SVETOST ADVENTA Velečasni Sudac 'Nije velik tko čini čudesa, nego tko čini volju Božju'

Gledam kroz prozor i primjećujem Božje čudo.

Pahulje prše a pod svjetlima ulične rasvjete izgledaju kao pokrivač za mog malenog Isusa koji se tek ima roditi. Izgleda kao da svaka pahulja snijega najavljuje njegov dolazak. Snijeg može i okopniti, ali Advent je tu. Započeli smo duhovnu pripremu - ADVENTOM - otvarati Srca za skromnost nasuprot ispraznosti materijalne praznine, i u svoj ovoj egzistencijalnoj i socijalnoj muci oduprijeti se zatvaranju svojih očiju od sirotinjskih JASLICA.

Snijeg kojeg gledam iz svog zagrebačkog podstanarskog stana izgleda mi kao najljepši ukras ovoga grada. Nema tog gradonačelnika koji i u najskromnijim vremenima može svjetlećim kičem nadoknaditi ljudskim srcima toplinu, nježnost i svetost dana kojeg očekujemo. Ljepota prirode je nenadomjestiva, ona stvara JASLICE ISUSU.

Ona stvara i JASLICE NAŠIM SRCIMA. Možda ovaj Božić bude drugačiji? Čudo je poseban Božji dar i on nikada ne dolazi samo čovjeku molitelju, on dolazi svima. Izmoljeno se uvijek uzvraća vjerom, tako je oduvijek bilo. Čudo mora biti vidljivo barem onomu kome je namijenjeno, stoga neka se ove godine molitelji ne iznenade.

Čudo je uvijek po sebi „šokantno", neočekivano i izazovno. Normalna je reakcija na čudo čuđenje. Mnogi ne znaju, pa kad je i o Kristovom Rođenju riječ da čudo stoji u službi vjere. Grešnici toga nisu pošteđeni, stoga s pravom kažem da čudo stoji u službi vjere, a vjera u službi spasenja. Čudo je diskretno i uvjerljivo.

Ne samo da ne mora, nego i nema potrebe biti potrošačkim folijama omotano. Što tada čovjeku ostaje? Zar bi mu ostala sloboda vjerovanja, ili bi na nj bio prisiljen? Da li bi tada bilo prostora vjeri koja je slobodan čin? Ja se s malim ISUSOM u jaslama pitam kao i vi - što nam je ostalo? Koliko se pušta vjeri koja je slobodan čin? Čudo nikada u ovom ludom vremenu ne izgleda kao nešto veliko. Glavno je da dolazi od Boga i da mu čovjek shvaća i prihvaća značenje. Čudo je po sebi objava Boga i njegove volje. Stoga se može spoznati samo vjerom. Ono i jest pokazivanje nadnaravnog u naravnome jer „čudesa su čudesa samo u očima onih koji su spremni prihvatiti Božje djelovanje (Blondel).

Nije velik tko čini čudesa, nego tko čini volju Božju. To ne znači da čudesa treba omalovažavati, nego ih samo ispravno vrednovati i njima se tako treba služiti. „Izvan jedinstva i onaj koji čini čudesa nije ništa" (Augustin). Za mene je čudo osmijeh mojih susjeda na licu, miris kolača iz susjedne pekarne – iz koje se hrane kao i ja mnogi prolaznici, srednja klasa, pa i sirotinja. Ali nada iščekivanja, osmijeh voljenih, radost običnog prolaznika treba znati prepoznati, jer sve to je jedna cjelina za koju se Krist Rađa. Zapravo Svetost ADVENTA treba znati prepoznati!