Isus, uskrsnuvši rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.
Nakon toga ukaza se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.« (Mk 16 , 9-15)
Sutra je nedjelja Božjega milosrđa. Čuli smo u evanđeoskom izvješću što Isus kaže učenicima: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.« A upravo to, da je Bog milosrdan, srž je evanđelja! Tu poruku Isus je povjerio i s. Faustini, a papa Ivan Pavao II. ju je realizirao ustanovivši svetkovinu Božjega milosrđa na drugu nedjelju po Uskrsu.
Što znači kad kažemo da je Bog milosrdan?Tu se radi o Božjoj biti, o tome kakav je Bog, što je Božja volja i kakvo je Božje srce.
Isus nas uči da je Božja ljubav kao sunce koje sja i dobrima i zlima. Njegovo srce je široko da primi svakoga. Ne isključuje nikoga. Traži ranjenog, bolesnog, zarobljenog. Napušta 99 ovaca samo da spasi onu jednu. Stalo mu je i do starijeg i do mlađeg sina. Želi da obojica budu s njim na gozbi. Otvara vrata da uđu na gozbu i onima na rubu društva: hromima i slijepima i siromašnima.
Ova svetkovina govori nam o Božjem gledanju. Bog nije poslao svojega Sina na svijet da traži grješnike zbog toga što su grješni pa da prstom upre u njih i kaže: «Ti si grješnik!» Isus vidi čin (grijeh) ali ne samo čin nego i njegovu pozadinu – razloge i uzroke grijeha. Najjasnije se to očitovalo u Isusovu gledanju na križu:«Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.» Isus vidi opterećenje u čovjekovoj duši. Ivan Krstitelj je to shvatio pa je za Isusa rekao: «Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta!» Oduzima grijehe, skida terete s čovjeka.
Ova svetkovina govori nam o Božjem srcu. Bog ne ostaje samo kod gledanja nego traži načina kako da pomogne čovjeku koji je pao u grijeh, da spasi utopljenika, da pronađe izgubljenog.
Bog ima mnogo razloga da čovjeku ne pomogne, da ga kazni, osudi, da okrene glavu od njega. Bog ima mnogo argumenata koji nimalo ne idu u prilog čovjeku, ali ti argumenti gube bitku pred razlozima Njegove ljubavi. Mnogo je razloga za osuditi čovjeka, ali Božja ljubav je jača od svih protivnih razloga. Bog uvijek traži i nalazi ulaz i pukotinu do čovjeka jer mu je želja da mu pomogne.
«Čovjeku se grešniku svratio!» (Lk 19, 7). To je bio argument nekih ljudi protiv Isusa kad je svratio u Zakeja. No, Isusov argument zašto je svratio u Zakeja bio je: «... jer i on je sin Abrahamov!» (Lk 19, 9) Ljudi nalaze jedan argument da osude Zakeja (jer je grješnik), a Isus nalazi jedan razlog da ga spasi (jer je Abrahamov sin).
Slično je bilo kad su htjeli ženu kamenovati. Razlog za kamenovanje farizejima je poslužio ženin grijeh – zatekli je u preljubu. Jedan razlog, i dovoljan, da je okrutno ubiju. Isus nije rekao da žena nije griješila. Jasno mu je da je griješila, ali nije samo ona počinila grijeh (i muškarac je sudjelovao u tome), a i svi koji su podigli kamen bili su grješnici. To je dovoljan argument Božjoj pravednosti i ljubavi da reagira i spasi ženu.
Nakon što smo tražili odgovor na pitanje o Božjem milosrđu, postavlja se pitanje o nama: Je li Božja volja da i mi budemo milosrdni?
Isus nam daje odgovor: «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.» (Lk 6, 36)
Iako razumijemo Božji zahtjev da budemo milosrdni, nerijetko milosrđu pristupamo dvojako: S jedne strane ga prihvaćamo, a s druge mu se odupiremo. Jedna od poteškoća je pitanje na koga se Božji zahtjev točno odnosi. „Svima je jasno što je volja Božja za druge prema nama. Naime, kad god želimo da nas vole, poštuju, priznaju, pomažu, da nam praštaju i budu milosrdni s nama, da čuvaju naš dobar glas, da nas ne zaboravljaju, onda smo sigurni da je to volja Božja za njih. I istina je. To je volja Božja za druge prema nama. Međutim, često zaboravljamo da je volja Božja da i mi tako postupamo s drugima.» (fra Slavko Barbarić)
Otpor prema milosrđu pokazuje se dijelom i u samoj našoj volji i želji prema drugima. Naime, ponekad se može primjetiti da ne želimo dobro drugima, da ne želimo da se spase i da se ne radujemo kada se netko vrati s lošega puta. Ponekad se čuju riječi: «Neka mu se to dogodilo. Zaslužio je to!»
Čudno i nelogično je takvo ponašanje jer se inače drukčije ponašamo kad su u pitanju životinje i stvari. Tome se i Isus čudio pa je htio ljudima otvoriti oči da shvate kako se ponašaju. Kad se ovca izgubi, tražimo je. Kad je pronađemo, nećemo je kazniti što se izgubila nego se radujemo što smo je pronašli. Identično ponašanje je kad izgubimo «drahmu», novac ili neku drugu vrijednu stvar. Isus želi da se radujemo ne samo kad pronađemo izgubljeni novac i ovcu nego i kad se čovjek izgubi pa se vrati na pravi put.
Razlozi zašto prema drugima nismo milosrdni ne leže u drugima nego u nama. «Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima.» (2 Kor 6, 12) Tako Pavao otvara oči Korinćanima. Nismo milosrdni prema ljudima kada pogriješe ne zbog težine grijeha nego zbog našeg srca koje je usko, u kojem je tijesno, koje je tvrdo.
Kad su se oko Isusa okupljali carinici i grešnici da ga slušaju, komentar farizeja i pismoznanaca bio je: «Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.» (Lk 15, 2)
Usko srce vidi samo trun u oku i ništa više. Vidi samo grijeh i grešnike. Takvo tijesno srce osuđuje i Isusa koji ništa drugo ne želi nego samo pomoći grešnicima. A razlog za njegovu osudu je: jer blaguje s grešnicima.
Ako je srce usko i zarobljeno, naši argumenti bit će u službi takva srca. Ako vidimo samo nečiji grijeh, uvijek ćemo pronaći neku potvrdu da ga osudimo. Nekad je dovoljan jedan razlog, a ne mora biti uopće ni velik ni važan, da s nekim više ne pričamo, da ga ne pozdravljamo, da o njemu pričamo negativno, da ga osudimo. Moje srce je usko – to je uzrok a ne grijeh ljudi – pa imam razloga da ne pričam više s njima, da ih odbacim i osudim.
Problem je u srcu. Ljubav je preslaba. A ako je ljubav slaba i argumenti ljubavi su slabi. Jer kad osuđujemo druge, to je znak da je naša ljubav slaba. Razlozi takve ljubavi nisu dovoljno jaki da nadiđu slabosti neke osobe. Takvu ljubav pobijedi svaka sitnica. Takva ljubav zastane pred nečijim grijehom kao pred nekom preprekom i ne može se dalje pomaknuti. Ne može nadići prepreku koja uopće ne treba biti velika. Ne može je nadići jer je slaba. Da je ljubav u nama jaka, ništa je ne bi moglo pobijediti. Uvijek bi našla dovoljan – makar jedan – razlog da pomogne i spasi čovjeka koji je u nečemu pogriješio.
Želimo li razumjeti Božje milosrđe i sami postati milosrdni, trebamo čuti poziv na rast i početi rasti prema Isusovoj ljubavi: «Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.» Isusov je to poziv da nam se srce širi, da rastemo od svoje ljubavi (uvjetne, ograničene) prema Božjoj ljubavi (bezuvjetnoj i bezgraničnoj). To je rast od svoga uskog, krutogi zatvorenog srca prema širokom Božjem srcu.
Isus nas zove: «Dođite k meni... Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca...» Ova svetkovina i krunica Božjega milosrđaje vrijeme gledanja u Isusa i vrijeme dubljeg upoznavanja njegova srca...Budemo li učili od Isusa i budemo li otvarali srce Božjoj ljubavi, uvijek ćemo naći neki razloga da pomognemo, da oprostimo, da naš pogled ne zastane na trunu u oku drugoga, da ne upremo prst prema drugome nego da se naše ruke otvore kao što su se otvorile ruke milosrdnoga oca prema sinu koji se vratio.
Radiopostaja MIR Međugorje
