od molitve. Pa hajdemo vidjeti što nam se nudi!

Razmatranja po sv. Ljudevitu Montforskom

Jednu po jednu Zdravomariju svake desetice sveti nas Ljudevit vodi kroz detalje pojedinog otajstva. Tome pridodaje nakanu za svaku deseticu i molitvu da nas pojedino otajstvo konkretno mijenja. Ovaj način molitve puno pomaže u sabranosti, ali iziskuje malo više vremena. Ipak, potreban je makar povremeno jer će promijeniti način kako molite krunicu i olakšati koncentraciju čak i kada ga ne koristite.

Razmatranja uz tekstove svetaca i Bogu ugodnih ljudi

I ovdje svako otajstvo ima posebnu duhovnu nakanu za obraćenje i posvećenje molitelja te kratko razmatranje nekog sveca na pojedino otajstvo. Svaka desetica završava kratkim zazivom Gospi od krunice. Predivno odabrani tekstovi koji vas vode u dubinu otajstava omogućit će vam da krunica postane uistinu duboko duhovno iskustvo koje vas mijenja. Ovaj način bio bi moj odabir kad god imam vremena, a posebno za prve subote kad je potrebno dublje razmatranje uz krunicu.

Razmatranja prema tekstu sv. Pisma

Slijedeći princip sv. Ljudevita koji ima kratku misao za svaku Zdravomariju unutar pojedine desetice, ovaj način vam nudi po jedan citat Svetog pisma za svaku Zdravomariju. Iako je nastala kasnije od Svetog pisma, molitva krunice je biblijski utemeljena. Zato mi se čini važno makar povremeno koristi ovaj način molitve da bismo to sebi posvijestili, ali i da bismo dobili cjelovitost duhovnog života.

Razmatranja Dom Columba Marmiona

Veliki učitelj duhovnosti Dom Columbo Marmion svojim će nas razmatranjima poučiti kako moliti krunicu sabrano i prisutno. Pokazat će nam kako se zamisliti u svakom otajstvu, koje je moje mjesto. Uči nas da krunica nije sjećanje na neke prošle događaje nego događaj koji se odvija sada, a ti i ja smo njegovi sudionici. Vremenski tek neznatno produžuje molitvu, a zauzvrat nudi alat da nam krunica bude bliska srcu i vrlo konkretna. Naučit će te da uranjaš u realnost događaja svakog otajstva i onda kada sama budeš molila.

Razmatranja uz slike i citate sv. Ljudevita

Slike su izvrstan način da pokrenemo vlastita razmatranja i zadržimo sabranost za vrijeme krunice. Mogu ti biti i pomoć za molitvu krunice s djecom ili sidro za koje se hvataš kad je tvoja krunica rascjepkana brojnim obvezama ili potrebama tvojih malenih.

Uz slike su odabrani citati sv. Ljudevita koje možeš koristiti kao pomoć u razmatranju. Možeš i koristiti samo jednu od ove dvije stvari: samo slike ili samo citate. Već kako te Duh bude poticao, duša žeđala ili okolnosti navodile.

Zašto ti preporučujem ovu knjižicu?

Zato što je krunicu jako potrebno, a ponekad teško moliti. Posebno je teško kad si rastrgan zahtjevima svoga poslanja i trčiš na sve strane. Ne dopusti da ti tada krunica isklizne iz ruku. Ona je jedino čvrsto sidro na koje možeš u svakom trenutku računati da će te održati usprkos oluji i uzburkanom moru života. Da bi tvoj stisak bio čvrst i postojan, ponekad će ti biti potrebna pomoć. Vidim je i u ovoj knjižici. Dovoljno velika da ti ponudi pregršt alata za bolju molitvu, a dovoljno malena da može stati u svaku torbu. Nadodat ću i jednu praktičnu stvar jako važnu majkama. Uvez je čvrst, ali ne i krut. To znači da će ostati otvorena tako kako je ostaviš. Ide dobro uz dojenje, nošenje bebe i mnoge kućanske poslove. Neće se lako raspasti od svakodnevne upotrebe. Iako, kamo sreće da se raspadne zato što si je u svako doba koristila!

Gdje je možeš nabaviti?

Knjigu možete naručiti na linku ili preko Instagram profila @lilium_hrvatska.

Kako bi nas potaknula na odlučniju pokoru, liturgijska godina ima dva snažna pokornička vremena: advent i korizmu.

Svima koji u ovom blagoslovljenom vremenu korizme poste ili razmišljaju o ozbiljnijem postu preporučamo poslušati ovo predavanje fra Ante Vučkovića o postu te njegovim duhovnim blagodatima.

O. Ripperger navodi kako sam post savršeno razvija krepost umjerenosti koju je još sv Hildegarda nazvala majkom svih kreposti.