Zašto se Gospa ukazuje?

Odgovor na ovo pitanje nalazimo u nepisanom zakonu providnosti.

Kada god nastupe teška vremena za Crkvu, kad joj prijete opasnosti, kad svijet zapadne u krizu, Gospa dolazi pomoći.

Ne bismo smjeli olako zanematiti i ono što je Isus rekao Lujzi (kojoj se Gospa ukazuje zaseoku Kerizinen - Betanija):

„Kad je svijet odbacio Boga, onda je mene poslao na svijet, da ga Bogu privedem. Svijet je i mene odbacio, a ja sam onda poslao svoju presvetu Majku. Ona je poslana s velikom zadaćom na svijet. Da bude veza između mene i ljudi. Vi ne možete doći do spasenja bez moje Majke. Svoj milost dajem sada preko nje. Kroz nju teku sve milosti, čovječanstvo se bez nje ne može vratiti Bogu. Vrijeme je sada osobito ozbiljno. Stojite pred straovitim povijesnim događajima. Borba je između svjetla i tame. Ako se ljudi ogluše na Božje milosrđe, onda će otkazati Božja ljubav, u ovom slučaju glasnica Božje pravde i mira!“ (28. Travnja 1958.).

1. Listopada 1960. Gospa je rekla Lujzi; „Pozivam sve ljude dobre volje na molitve i žrtve, da se spasi čovječanstvo, koje je sotona zaslijepio, da ne padate sve dublje u grijehe i da ne navaljujete na sebe teške kazne... Ljudi zloupotrebljavaju znanje koje ih odovdi do Boga, namjesto da ih privodi Bogu. Molite krunicu da se svijet osloodi zabluda!"

Ako malo bolje zavirimo u povijest Crkve, uvjerit ćemo se kako je čitavapovijest obilježena Marijinom brigom za spas svih ljudi. Ali ta njezina briga kao da je porasla ovih zadnjih stoljeća. Dostatno je sjetiti se samo Marijinih ukazanja u Parizu, Lourdesu, La Salettu, Siracusi, Fatimi te ovih najnovijih u Međugorju.

Ukazanja Gospina uvijek su bila znak majčinske brige za svoju djecu. Ona su jamstvo velike njezine ljubavi. Ona pokazuje kolika je dobrota majke prema djeci koja se nalaze u ovoj suznoj dolini. Gospa želi pomoći svima. Želi dati lijeka našim bolima. Ona dobro zna kako veliku krizu danas proživljavamo. Zna da nikad nismo bili nesigurniji i zabrinutiji, tjeskobniji i nezadovoljniji. Zato dolazi da nam pokaže izlaz iz teškog stanja u kojem se nalazimo. I kad netko pita jeu li nam danas potrebna ukazanja.

Yves Ivonides, razmišlja ovako:

„Ako netko misli da nam ukazanja nisu potrebna, onda ili Mariju ne priznaje Majkom ili ne zna tko je Majka. Uvijek će Majka biti potrebna, baš zato što je mati. A prije bi trebalo zamjeriti majci koja se nikada ne javlja nego čuditi majci koja dolazi. Pogotovo kad se radi i tragičnim i sudbonosnim trenutcima života...“

Marija je bila i ostala majka i Posretnica između Neba i Zemlje. Između svoga Sina i čitavog čovječanstva. Ona je nama uvijek siguran put do Boga. Marija je bila i ostala naša svemoćna zagovornica kod svoga Sina, jer nas zagovara kao njegova Majka. Zato je ona nada svih koji očajavaju, utjeha svih žalosnih, zdravlje svih bolesnika i nemoćnih i pomoćnica svih grješnika. Marija je suspasiteljica svih kršćana.

Gospina ukazanja u međugorskoj župi koje traju već 32 godine veliki su dar Neba. Ne samo župljanima, nego i našemu hrvatskom narodu i čitavom svijetu. To je velika i gotovo neponovljiva milost za sve ljude. Gospa je došla k nama kao Kraljica mira. Donijela nam je poruku mira.

Ona pokazuje izravan put koji vodi do mira srca, mira u svijetu i vječnog mira u Bogu. Gospa nam želi pomoći kako ćemo se otvoriti duhu Evanđelja, da bismo Bogu dali prvo mjesto u svome životu i tako lako postigli vječno spasenje. Ona nas neumorno kao Majka zove da čvrsto povjerujemo u Boga. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je naš mi i radost, život i spad.

Njegovo evanđelje je radosna vijest spasenja za sve. Ne prestaje zvati da se svaki dan neumorno obraćamo. Nebrojeno puta je pozvala na molitvu srcem: konkretno da svaki dan molimo Vjeorvanje i sedam očenaša, sedam Zdravomarija i sedam Slava Ocu, da svkodnevno molimo krunicu, zatim ponizno i pobožno slavimo svetu misu i klanjanjamo se Isusu u Presvetom sakramentu. Žarka joj je želja da nam sveta musa bude radost i život. Svaka obitelj mora čitati Sveto pismo i moliti obiteljsku molitvu. Nije zaboravila pozvati nas da pokoru činimo, tj, da postimo petkom i srijedom po mogućnosti o kruhu i vodi.

Da živimo u miru s Bogom, s braćom i sestrama – pravi svjedoci. Iz Gospinih poruka jasno izlazi da je mir najveće i najpotrebnije dobro, a da su vjera i molitva, obraćenje i post jedini uvjeti da se on ostvari. Da bismo imali istinski mir, Gospa nas je pozvala da što čvršće vjerujemo u Boga. Vjera je Božji dar koji nam omogućuje da čitavo svoje biće darujemo Bogu. To je čin našega posvemašnjega predanja i potpunog povjerenje u Boga.

To znači Bog nam je na prvome mjestu u životu, od njega se svakom dobru nadamo i za njega živimo. Žive vjere nema bez svakodnevnog obraćenja. Obraćenje je milost kojom Boga spoznajemo i postajemo svjesni njegove ljubavi i onoga plana koji ima s nama. Obratiti se znači imati iskustvo da Bog postoji i uvijek biti ponizan pred njim, priznati mu svoje grijehe i kajati se zbog njih.

Obratitise znači živjeti novim životom, u novom svjetlu gledati sve i mijenjati sebe i pomagati i drugima da budu drugačiji. To sve čini milost kojoj se čovjek otvorio i s kojom živi. Obraćati se znači svaki dan sve više bivati iskreniji i pravedniji, pošteniji i savršeniji. To je zadaća čitavog života.

Da bi obraćenje bilo temeljito i stalno, potrebno je moliti. Više od tisuću puta Gospa je ponovila svoj poziv da molimo. Molitva je srce i duša naše vjere, obraćenje i mira. Molitva je dar Božji kojim čovjek čezne biti s Bogom, s njim prijateljevati, s njim se sjediniti.

Gospa če reči: „Budite svjesni, ljubljeni moji, da sam ja vaša Majka i da sam došla na zemlju da vas učim iz ljubavi slušati, iz ljubavi moliti...!“

Molitva nam pomaže doživjeti Božju ljubav. I zato Gospa želi da nam molitva postane život. „Draga djeco, posvetite vrijeme samo Isusu, i on će vam dati sve što tražite....“

Da bismo ustrajali na putu vjere, obraćenja i molitve, potrebno je biti stalno spreman na žrtve i odricanja. Jednom rijčju potrebno je postiti.

Gospa će reći: „Živite post, jer postom ćete mi učiniti radost, postići da se ostvari čitav plan koji Bog planira ovdje u Međugorju...“ (26. Rujna 1985.)

Iz knjige "Vrijeme milosti"