HODOČAŠĆE ZA OSOBE S INVALIDITETOM: Svjedočanstvo volonterke Marije Gašpar iz Splita

U ŠKOLI LJUBAVI - PREMA BLIŽNJEM U POTREBI

Ovih dana se na četvrtom međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom okupilo više od 1500 sudionika. Među njima su bile i mnoge mame kojima je Bog iz nekog razloga darovao baš takvu djecu – djecu s invaliditetom. Mame koje, unatoč teškim trenucima u kojima su se i opirale takvom križu, nisu svoj križ ostavile negdje, odbacile..., u želji za nekim boljim i lakšim životom. Mame koje su ih naučile prihvaćati onakvima kakvi jesu. Mame koje dokazuju da ova skupina ljudi nisu tek ljudi s posebnim potrebama, nego i ljudi sa posebnim srcem, srcem koje u najviše slučajeva i ne zna što je to zlo, što je to grijeh. Njihova prisutnost je ujedno i tiha prisutnost Isusa koji nam poručuje:
''Što učinite jednom od njih – isto je kao da ste i meni učinili!''.

Citirat ću (otprilike) jednog volontera koji je nosio invalide iz autobusa van i obrnuto, obavljao njegu (kupanje, presvlačenje, prenošenje...) i sl. ''Ljudi moji, mi nismo svjesni šta njihove mame svaki dan rade! Mi smo tu s njima par dana. A one dvadeset četiri sata! I tako dvadeset, trideset, četrdeset godina... Koja je to ljubav i žrtva!''

Mame invalidnih momaka su tih dana mogle malo odahnuti od ustaljenih obaveza, zahvaljujući upravo takvim muškim volonterima. Volonterkama je bilo lakše, ali i njihovo druženje sa hendikepiranima (cure i momci, djeca s downovim sindromom, ...) također je mamama bilo od velike pomoći kako bi mogle imati malo slobodnog vremena za sebe, za molitvu, ispovijed i sl.

Citirat ću (otprilike) i jednog vozača autobusa, koji je malo zbunjeno promatrao tolike bolesnike koji su, unatoč svojim hendikepima – radosni. ''Ma gledam ih i sve mi se nešto skupilo u prsima, ne znam kako su tako veseli, a ja kod kuće imam zdravu dicu...(...) I gledam i ove curice, (srednjoškolke) koje im pomažu i mislim se blago onom ko ih ima... Ne znam... sidim ovde i ne znam šta da radim... da im pomognem nekako... ne znam kako... Oni su veseli... i svi su veseli... ''

'People POTREBITY are DISKRIMINATION' - komunicirao je jedan hodočasnik u kolicima sa jednim engleskim svećenikom. (...) Od srca smo se nasmijali ovom razgovoru, ali – razumijemo ono bitno. Ne treba nam savršena gramatika da se razumijemo: Djeca, ljudi... s posebnim potrebama su diskriminirani. Vidi se to i u bolnicama kod naručivanja za operacije. Oni ''mogu čekati''. ''Zašto da kirurg npr. uloži sav svoj trud u operaciju noge jedne takve osobe?'' Zato jer je i to – čovjek. Zato jer su i oni – ljudi. Bog ih je, iz nekog razloga, stavio u naše živote. Možda zato da nas uče nesebičnoj ljubavi, koja ne traži ništa zauzvrat. Vjerujemo i zato da nam daju priliku u-činiti nešto za Isusa. Jer kršćanin koji dobije priliku pomoći takvim, posebnim osobama - nije tek socijalni radnik. Jer on to ne čini iz tek iz humanosti, već – za Isusa!

Oni su posebni – i zato tako potrebni ovom svijetu u kojem se vrednuju uspješni, lijepi, pametni,... a ne bolesni. Kao da nismo svjesni da se svaki zdrav čovjek može vrlo lako pretvoriti u bolesnog. Dovoljna je jedna automobilska nezgoda nekad, nekad samo jedan virus... I što onda? Hoćemo li tada biti manje ljudi?

Oni su posebni – i zato tako potrebni ovom svijetu. Oni su Božja prisutnost među nama preko koje nam On otkriva nas same: naše propuste, naše mane, naše slabosti, našu sebičnost, našu čestu zabrinutost oko nepotrebnih stvari...
Bogu hvala za ove dane zajedništva s Isusom - prisutnom u onima koji su potrebni naše pomoći. U onima koje svijet drži manje vrijednima.

Bogu hvala za njihove mame i sve članove obitelji koji nas uče kako se strpljivo nosi križ svakodnevnice. Za njihovu ljubav u njihovoj žrtvi. Bogu hvala za sve volontere koji su izabrali ove dane biti uz bolesne, uz Isusa u onima koji su hendikepirani, umjesto da su vrijeme proveli (možda i uzalud potrošili) negdje drugo. Bogu hvala za sve one koji su omogućili da se i ovaj (4.-i) susret dogodi, kako organizatorima, tako i onim Međugorčanima koji su sve nas hodočasnike besplatno (!) ugostili. Bogu hvala za sve koji su na bilo koji način doprinijeli da osobe s invaliditetom ove dane pamte kao posebno lijepe dane.

Svima hvala i nadasve - Bogu hvala za ovu školu ljubavi prema bližnjem u potrebi!