U Međugorju je večeras, 23.3.2020. svetu misu predslavio fra Marinko Šakota, međugorski župnik.

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na 'blagdan.

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Jude' u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju. (Iv 4 ,43-54)

U Isusovim riječima upućenim kraljevskom službeniku osjeća se prigovor: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Ovim prigovorom Isus poziva na trud oko vjere. Da ne tražimo samo da nešto vidimo, da ne trčimo za znamenjima i čudesima, za ozdravljenjima na brzinu nego da vjerujemo! Da vjerujemo Isusu! Da ne tražimo Isusa samo kad nam nešto treba - pa bilo to i ozdravljenje sina kao što je to u slučaju ovog kraljevskog službenika - ne samo da dobijemo nešto od Isusa, da nam On nešto učini, da nam ispuni želje, usliši molitve, ozdravi nas i druge nego da vjerujemo Isusu. Da izgradimo osobni odnos s Njim. Da nam Isus bude važan i kad je lako i kad je teško, i kad je corona virus i kad je nema.

Ovo vrijeme epidemije, izolacije, povlačenja u osamu je vrijeme vjere! Ovo nije vrijeme trčanja od crkve do crkve, od pričesti do pričesti, od jednog duhovnika do drugog duhovnika, od jednog duhovnog seminara do drugog.

Ovo je vrijeme vjere! Vjere u Boga - da je Bog s nama, da smo Njegova ljubljena djeca, da «živimo u Njemu», kao što Pavao kaže. Ovo je vrijeme povjeravanja sebe, svoga života, svoje obitelji, drugih ljudi Isusu.

Isus tome uči svoje učenike i nas. Uči nas slobodi i ljubavi. Uči nas postu. Uči nas šutnji. Ova korizma je vrijeme posta i šutnje. A time vrijeme gole vjere, čistog povjeravanja sebe Isusu.

Nakon preobraženja na brdu Taboru Isus učenicima zabranjuje govoriti: «Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.» (Mt 17, 9)

Zašto Isus nije dopustio učenicima da govore o svome tako snažnom iskustvu već ih je pozvao na šutnju? Zar poziv na šutnju nije protivan prirodnoj potrebi za govorom nakon takva doživljaja kao što je preobraženje?

Razmišljajući o Isusovu pozivu učenicima na šutnju, sjetih se Gospine poruke od 25. 2. 2020. godine.

«Draga djeco! U ovom milosnom vremenu želim vidjeti vaša lica preobražena u molitvi. Vi ste tako preplavljeni zemaljskim brigama i ne osjećate da je proljeće na pragu. Pozvani ste, dječice, na pokoru i molitvu. Kao što se priroda bori u šutnji za novi život i vi ste pozvani da se u molitvi otvorite Bogu u kojem ćete naći mir i toplinu proljetnog sunca u vašim srcima. Hvala vam što ste se odazvali na moj poziv.»

Naš pogled Gospa najprije usmjerava prema životu u prirodi kako bi nam pomogla shvatiti zakonitosti duhovnog života. Od stvorenja vodi nas Stvoritelju. Od preobrazbe u prirodi k preobrazbi u nama.

Zima slabi, proljeće se javlja. Nestaje studeni, nadolazi toplina. Na stablima se pomalo opažaju pupoljci. Znak je to novog života. Plod je to nježnog i čudesnog dodira sunca i prirode, toplih sunčevih zraka i stabljiki. Ne vidljivo ni u buci već u nutrini i šutnji. Za nas je doduše to šutnja, ali u nutrini stabljiki događa se borba: «priroda se u šutnji bori za novi život». Ta borba je proces preobrazbe.

Čovjek iz grada dođe k pustinjaku za koga je čuo da je neobično mudar. «Što je šutnja?» upita on priprostog pustinjaka.

Ovaj ne odgovori ništa. Obojica su dugo šutjeli. Počela je padati kiša. Tada pustinjak pokaza na njivu na kojoj je nedavno posijao pšenicu. «Čuješ li kišu?» upita on. I odmah nastavi: «Kiša će natopiti zemlju i pomoći da pšenično zrno proklija i naraste. To ja nazivam šutnjom.»

Čovjek iz grada je vrtio glavom i šutio. Najednom prosinu sunce i pustinjak pokaza na biljku na kojoj su se vidjeli nježni pupoljci. «Svaki dan padaju sunčane zrake na ove pupoljke i oni se malo pomalo otvaraju i tako nastaju cvjetovi. To ja nazivam šutnjom.»

Šuteći su išli dalje obasjani suncem.

Nakon nekog vremena čovjek iz grada poče govori: «Znači, šutnja je mnogo više nego izostanak buke i šumova. Šutnja nije pauza nego se u šutnji nešto događa – zapravo ono najvažnije», tiho je izgovarao čovjek iz grada. I odluči ostati kod pustinjaka da upozna šutnju.

Molitva je slična onomu što se događa u prirodi. U njoj se susreću Bog i čovjek, Božja ljubav i ljudsko srce. Ako se čovjek otvori Božjoj ljubavi, doživjet će slično onomu što se zbiva pri dodiru proljetnog sunca i stabljike. Božja ljubav dodiruje, miluje i ispunja toplinom i mirom ljudsko srce. Plod tog dodira božanske ljubavi i ljudskog bića je preobrazba srca.

Preobrazba u nutrini, poput pupoljaka na stablima u vrijeme proljeća, postaje vidljiva i na licu. Lice je ozareno, smireno i vedro. Zrači iskustvom nježnog dodira Božje ljubavi. No, ne nastaje to tek jednostavno. Svemu tomu prethodi borba.

Govorom o važnosti skrovitosti za onoga koji moli, posti i daje milostinju Isus nas vodi s površine u dubinu doživljaja. Tu, u srcu, susrećemo se s Bogom «koji vidi u skrovitosti». Samo u šutnji srca možemo osjetiti taj Božji pogled i doživjeti kako nas griju zrake Njegove ljubavi. «Bog je nespoznatljiv i samo mi se on svojim putovima, neponovljivim riječima, pojmovima s onu stranu svakog pojma, može otkriti. Stoga se u pravoj molitvi od mene traži prije nedjelatnost nego djelovanje. Prije šutnja nego riječi. Prije klanjanje nego učenje. Prije spremnost nego kretanje. Prije vjera nego razum.» (C. Carretto)

Isus zabranjuje učenicima da govore o Njegovu preobraženju jer njihova srca još uvijek nisu bila preobražena. Bit će preobražena tek nakon borbe, kad «Sin Čovječji od mrtvih uskrsne»; tek nakon Velikog petka, Velike subote, Uskrsnog jutra i silaska Duha Svetoga na njih.

Preobrazba učenika događala se u šutnji. U nutarnjoj borbi. U puštanju sebe, svojih planova i predodžbi o Isusu. U umiranju svoga ega i dopuštanju Duhu Svetom da se probije do tame u njihovim srcima. Tek nakon toga oni će svjedočiti drugima o onomu što su sami doživjeli. Ukoliko bi govorili o svom iskustvu bez preobrazbe vlastitoga srca, njihove riječi ne bi dozrele za ljude koji bi ih slušali.

Marija je učiteljica šutnje, jer govori iz svoga iskustva. Nakon riječi anđela Gabrijela koje nije razumjela, ostaje u šutnji, razmatra, ulazi u dubinu i pozadinu tih riječi. «Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.» (Lk 1, 29) U svakoj novoj situaciji Marija ne ostaje na površini doživljaja već ulazi u nutrinu, u šutnju. «Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.» (Lk 2, 19) Marija ne hoda okolo i ne priča o svojim doživljajima nego ih nosi u srcu. «A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.» (Lk 2, 51)

Iz svoga iskustva uči nas, svoju djecu: «Zato, dječice, u tišini srca ostanite s Isusom, da vas on svojom ljubavlju mijenja i preobrazi.» (25. 7. 1998.) Izvanjska tišina je tek početak molitve srca. Treba nastaviti ići dublje, u nutrinu i ulaziti u šutnju.

Jednog dana dođoše ljudi redovniku koji je živio u osami i šutnji. Upitaše ga: «Koji je smisao tvoga života u šutnji?» Redovnik je upravo zahvaćao vodu iz duboka studenca. Reče svojim posjetiteljima: «Pogledajte u studenac! Što vidite?» Ljudi su gledali u dubok studenac. «Ne vidimo ništa», rekoše.

Nakon kratkog vremena pozove pustinjak opet svoje posjetitelje: «Gledajte u studenac! Što vidite?» Ljudi su opet gledali dolje. «Sada vidimo sebe!»

Redovnik reče: «Gledajte, kad sam malo prije zahvaćao vodu, ona se uzburkala. Sad je voda mirna. To je iskustvo tišine i šutnje: Vidiš samoga sebe!»

Bez šutnje i osame ne možemo vidjeti ni sebe ni Isusa ni druge ljude. Isto tako bez šutnje ne možemo primjetiti ono što nam je pred očima, što nam je darovano. A toliko toga nam je darovano! Svaki dan! Svaki tren! Samo što to možda tek sada spoznajemo. Zahvaljujući nečemu što nas je zaustavilo u našoj žurbi.

Koji su to darovi? Članovi tvoje obitelji, zrak koji udišeš, ptice koje pjevaju vani, proljeće koje nam dolazi, plavo nebo, cvijeće koje se javlja na livadama...

Ako smo stalno u buci i pričamo, ne možemo čuti ni svoj ni glas drugoga, a još manje Božji glas. Tek kad se srce smiri, a oko postane pozorno, možemo čuti, opažati, primjećivati, shvaćati. A to nije lako. To je borba. Borba ostati sjediti, slušati, gledati, ne govoriti, ne reagirati.

«Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.» (Mt 17, 9)

Korizma je. Uskrs je pred nama. Stali smo. Zaustavili smo se. Ovo je prilika da uđemo u šutnju... Da se povjeravamo Isusu... Da mu vjerujemo... I to baš sada kada nije lako, kada nemamo uobičajenih sigurnosti... Baš sada kada ne vidimo rješenja, kraj svemu ovome - baš sada da Njemu vjerujemo! Učimo u šutnji govoriti srcem: Isuse, uzdam se u te!

Radiopostaja MIR Međugorje

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Papa Franjo povjerio Kinu zaštiti Blažene Djevice Marije
25. Maggio 2020.
I cookie rendono più facile per noi fornirti i nostri servizi. Con l'utilizzo dei nostri servizi ci autorizzi a utilizzare i cookie.