Jesmo, ali kao da nas nema! (Lk 15, 11 – 32)

Poznata nam je prispodoba o milosrdnom ocu i rasipnom sinu. Mnogi je toliko poznaju da je više ne slušaju.

Drugi bi željeli biti poput rasipnog sina i doći već jednom pred Oca i baciti se u njegov zagrljaj.
Komu Isus govori tu prispodobu ? Ona je ponajprije upućena farizejima i pismoznancima. To su ljudi koji bi trebali biti najbliži Bogu. Jedni su trebali biti uzor ljudima, drugi su bili poznavateljima Svetoga Pisma. Prispodoba o rasipnom sinu ne govori što se dogodilo sa starijim sinom. Iz toga se može zaključiti da će Isus lako uspjeti s objašnjavanjem djela o rasipnom sinu koji je namijenjen grješnicima. Sagriješio si, obrati se, vrati se Ocu milosrđa. To je vrlo jednostavno i nije zahtjevno. Teže će biti sa starijem sinom. Završetak te prispodobe je jednostavno na nama. Mi koji sjedimo i slušamo Božju riječ zapravo smo farizeji i pismoznanci. Nije riječ o licemjerju ili nešto slično. Radi se o tome da smo uvijek tu do Isusovih nogu i slušamo njegove riječi.

Najbliži smo.
Drugi brat nije veliki grješnik. Nije propao kao mlađi brat. Pretpostavljam da većina od vas nije napravila nekih velikih gluposti poput mlađeg sina u svom životu i provela je pola svoga života u štali. Ali, većina su poput onog starijeg brata. Tu su negdje. Pomalo grijeha, pomalo dobrih stvari. I zato smo u rizičnoj skupini. Ponavljam, s velikim grješnicima Isus će lako i brzo po svome milosrđu izaći na kraj. Najveći otpor stavljaju oni koji su napola sveti i napola grješni. Oni su uvijek uz Boga, ali tako kao da ih nema.

Pogledajte kakav je stariji brat. Iz njegova se govora može naslutiti želja za grijehom. On bi htio sagriješiti kao što je sagriješio njegov brat. On to nije učinio, ali stalno govori o tome. Prigovara ocu: S tobom sam, ali u stvari nikada se nisam zabavljao i uživao! Pogledajte sami u svoju nutrinu. Je li vam se ikada dogodilo da ste htjeli sagriješiti kao što ostali griješe, ali uključila vam se neka kočnica? Budite iskreni prema sebi! Često se s grijehom povezuje osjećaj zadovoljstva. To je slika starijeg brata. Taj brat uopće ima neki nadnaravni smisao za posljednje stvari koje su se dogodile u nečijem životu. On kaže da njegov je mlađi brat potrošio novce na razvratne žene. No, to nigdje prije ne piše. Postoji mogućnost da je bio ondje gdje bio njegov brat ili laže. Vrijedi si postaviti pitanje kada nekoga optužujemo i lažemo: Možda podsvjesno želim to o čemu govorim protiv brata svoga?

Stariji brat stoji u duhovnom raskoraku. S jedne strane ne želi napustit oca, a s druge malo priželjkuje pogriješiti. To je nagorje što može učiniti vjernik. Predajemo se iskušenju: Ako nije sa mnom toliko loše, onda je u redu. To je ravnodušnost. Zato Isus govori u knjizi Otkrivenja: Budi vruć ili studen, a ne mlak jer ću te izbljuvati iz svojih usta (Otk 3, 15 – 16). Najgore je biti mlak – neodređen! Mlađem sinu nije trebao Otac ništa objašnjavati, dok je starijemu stalno sve tumačio. A on samo gunđa: Nisam imao, meni nije dobro, nisam mogao uživati... Zato je među nama u Crkvi toliko loše. Mi tu jesmo stalno, ali kao da nas nema.

Što bi se dogodilo da je rasipnog sina susreo stariji brat, a ne otac? Sigurno bi se vratio natrag među svinje i u svinjac. To je poruka osobito za mene svećenika! Zanimljivo, jer na grčkom jeziku za starijeg brata stoji riječ presbiteros, dok za brata stoji adelfos. Prezbiter znači jednostavno svećenik – je li to igra riječi namjerno ili kako to kažemo slučajno? Što će se dogoditi ako grješnik vidi moje tužno, nezadovoljno lice na kojim se ne vidi radost niti odsjaj ljubavi? Pobjeći će! Vratit će se na staro. Stariji brat ne voli svoga brata jer ga pred ocem oslovljava kao tvoj sin, a ne moj brat.

Imate li takav osjećaj da od kada ste postali novo stvorenje u vama kola novi život uskrslog Gospodina ili ne – tako nikako (2 Kor 5, 17 – 21). Slični smo Izraelcima koji su kroz četrdeset godina stalno jeli manu. Mana je imala okus papira. Za doručak papir, za večeru papir, za ručak koja prepelica i tako u krug kroz 40 godina. Čujete li to? Ali kad su ušli u obećanu zemlju počeli su jesti plodove te zemlje. Tada su poludjeli od radosti. Sve se promijenilo! To nam čini Isus Krist. Nama se čini da je naš život mljevenje papira. To je samo znak da još nisi ušao u Kristovu kuću. Stojiš poput starijeg brata dok ti Otac sve objašnjava i govori: Uđi! A ti mu odgovaraš: Ma ne! Zadovoljan sam s papirom!

Ljudi, Isus je uskrsnuo! Pred nama je posve nova dimenzija života. Korizma ponekad nalikuje na pretvaranje: Čekamo uskrsnuće ove godine, vidjet ćemo što će se dogoditi. I tako iz godine u godinu. Ne jedeš kolače, slatkiše, svaki put ista priča i dalje ostaješ na polju poput brata. Možda je danas taj dan kada odlučujem ući u Božji dom u kršćanstvo u Krista.

Odluka na latinskom glasi decidere, što doslovce znači sve odrezati ostavljajući sebi samo jedno – jedan put, jednu mogućnost. Mnogi su u svom životu učinili ustupke svojim slabostima, grijesima. Možemo li se oduprijeti grijehu sve do krvi – kako kaže sveti Pavao? Možda je danas taj dana kada ćeš si reći dosta papira i neodlučnosti – dosta grijeha – ulazim na gozbu koju je Otac pripremio.