Putem do crkve se pomolim, ponesem dalekozor, pa pogledam s brda lipotu u kojoj živim. Ne bi je minja ni za New York!

Jedno je to od tipičnih dalmatinskih sela Zagore koje, poput svih ostalih, dijeli istu sudbinu po pitanju odumiranja.

Dakako, nešto familija s djecom ipak naviješta opstanak, no neumitna je činjenica da je konkretno u Jeličićima ostalo aktivno tek sedam-osam dimnjaka, to jest pola od onoliko koliko ih je bilo još nedavnih sedamdesetih godina, kada je zaselak nastanjivalo petnaestak kućanstava s kudikamo većim brojem članova nego danas.

Mile je jedan takav izdanak mnogobrojne obitelji; njegova majka-mučenica Anica Bulić na rodila je osmero djece, od kojih je dvoje umrlo u povojima. Mile je najstariji od šestero žive, danas odrasle djece, i jedini koji je ostao uz 77-godišnju majku na Zelovu, piše Slobodna Dalmacija.

Tomu je, istinabog, kumovala više nevolja nego slobodni izbor; Mile je, naime, prije nešto više od pola stoljeća rođen zdrav kao dan, ali je "zbog nečega" i "nekakve punkcije" u djetinjoj dobi zadobio teško oštećenje vida i sluha, te cijeli niz tjelesnih deformiteta koji su ga spriječili da ode u svijet kao sestre i braća, ali i radi poljoprivredne poslove na selu.

Međutim, kako je svako zlo za neko dobro, tako je i Milin ostanak na Zelovu i te kako dobro došao mnogim starijim i nemoćnim seljanima kojima Mile rado priskoči oko pomoći u domaćinstvu, pa tako čak i održava demografsku sliku nešto povoljnijom, koliko god može. Jer, kako najčešće na našim selima biva, kad premine staro čeljade u jednoj kući, u njoj se ugasi i dimnjak...

Tako je nedavno bilo i s Ivom Jeličić Prugovkom, kojoj je Mile bio od veće pomoći u zadnjim danima života od kakvog brižljivog liječnika u hospiciju jer, iako stari imaju brižnu djecu u gradovima, zlata vrijedi kad ti je pri ruci sumještanin poput Mile.

Dok je u mladosti kuburio s bezbroj dijagnoza, a danas solidno čuje uz pomoć slušnog aparatića i ima oko pet posto vidljivosti na samo jedno oko, Mile je i te kako bistre glave i iznenađujuće dobrog vokabulara za nekoga tko je, nakon kućnog opismenjavanja uz sestre i braću, formalno završio samo dva razreda specijalne strukovne škole u Osijeku za osobe s tjelesnim oštećenjima. Te dvije godine obrazovanja za "pakirera gotovih proizvoda" u Slavoniji ujedno su jedine dvije kad je protagonist ove priče izbivao s rodne grude, i nije vidio dana da se na nju vrati.

Svoje vrlo dobro izražavanje, pak, Mile Bulić može zahvaliti manje kratkotrajnoj školi, a više svojoj velikoj životnoj strasti: slušanju radija.

- Slušam sve radiostanice, a najdraža mi je emisija prelistavanje dnevne štampe ujutro na Radio-Splitu. Slabo vidim i mučim se čitat, ali uzmem povećalo pa jopet pročitam kraće tekstove. Imamo mater i ja u kući i veliku televiziju, kupila braća. Ali neman ja volje puno gledat u nju. Ako je upalim po danu, sve mi se nekako čini da je noć i da bi mora brzo ić leć. Onda je samo navečer upalin da šuška i svitli, to san se navika. Nekako mi je sve u svemu radio najzgodniji za poslušat. Prija san češće sluša radiodramu, novelu, ozbiljniji program. Sad mi je najvažnije čut vremensku prognozu, da znan šta ću i kako ću. Normalno, uvik volin čut dobru emisiju i kvalitetnu muziku. Najdraže su mi domoljubne pjesme i pogotovo Thompson – povjerava Mile, koji nipošto ne propušta poslušati neke svoje radijske favorite, poput emisije "Svjetiljka u noći" utorkom navečer na Katoličkom radiju.

- Sluša san tu emisiju ono kad je bilo Valentinovo, tema je bila o trpljenju u ljubavi. Gušta san slušat te pametne riči - iz duše će.

Jedan od omiljenijih žitelja Zelova, ali i drugih sela općine Muć inače je veoma pobožna osoba koja volonterski obavlja posao zvonara crkve svete Ane u selu Zelovu, i tako još od 1988. godine.

I sad se vraćamo još malo na početak priče o gašenju sela Zagore. Naime, Zelovo je jedno od pitoresknih, brdskih sela bez škole i dućana u bližoj okolici. U zaseoku Beara jedan je dućančić, sjeća se Mile, radio do 2009. godine, a drugi u Župi svetog Vida u Sinjskom Zelovu je opstao do 2003. godine.

U svjetlu činjenice da Zelovo čak nije ni asfaltirano (tek na domak se stiglo), te da nije niti na prioritetnoj ruti ralice Županijskih cesta kad napada snijeg - a napada, bogme, svake godine i po više metara! - jasno je da u selu nikakvog sadržaja nema. Tek nekad dođe pokretni dućan-kamion pa se kupi koja osnovna namirnica i kruh, odnosno tko može, ode do Neorića, Hrvaca ili četrnaest kilometara udaljenog Sinja, jer do Splita ima više, četrdesetak kilometara.

Tagged under