U hodu prema sabiranju, koje je duga etapa, nakon savladavanja psihofizičkih uvjetovanja, važna je pažnja na unutarnja i vanjska osjetila koja trebaju biti blago nošena prema objektu molitve, odnosno prema prisutnosti Drugoga, prema Onome od koga znamo da smo ljubljeni.

Zbog toga Terezija nudi jedno sredstvo preobrazbe funkcije vanjskih osjetila: “gledanja”, “govorenja”, “slušanja”. Relativno lakše se naučiti na šutnju, nego što je “preobratiti” funkcije unutarnjih osjetila: razum, volja, fantazija. Posebno fantazija, prema Tereziji je ona koju je najteže savladati. Sredstva koja su ponuđena za molitvu imaju tu prvu psihološku funkciju: ponuditi vanjskim i unutarnjim osjetilima mogućnost djelovanja koji bi ih usmjerio na Boga. Potrebno je pronaći Boga po posredovanjima njegove prisutnosti da bi se prispjelo do zajedništva s njime unutar nas, u našoj najdubljoj intimnosti. Terezija nas uči da molimo služeći se sredstvima koja su prikladna kao posrednici da nas dovedu do zajedništva s Bogom. Ona ih navodi nekoliko a poznate su po nazivom Terezijine meditacije za sabranost, piše na službenoj web stranici karmelićanki.

Prva od njih je:

Knjiga.

U svome dugotrajnom mučenju od početaka svoga života molitve Terezija je našla pomoć u knjigama. Pa tako kaže:

“Nikada se nisam usuđivala početi moliti bez knjige, jer bez nje se moja duša toliko bojala biti u molitvi, kao da se išla boriti protiv mnoštva ljudi. Ovim sredstvom, koje je bilo poput društva ili štita na koji sam trebala primati udarce mnoštva misli, bivala sam utješena. Jer suhoća ne bijaše ono uobičajeno, ali je bijaše uvijek kada bi mi nedostajala knjiga, jer bi duša odmah bivala smetena, a misli izgubljene. S knjigom bih ih počimala sabirati i gotovo umiljavanjem voditi dušu. A puno puta, čim bih otvorila knjigu, nije bilo potrebno ništa više. nekada sam čitala malo, drugi put puno, već prema milosti koju bi mi udjeljivao Gospodin”. (Ž 4,9).

Iz toga njezinog iskustva ona i daje savjet za molitvu:

“Velika je pomoć uzeti dobru knjigu na narodnom jeziku za sabiranje misli i za dobru usmenu molitvu” (Ž 26,10).

Uporaba svetih slika

S ciljem da blago privuče vanjska i unutarnja osjetila, da sabere misao, da pomogne odgoj kontemplativnog pogleda, Terezija preporučuje upotrebu slika, pa u Putu k savršenosti kaže:

“Ono što možete učiniti da vam bude od pomoći u tome jest da nastojite nositi neki lik ili sliku ovoga Gospodina, koja bude po vašem ukusu, ali ne da je nosite na grudima i ne pogledate je nikada, već zato da mnogo puta razgovarate s Njime, zato što će vam On udijeliti što ćete Mu reći. Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom?”

I ova Terezijina uputa je vrlo konkretna i nadahnuta je njezinim iskustvom, a potvrđena je dugom tradicijom Crkve koja je već od ranih početaka počela upotrebljavati slike kao sredstva koja pomažu pristup Bogu. Terezija je imala veliku ljubav prema slikama. Tako postoje mnogobrojne slike koje su Tereziji bile vrlo drage i u tome se nalazi u jednoj polemici s protestantima koji odbacuju ovo sredstvo posredovanja. Tereziji sam Isus progovara da posjedovanje slika nije nikakva nesavršenost i kaže joj da ne ostavlja ništa ono što bi moglo razbuditi ljubav. Slike su imale veliki utjecaj u Terezijinu životu već od samih početaka. Terezija je započela svoj molitveni odnos s Kristom po jednoj slici koja se nalazila u kući njezinog oca i koju je ponijela sa sobom u samostan Utjelovljenja. Ta slika prikazivala je evanđeosku scenu Isus i Samaritanka pokraj Jakovljevog zdenca. Instinktivno je se Terezija poistovjetila s likom Samaritanke; prešla je sa gledanja na identifikaciju, na razgovor. Možda se upravo u toj sceni, koja se dogodila još u djetinjstvu može pronaći korijen njezinog poimanja molitve kao razgovora s Kristom. O tome susretu Isusa i Samaritanke Terezija kaže:

“Koliko li se puta sjetim žive vode o kojoj je Gospodin govorio Samarijanki! Eto, oduševljena sam onim evanđeoskim odlomkom. To sam, zaista, bila od najranijega djetinjstva. premda nisam shvaćala kao sada ovo dobro, puno puta molila sam Gospodina da mi dade one vode, te sam je uvijek imala pred očima, s ovim riječima, kad je Gospodin stigao do zdenca: Domine, da mihi aquam” (Ž 30,19).

Prema tome cilj slike je: uprisutniti Gospodina, poosobiti odnos s njime, odgojiti se na pogleda ljubavi koji zatim treba biti poonutarnjen. Terezijanska molitva upravo teži da bude u kontemplativnoj jednostavnosti preplitanje pogleda, govor očiju koji upravo započinje vanjskim motrenjem slike da bi postao unutarnji pogled.

Jedan primjer upotrebe slika i izvanjskih sredstava kao vrlo potrebnih za privođenje Bogu imamo u životu Bl. Alojzija Stepinca. On je uvijek upotrebljavao slike kao sredstvo za posredovanje do Boga. Iznad kreveta, u Krašiću nalazila mu je se uvijek slika koju je njegova majka donijela u njihovu kuću kada se udala. Vodio je procesije sa kipom Majke Božje, poticao je na podizanje raspela i kapelica na pojedinim prikladnim mjestima. Sve ovo ukazuje nam na važnost vanjskih znakova, na važnost križeva na raskršćima i sl. – to je vrlo potrebno i nije dobro spiritualizirati. Nama ljudima su ta sredstva potrebna. Slično kao što u ovozemaljskom putovanju imamo i potrebu sakramenta. Dakle konkretno – dobro je imati neku sliku Isusovu koja nam se sviđa uza sebe i tijekom dana je u više navrata pogledati, razgovarati s Njime kao što se razgovara s osobama.

Ponavljanje kratkih riječi

Terezija je dosta često upotrebljavala ovu jednostavnu i tradicionalnu metodu trajnog ponavljanja određenih biblijskih rečenica, odlomaka psalama ili liturgijskih molitava. U tim ponavljanjima ponekad je imala snažna kontemplativna iskustva. Mnogi izrazi iz psalama duboku su ušle u Terezijinu molitvu. Tako npr. u njezinim Esclamacijama kao da teku riječi nadahnute tekstovima sv. pisma. Time se pokazuje da je to plod njihovih dugih razmatranja i duhovnih iskustava. Kao što je Marija u svome hvalospjevu, kada je hvalila Gospodina prerekla mnoštvo riječi Sv. pisma i što je pokazivalo da je o njima doista razmatrala i bila sva uronjena u njih. Slično se može reći i o Terezijinom iskustvu. Iz liturgije je naročito štovala riječi iz Slave koje kažu: “Jer ti si jedini svet”. Jednako tako motrila je i riječi iz Vjerovanja: “I njegovu kraljevstvu neće biti kraja”. Posebnu pobožnost imala je Terezija prema riječima Marijinog hvalospjeva “Veliča”. Marija od sv. Josipa se prisjeća da je često vidjela kako Terezija tihim glasom i velikom pobožnošću ponavlja riječi Hvalospjeva: “Veliča duša moja Gospodina”. Upravo o tim riječima imala je Terezija i dva mistična iskustva kako to donosi u svojim Izvješćima.

Prema tome, radi se o tome da se uzmu kratke rečenice, da se na njima zaustavi, da ih se uživa. Terezija je tako činila i kada je više puta ponavlja jednu riječ ima je iskustvo koje je ovako opisala:

“Vrlo je sklon oslobađati nas napora. Makar Mu to kroz jedan sat ne kažemo više od jedanput, dosta je shvatimo da smo s Njime, kao ono što Ga molimo, te volju da nam to dade i kako je rado s nama; nije prijatelj toga da sebi razbijamo glavu govoreći Mu mnogo”.

Osmrtnice ba

Puoi pagare la donazione sul conto PayPal del portale di medjugorje-info.com

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 14.7.2020.
13. Luglio 2020.
I cookie rendono più facile per noi fornirti i nostri servizi. Con l'utilizzo dei nostri servizi ci autorizzi a utilizzare i cookie.