Ima mjesta za koja su hodočasnici uvjereni da su istinita, iako ih je Crkva priznala samo kao mjesta molitve. Jedno od njih je L’ Ile-Bouchard, mjestance s 1255 stanovnika, 42 km južno od Toursa u Francuskoj.

Dekretom od 8. prosinca 2001. nadbiskup Toursa Andre Vingt-Trois je odredio: „Poslije 1947. godine mnogi katolici dolaze kao hodočasnici u župnu crkvu St. Gilles-a u L’ Ile-Bouchardu častiti Blaženu Djevicu Mariju. Ova hodočašća plod su mnogih milosti. Bez ikakve senzacionalnosti  razvijaju  duh  molitve  i  doprinose rastu vjere u sudionicima. Poslije brižno proučenih činjenica i savjetovanja s kompetentnim osobama odobravam ova hodočašća i javno čašćenje Gospe od molitve u župnoj crkvi St. Gillesa u L’ Ile- Bouchardu...

Četiri djevojčice: Jacqueline Aubry (12), Jeanne Aubry (7), Nicole Robin (10) i Laura Croizon (8) izjavile su da su u ponedjeljak 8. prosinca 1947. na svetkovinu Bezgrješnog začeća Marijina vidjele Gospu.

ile-bouchard-vidioci.jpg

To je vrijeme kad pobjednička Francuska prolazi tešku unutarnju krizu. Opći štrajk, sabotaže i sukobi s policijom prijetili su građanskim ratom i komunističkim pučom...Toga 8. prosinca oko 12.50 sati Jacqueline i njezina sestra Jeannette nakon obiteljskoga ručka pošle su u školu. Pridružila im se i Nicole Robin. Nastava počinje u 13.30, a  one  krenule  malo  ranije.  Ravnateljica škole (časna sestra), zabrinuta zbog događanja u zemlji, toga je jutra pozvala djecu da mole za Francusku.

Kako su djevojčice prolazile  pokraj  crkve,  Jacqueline  ponudi dvjema mlađim djevojčicama da kratko u nju navrate i pomole se, što i učiniše. Pred Gospinim  oltarom  molile  su  desetak  krunice sa zazivom koji odgovara svetkovini dana: „O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo! Sve počinje u crkvi „Odjednom sam sa svoje desne strane, između  vitraja  Gospe  Lurdske  i  oltara  vidjela veliko svjetlo, živo i nimalo blještavo“ – piše Jacqueline.

„U sredini se pojavila lijepa gospođa stojeći u jednoj špilji. S njezine desne strane stajao je anđeo.“ Jacqueline  je  to  kazala  prijateljicama, koje  su  podigle  glavu  i  povikale: „O,  lijepa  gospođa!  O,  lijepi  anđeo!“  Nakon  4-5 minuta prestrašene izlaze iz crkve, ali se brzo vraćaju. „Gospođa je još tu“, kaže Jeannette s ulaza, s dna lađe. O viđenju bezazleno  kazuje  dvjema  školskim  drugaricama  koje  prolaze  ispred  crkve,  Sergini  i Lauri Croizon.

ile-bouchard-crkva.jpg

Photo: župna crkva St. Gillesa u L’ Ile- Bouchardu

Laura odmah vidi što i njezine prijateljice, a Sergina ne vidi ništa. Djevica se smiješi djevojčicama, a one je gledaju. Na glavi ima bijeli veo ispod kojeg se vidi nekoliko plavih vlasi. Oko njezine bijele  haljine  optočene  zlatom  stoji  plavi pojas čija dva raširena kraka sežu do koljena. Ima sklopljene ruke i duge, fine prste. U ruci joj krunica s velikim bijelim zrncima na zlatnoj žici. Sva je u svjetlu. Ukazuje se u maloj špilji, a stoji na velikom pravokutnom kamenu. Pred njom su ruže. S njezine desne strane, malo niže, je anđeo svijetloplavoga pogleda s krilima „boje svjetla“.

Stijena, na kojoj stoje Gospođa i anđeo, ne dodiruje zemlju. Gospođa prebire krunicu, ali se glas ne čuje.„Otišla  je.  Možda  će  se  vratiti“  – kaže Laura. Sergina, koja ne vidi ništa, prosvjeduje: „Idemo, idemo! Možda je đavao!“ Jacqueline  i  Jeannette za  događaj  su  javile ukućanima. Gospođa Aubry se ne slaže s tom viješću. Kad je stigla u školu,Jacqueline je pričala o ukazanju s. Mariji od Djeteta Isusa, što sestra ne vjeruje.

O ukazanju u crkvi djevojčice su kazale i župniku-dekanu Segelleu (73). Brzo je ispitao djecu i zaključio: „Budite pametne i ljubite Gospu“. Župnik je mislio da je priča time završila. A ravnateljica škole se malo i narugala: „Ako je tako lijepa ja bih, da sam na tvom mjestu, ostala u crkvi“ i okrenula se od Jacqueline.Djevojčica je „uzme za riječ“ i oko 13.50 uputi se na mjesto ukazanja.„Ona nas čeka!“ uskliknula je Laura kad je  stigla  u  sporednu  lađu  crkve.

Gospino lice  je  obavijeno  žalošću.  Govori  im,  naglašavajući svaku riječ: „Recite maloj djeci da mole za Francusku. Potrebno je za nju moliti.“ Poslije riječi „Francuska“ učinila je kratku stanku.„Gospođo, jeste li vi naša nebeska majka?” pita Laura. „Da“, odgovara ona srdačno se smiješeći. „A anđeo?“ nastavlja Jacqueline. Anđeo se okrenu prema njoj i, smiješeći se, kaže jakim glasom: „Ja sam anđeo Gabrijel.“

ile-bouchard-andeo-gospa-svijece.jpg

Photo: Oltar u župnoj crkvi St. Gillesa u L’ Ile- Bouchardu gdje se Gospa prema kazivanju vidjelica ukazala s anđelom Gabrijelom

Ukazanja se nastavljaju. Nakon  toga  Gospa  spusti  ruku  prema djeci: „Dajte mi svoju ruku da je poljubim.“ Jacqueline se prva približi i podigne se na prste. Gospa se sagne i primakne pruženu ruku k svojim usnama. Zatim dolazi Nicole, a Laura i Jeannette su još male. Jacqueline ih podiže bez ikakva napora. Četvero djece je osjetilo blagi kontakt i toplinu Gospinih  usana.  „Vratite  se  večeras  u  17 sati i sutra u 13 sati!“ rekla im je Gospođa i iščezla u oblaku srebrne prašine.

Ovo ukazanje prvoga dana trajalo je od 8 do 10 minuta. Sestre nastavljaju s usmenim ispitivanjem, a dvije starije olovkom opisuju događaj. Jacqueline je napisala 23 retka, a njezina rodica 16: same činjenice. Jacqueline je stigla u crkvu za vrijeme pozdrava  Presvetom  sakramentu. Troje drugih bili su spriječeni doći. Počinje moliti krunicu i za vrijeme pete desetice odjednom se pojavi Gospa, a da Jacqueline nije ni  primijetila. 

Desnim  kažiprstom  Gospa joj dade znak da se primakne. Ukazanje je trajalo kratko. Gospa je otišla u trenutku kad je zvono najavilo dolazak Presvetoga.Poslije blagoslova svećenik zapjeva: „Marijo, bez grijeha začeta, moli za Francusku!“ Gospa  i  anđeo  se  ponovno  pojaviše, opet u svjetlu. Časna sestra  je  pustila  školsku  djecu  i ponovno ide k Jacquelini koja je u razmatranju. „Kad netko tvrdi da vidi Gospu, ne okreće glavu u crkvi!“ kaže joj. “Draga sestro, Gospa je tu, ona nas gleda!“

Redovnica, sve dotle nezainteresirana, odjednom je zadivljena mirnoćom djeteta. Moli s njom Zdravo Marijo... Krajem druge desetice Jacquelin joj kaže: „Draga sestro, Gospa je otišla“. Sestra je, da bi izbjegla nova pitanja, odvede k župniku koji je mislio da su „ukazanja“ prestala. Ali ne, „prizor“ se nastavlja! Jacqueline kaže da će Gospa doći i sutra u 13 sati.Župnik diže ruke prema nebu: „Ne ćemo lako izići iz ovoga. Sutra u 13 sati zatvorit ću crkvena vrata!“

Utorak, 9. prosinca 1947.

U 12.50 župnik je s ključem u crkvi, ali se predomislio, nije je zatvorio. Četiri djevojčice  se  upute  prema  Gospinu  oltaru, mjestu  ukazanja. Odjednom, evo živoga svjetla. Srebrni zastor se raširio i pružio između vitraja Gospe od Pobjede i Gospina kipa.

I ukaže se Gospa. Anđeo je na njezinoj lijevoj strani, nije više na desnoj. Pred njom ruže, ispod ruže i natpis: Ja sam Bezgrješno Začeće. Jacqueline pita: „Mogu li ući i moje prijateljice?“ „Da, ali me one ne će vidjeti.“ Gospa pozove vidjelice da poljube križ na njezinoj krunici. Jacqueline podiže dvie manje djevojčice, kao i jučer. Djeca mole deset Zdravomarija, a Gospa nakon toga, žalosna, kaže: „Molite za Francusku ovih dana, u velikoj je opasnosti. Recite župniku da dođe u 14 sati. Neka dovede djecu na molitvu.“ I doda: „Recite mu da sagradi jednu špilju gdje sam ja sada; neka tu postavi moj kip i kip anđela, ja ću ga blagosloviti. Dođite u 14 i 17 sati.“ I Gospa je iščezla.

Činilo se kao da se provukla kroz zid dok se srebrni zastor zatvarao. Vidjelice su pošle k župniku, ali on ima primjedbu: „14 sati, to je sat nastave. Idite i slušajte svoju učiteljicu.“ One, moleći, poslušaju, ali Jacqueline plače. Sestre i đaci raspravljaju o tome u školi, a Jacqueline kaže: „Gospodin župnik ne će, ne ću ni ja.“ I utone u posao. Na kraju nastave, u 16 i 30, Jacqueline se vraća u crkvu s dvije mlađe, bez Nicole koja se trebala, po majčinoj zapoviedi, vratiti kući.

I Jeannette se vratila kući. U crkvi su samo Jacqueline i Laura. „Pjevajte  Zdravo  Marijo!“  zapovijeda Gospa i poziva ih da mole jednu deseticu krunice.„Hoćete li doći i sutra?“ pita Jacqueline. „Da, dođite sve dane u 13 sati. Reći ću vam kad će sve ovo svršiti.“ I Gospa ih blagoslovi jednim velikim znakom križa. Ukazuje se i u 17.30, a župnik o događajima obavješćuje nadbiskupa.

Srijeda, 10. prosinca 1947.

Gospodin Aubry, otac djevojčica, se ljuti. Ipak se pribrao i popustio je: „Djeca mogu poći.“  U crkvi  se  nalazi  oko  150  osoba. Ukazanje počinje sličnim redom kao i prije. Gospa traži da djeca pjevaju Zdravo Marijo, mole deseticu krunice sa zazivom „O, Marijo, bez grijeha začeta...“, zatim pozi-
va djecu da joj poljube ruku. Djeca je pitaju: „Kako napraviti špilju?“ (špilja ne oduševljava župnika)„Novcem... započeti“ – dobili su odgovor. Jacqueline još pita: „Gospe, hoćete li učiniti čudo da sav svijet povjeruje?“„Ja  nisam  ovamo  došla  činiti  čudesa, nego  pozvati  vas  na  molitvu  za  Francusku.“  I  obrati  se  Jacquelini  koja  ima  slab vid: „Sutra ćeš jasnije vidjeti i više ne ćeš trebati naočale.“ Povjeri joj jednu tajnu i oko 13.15 iščeznu. Djeca već imaju protivnike. Traže da im Jacqueline  otkrije  tajnu,  ali  je  djevojčica nepokolebljiva.

Četvrtak, 11. prosinca 1947.

U  četvrtak  jutro  gospođa  Aubry,  kao što to redovito čini, Jacquelini donosi mlaku vodu da omekša očne kapke. No to više nije potrebno jer djevojčica vidi savršeno. Testira vid na novinama na daljini od jednoga metra – čita bez poteškoća. Ali to ne sprječava časne sestre da i dalje prigovaraju. Došao je i župnik, koji je odlučio po djeci Gospi postaviti dva pitanja: „Odakle ta čast da dolazite u crkvu St. Gillesa?“ „Jer ovdje ima pobožnih osoba i jer je Jeanne Delanoue ovuda prolazila?

Jeanne Delannue je utemeljiteljica Kongregacije sestara, je li to sjećanje na nju?” Gospa se raspituje o budućoj izgradnji špilje i daje svoj blagoslov. Ukazanje je traalo 13 minuta. Protivnici su sve glasniji, a jedan žandar Jacquelini zabranjuje doći u crkvu.

Petak, 12. prosinca 1947.

U  petak  ujutro  uobičajeni  prigovori: „Kad će svršiti ta tvoja komedija?“ pita sestra Saint-Leon. „Pripazi, da to nije đavao“, kaže s. Marija od Djeteta Isusa.Mala Jeannette je već odgovorila: „Đa-
vao ne može tako dobro činiti!“ I Jacqueli-ne: „Ja sam vrlo zadovoljna kad je vidim.“ Potom: „Ona ima tako blage oči.

“U 13 sati u crkvi se nalazi oko 300 osoba. S. Saint-Leon se sakrila iza oltara i promatra. Točno u 13 sati zastor se širi, Gospa je tu, anđeo se ukazuje djeci. Ovog puta Gospa ima aureolu koja svjetluca iza glave. Daje im znak da zapjevaju Zdravomariju, „polako i blago“, i ljube joj ruku. Jacquelini, koja je ponovno tražila čudo, Gospa odgovara,  tužna  lica:  „Nisam  došla  činiti čuda, nego da vi molite za Francusku.“ Vidjelice  su  sačuvale  sjećanje  na  svijetlu aureolu.

Subota, 13. prosinca 1947.

Premašeni su svi rekordi: u crkvi je više stotina osoba. Tu su i četiri svećenika, od kojih su dvojica monfortinci. Djeca su donijela cvijeće. Prije nego je otišla, Gospa je rekla: „Sutra ću se vratiti posljednji put.“ Mnoštvo vjeruje djeci, a i župnik nije daleko od toga.

Nedjelja, 14. prosinca 1947.

Unatoč tmurnom vremenu, u crkvi i oko crkve nalazi se oko 2000 ljudi. Crkva je prepuna i djeca ulaze kroz sakristiju, a vodi ih s. Saint-Leon. Jacqueline nosi buket pjegavog kozlaca, Nicole makove ruže, Laura ljubičice, a Jeannette ruže. Prati ih 7 svećenika, načelnik mjesta, dr. Tabas, te poglavarica redovnica.

U  13  sati  Laura  kaže:  „Evo  je!“  Djeca Gospi prenose župnikovu poruku: da blagoslovi  nadbiskupa,  njegovih  25  godina biskupstva, biskupa de Bloisa, dvije župe, slobodne škole, svećenike dekanata te da pošalje svećenika za područje Toursa. Gospa, smiješeći se, naklonom glave prihvaća molbu. Jacqueline joj nudi cvijeće: „Uzmite  cvijeće!  Poljubite  ga“, uporna je Jacqueline. „Ja ću ga poljubiti, ali ga ne ću uzeti. Vi ćete ga ponijeti.“

Jacqueline joj naizmjence daje četiri buketa da ih poljubi. Podiže se na prstima za dvije posljednje, koje su i najmanje. Savjesno prenosi brojne primljene molbe i pita:„Gospođo,  što  treba  učiniti  da  se  utješi naš Gospodin zbog patnje koju uzrokuju grijesi?“ „Treba moliti i činiti žrtve. “„Molim  vas,  ostavite  znak  vaše  nazočnosti“, uporna je Jacqueline. „Prije  nego  odem,  poslat  ću  vam  živu zraku sunca! “Gospa  zatim  traži:  „Molite  za  grješnike“, a nakon toga moli deseticu za sve nazočne.

Ovo ukazanje trajalo je 35 minuta. Pri kraju, usprkos oblačnom vremenu, u tamnu crkvu snažno prodire jedna sunčana zraka. Ide od prozora južnoga zida i obasjava vidjelice i njihove bukete. „Kako  lijep  prizor!“  povika  jedan  svjedok. To blago svjetlo svijetlit će oko četiri minute. Putanja svjetla ne odgovara zrakama sunca u zimsko doba. Bio je to znak svršetka Gospina posjeta.

Iako na području Toursa ima vrlo gorljivih pristaša, ukazanje nije priznato. Jacqueline,  glavna  vidjelica,  kroz  deset  sljedećih godina bila je predmetom zlostavljanja i to joj je narušilo zdravlje. Jedan prijatelj svećenik obavijestio je policiju da dokrajči grozote u koje su bili umiješani i neki svećenici. Ti dosjei ne će moći biti otvoreni možda ni za desetke godina.

Ali ukazanja za Jacqueline ima samo dobar znak. Dijalog  Gospe  s  djecom  zbunjuje  mudrost  mudrih,  ali  to  nije  jedna  iznuđena objekcija.  Dobri  plodovi,  koji  su  usprkos odvraćanju,  ustrajali  na  jedan  diskretan i nježan način, uvijek u poslušnosti i poštovanju Crkve, govore u korist ukazanja. Svećenici  i  gorljivi  laici  podržavaju  ovaj otočić pobožnosti prema Gospi.

Četrdeseta obljetnica bila je sa žarom proslavljena. Jedan od najvećih dokaza autentičnosti ukazanja sama je Jacqueline Aubry. Ona je s odricanjem i potpunom plemenitošću živjela svoj život prožet kušnjama. Život joj je bio svetački, bila je žrtva. Kad su završila vanjska zlostavljanja, počele su unutarnje kušnje.

U potpunoj šutnji, potpuno se prepustila  Bogu,  zaboravivši  samu  sebe. Diskretna je, ali živa i djelatna. Kao učiteljica,  zračila  je  molitvom  i  svoje  učenike naučila je voljeti molitvu. Kad joj zdravlje nije dopuštalo dalje raditi i kad je dolazila zamjena, djeca bi rekla: „Ali sestro, vi ste zaboravili molitvu!“

Unatoč svemu šokantnom što je doživljavala, o ukazanju je govorila s radošću. Ona je, tako reći, ukazanja  ponovno  doživljavala  kad  je  o  njima govorila. O njoj bi se moglo reći ono što je ispovjednik rekao o svetoj Bernardici Soubirous: „Ona je najbolji dokaz ukazanja.“ Premda nema snagu i obrambenu moć jedne Bernardice, sliči joj u transparentnosti i pasivnim putovima mističnog iskustva.

Značaj molitve za Francusku koju je Gospa tražila

Događaji teže odgovoru: klima štrajkova,  sabotaže,  sukobi  ubojica,  atentati  na rubu građanskog  rata,  projekt  komunističkog puča sličnog onima koji su uspjeli u toliko drugih zemalja, najavljivali su ono najgore. U noći od 7. na 8. prosinca 1947. predsjednik Savjeta Jules Moch, odgovoran za unutarnje poslove, koračao je nadugo i široko u svom uredu, ne znajući kako izbjeći najgore. U toj noći situacija se u Francuskoj počela smirivati.

U zoru Gospine  svetkovine,  kad  je  bio  pokopan maršal Leclerc, i kad su bila prva ukazanja, splašnjavao je komunistički otpor. U školi u L’ Ile-Bouchardu časna sestra je počela moliti za Francusku. Gospa se ukazala  i  zatražila  molitvu  za  Francusku.  Gospa je očitovala svoju zaštitu i svoju brigu da oslobodi svijet od najstrašnije ateističke zavjere koja se dogodila poslije početka kršćanstva. Svakomu je prepušteno da o tome donese svoj sud.

Vidioci kroz život

Jacqueline Aubry ostala je neudana. Radila je u Toursu kao učiteljica vjeronauka. Cijenili su je i đaci i roditelji. Kao umirovljenica, stanovalaje u L’ Ile-Bouchardu. U suglasnosti s crkvenim autoritetom, svjedočila je što je doživjela 1947. Umrla je 2016.

jacqueline-aubry-ile-bouchard.jpg

Photo: Jacqueline Aubry 

Jeannette Aubry radila je u Parizu kao ambulantna  bolničarka.  Nitko  nije  znao tko je ona, ali je zračila svojom vjerom kod svojih kolega koji su u njoj imali pomoć i utjehu. Poslije umirovljenja 1998. godine, vraća se u L’ Ile-Bouchard i nastavlja služiti drugima.

Nicole Robin je udana i majka je troje djece. Stanuje  s  mužem  u  pokrajini Salmur.  Angažirana u katoličkim pokretima (Ženska  katolička  akcija,  katekizam...).  U L’ Ile-Bouchard kao hodočasnica dolazi svakog 8. prosinca, ponekad dovede i prijatelje.

Laura  Croizon se  udala  i  imala  je  dva sina. Stanovala je na području Toursa, na području  Pariza, Lyona  i  napokon  u  Bordeauxu. Poslije mnogo fizičkih i moralnih patnji, umrla je 24. prosinca 1999. i pokopana na groblju Saint-Gillesu u L’ Ile-Bouchardu, u jednom od grobova svoje obitelji.

Sve vidjelice su duboko u svom srcu sačuvale doživljaje iz 1947. godine, ali u potpunoj poslušnosti prema Crkvi.


(Izvori: dieu-sauve-alice.fr / Glasnik mira/ ile bouchard.com)

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Jozef Beackers - NEUMORNI SVJEDOK MEĐUGORJA
15. Rujan 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.