Kad se moj muž poslije prvog posjeta Međugorja vratio kući, bio je drugačiji, nisam znala zašto.
Tada smo bili već pet-šest godina zajedno. Primjetila sam da se promijenio, i silno je želio da i ja dođem ovamo. 2004. godine došla sam prvi puta, muž se nadao da će i mene dolazak promijeniti, jer nisam odgojena u vjeri. Jedne večeri sam bila na Plavom križu, bio je i vidjelac Ivan, moj muž se molio za mene. Bilo je oko 21 sat, svi su molili i pjevali, ja nisam znala što se događa, nisam znala moliti, pa sam samo promatrala nebo i odjednom ugledala neko veliko svjetlo kako se spušta. Protrljala sam oči, mislila sam da sa mnom nešto nije uredu. Nitko tome nije pridavao pažnju, i to je svjetlosilazilo sve bliže i bliže, i bilo je sve snažnije. Bila sam jako blizu Ivanu i Plavom križu, ali tada nisam znala da Ivan treba imati ukazanje.
I svjetlo se približavalo, između stabala i iznad glava ljudi, zatim je zabljesnulo tri puta snažno i zatim je stalo. Svi su bili tihi. Pomislila sam kako se stvarno nešto dogodilo, nisam to mogla objasniti, i od tog trenutka moj je život drugačiji. Mnogo vremena provodimo ovdje, moj sin ima dvije godine, a već je četri puta bio u Međugoju. Ovo mjesto nam je poput drugog doma. Shvatila sam da ima nešto više osim ovog materijalnog svijeta kojeg vidimo, ne mogu točno objasniti što i kako, ali znam da ima nešto, i to je promijenilo moj cijelokupni pogled na svijet. Ako ste prvi put ovdje ine znate što se ovdje događa i što očekivati, i ako su vaše molitve možda i previše za vas, povucite se u samoću i razmišljajte, sami sa sobom vidite što spoznajete, možda se iznenadite.
