Bičem do uskrsnog "blagoslova"

Najviše batina u djetinjstvu dobio, sam između Velikog četvrtka i Uskrsa.

Nije to bilo nikakvo pokorničke batinanje, nego pljuske iza ušiju da se na­učim redu. Kako Uskrs pada uvijek u proljetno vrijeme, nas djecu je sunce toliko razigralo da smo bili razigraniji i raspjevaniji od onih leptira i kukaca koje smo bezdušno hvatali i tamanili. I baš u tom našem zamahu naiđe Veliki četvrtak, kada se zavežu zvona, a bio je nepisani zakon da se od tada sve do uskrsnog jutra, ne smije niti pjevati, niti fućkati, niti se bilo na koji način glasno veseliti. Sve je to bilo iz solidarnosti prema Isusovu trpljenju i smrti, ali mi djeca, to još nismo shvaćali. U igri smo na to zaboravili pa bismo uda­rili u pjesmu i ciku, netko bi i zafućkao kakvu pjesmicu... Iz tog proljetnog sna redovito bi nas probudila pljuska ili šiba. Tada bi došle suze, pa igra, pa pjesma, pa opet pljuska i tako dalje, sve dok nismo postali mir­ni, pod odgojiteljskom "pesnicom" naših roditelja. Na uskrsno jutro sve bismo za­boravili; zvona su se razvezala, opet je došla pjesma i prošao je onaj strogi post. Na jutarnju mi­su nosilo se jelo na blagoslov.

Stare babe su pričale: tko prvi donese blagoslovljeno jelo kući, imat će sreću: djevojka će se dobro udati, mladić oženiti; u kući će blago biti zdravo, polje će bolje roditi itd. Stoga je i moja baka na taj lijepi dan prihvaćala blagodati tehnike i hvalila me kao dobrog biciklista, samo da bih prvi stigao kući. A inače, kad god bih gurao bicikl iz dvorišta, uvijek je baka proricala da ću na tom čudu vrat slomiti, da ću dobiti galopirajuću sušicu. Ta joj je sušica dolazila na pamet zbog utrke konja, a ne zbog mojih dječjih pluća. Mi, dakle, tehnički napredni dobro smo podmazali bicikle, a oni "konzervativni" naglancali su konje i dobro pregledali bičeve da mogu što bolje dati gas na svojim drvenim formulama. Trebalo se provesti kroz tri sela s košarom punom jaja, kolača, kruha, soli, mladog češnjaka, i one divne šunke zbog koje su mi umalo prste otepli na Veliku subotu kad sam s nožem obilazio oko lonca u kojem se ta slatka no­žica kuhala. Što smo mi sve za ta uskrsna jutra spremali, ne smijem ni reći, jer bi mi vaš strogi urednik izrezao ono o divnim košarama koje su se izvrtale po cesti jer su mnogi nogom o nešto zapinjali. No budući da su padali oni što nisu dobro preskakali, mi ćemo sve to preskočiti.

Vratimo se mi onim konzervativcima na konjima. Kod nas u Slavoniji nije bilo loših konja, nego dobrih i boljih, a koji su najbolji, odlučivalo je uskrsno jutro. Sve je to išlo nekako dobro, dok jedne godine Joca i Ma­ca nisu postali pobožni supruzi. Odlučiše i oni blagosloviti jelo, a kako su vjerovali da sreću mogu donijeti i najbolji konji (a njihovi baš nisu bili najbolji), skovaše plan. Mjesto jednog dobrog biča ponesoše dva (formu­la s dva gasa još ne postoji). Nakitiše kola, na konje objesiše divne praporce (zvončiće). Znali su oni da će ih sva sela gledati. Joca je ostao podalje pred crkvom na startnom mjestu, a Ma­ca je stala na sama crkvena vrata, I drugi su slično učinili, samo što je Joca stigao posljednji da može pobjeći prvi. Čim je doletjelo malo svete vodice do Ma­cine košare, počela je utrka. Svi su zafijukali bičevima, svi su uz lomljavu i tutnjavu krenuli. Joca na čelu s bičem, Maca iza nje­ga također s bičem gledajući unatrag.

Kad su se brži konji pri­bližili da preteknu Jocu Maca bi komandirala: "Joca, lijevo!" ili' "Joca desno!", već prema potre­bi, i usput svojim bičem fijukala ispred očiju suparničkih konja. Tako je to leteće kazalište, leteći "Cinemascope", sa stereo zvončićima i stereo bičevima jezdio kroz sela. Rezultat znate: Joca i Maca bili su prvi. Sveti Pavao je rekao da se trkači u kazalištu bore za raspadljivi vijenac, a mi za neraspadljivi (mislio je duhovni, nebeski). Joca i Maca, kojih se svi mi iz djetinjstva rado sjećamo, bili su priprosti vjernici i nisu mnogo o vjeri znali. Mislili su da se sreća, Božji blagoslov i "neraspadljivi vijenac" mogu postići jednim spretnim činom bez unutrašnjeg duhovnog preokreta. Nisu znali da osim hodanja u crkvu treba obraćenje, osim dobrih djela da treba ljubavi pre­ma ljudima. Bog ih blagoslovio. Da su to znali, možda bi i to učinili.