Svećenici blizanci iz Središnje Bosne: Vjernici nikada ne znaju s kojim od njih razgovaraju

Bilo nam je čudno zašto nas ljudi stalno brkaju sve dok i mi nismo upoznali blizance i shvatili da ih ne razlikujemo

Postoje brojna braća svećenici, no blizanci svećenici prava su rijetkost. Mediji su izvještavali o čileanskim blizancima Felipeu i Paulu, čija je majka Rosa Silva odbila pobačaj nakon što je ultrazvuk pokazao da nosi dijete s tri ruke i dvije glave. I rodila je zdravu braću blizance koja su postala katolički svećenici!

Američki mediji pisali su o tome kako su se 26. svibnja prošle godine u New Yorku zaredila dva brata blizanca, fra Innocent Montgomery C. F. R. i fra Angelus Immaculati Montgomery C. F. R. U SAD-u je zabilježen i slučaj kako su jednojajčani blizanci, franjevci Julian i Adrian Riester, umrli isti dan u 92. godini života. Svećenici Patrick i John O’Neill, blizanci rođeni u Australiji, koji sada imaju 86 godina, bili su dugo razdvojeni – Patrick je bio na službi u Australiji, a John je bio misionar u Africi. Danas zajedno žive u redemptorističkom samostanu u Australiji, piše Večernji.hr

I Hrvati imaju svoje blizance svećenike kao što su Đuro i Josip Blumenštajn, rođeni u Županji, te blizanci franjevci Ivica i Nikica Tomas, rođeni u Osovi kod Žepča u Bosni. Ova dva blizanca franjevca imaju starijeg brata svećenika Josipa. U hrvatske blizance svećenike spadaju i don Tadija i don Ilija Ivoš, rođeni 18. prosinca 1974. godine u Bistrici kod Uskoplja-Gornjeg Vakufa u Bosni. Don Tadija je župnik u Kandiji kod Bugojna, a don Ilija u Skopaljskoj Gračanici kod Uskoplja-Gornjeg Vakufa. Rodbina, brojni prijatelji i poznanici ove jednojajčane blizance od milja zovu Tade i Ile. Tadija je stariji dva i pol sata, rođen je u šest sati ujutro, a Ilija u osam i pol. Njihovi roditelji Ilija i Anica rođena Kraljević imaju ukupno šestero djece, još dva sina i dvije kćeri.

– Ilija je dobio ime po ocu koji je radio u Austriji jer su se imena davala po roditeljima roditelja ili rođacima. Ja sam dobio ime po djedu majčina oca. Kada je otac pošao u Austriju, majci je rekao da, ako rodi muško dijete, neka mu bude ime Tadija. Nije se znalo da će majka roditi blizance, da će se roditi još jedan sin, pa je majka odlučila dati mu tatino ime. Ja sam kršten odmah jer su mislili da ću umrijeti, a Ilija je kršten na Badnjak 1974. godine. Sve smo sakramente primili istog sata i istog dana osim krštenja – kaže don Tadija.

Ratna tragedija

Prva četiri razreda osnovne škole blizanci završili su u Bistrici, a šesti, sedmi i osmi razred te tri razreda srednje škole u Uskoplju.

– Još kao djeca pokazivali smo želju biti svećenici. Često smo o tome razmišljali, želja je bila sve veća i veća. Nismo se školovali u sjemeništu, ali Bog ima svoj put i način kako će nekoga dovesti do cilja ako ga žarko želi i hoće. Kroz djetinjstvo i odrastanje sazrijeva ta klica poziva. I poratno vrijeme doprinijelo je sazrijevanju želje i volje da se opredijelimo za duhovno zvanje. Inače, svećenički poziv u misteriju je Crkve, to se nalazi u području vjere i odnosa prema Isusu Kristu, njegovu poslanju i otkupljenju. Svećenički poziv usporedio bih sa sjemenom koje se baci u dušu i u srce, koje onda pomalo sazrijeva i dozrijeva za konačnu odluku. Svećenički poziv ima korijen i u obitelji. Naša obitelj bila je vjernička, redovito se išlo na svetu misu, kretali smo se u blizini svećenika, župnika. Imali smo šest godina kad smo počeli ministrirati, a na nas ministrante duhovno je snažno utjecao velečasni Ante Meštrović koji bi nam znao reći:

“Vi ćete ići u svećenike!” I uvijek bismo, onako stideći se, znali reći da nećemo. On je župu duhovno jako podigao, često je za mlade organizirao duhovne sadržaje i razna predavanja. Sve je više rasla želja za svećeničkim pozivom, sve je više sazrijevalo uvjerenje da služimo Isusu Kristu u Crkvi za dobro Božjeg naroda i čovjekovo spasenje. S tim smo uvjerenjem prihvatili svećeničku službu – govori don Ilija.

Blizanci Tade i Ile nerado govore o hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Tadija nam kaže kako je njihova oca ubio susjed Bošnjak ispred njihove obiteljske kuće na očigled sina Ilije. Tadija je bio blizu te nemile scene, u zemunici koja je služila kao baza za vojnike HVO-a i sklonište za mještane. Majka im je umrla ranije, početkom 1992. godine.

– Rat je donio užasne posljedice, ali istodobno je pokazao ono što je dobro, a što zlo. Iskustvo rata svi smo proživjeli na svoj način, netko više, netko manje. Strahota rata nitko se ne voli sjećati, ali ostali su ožiljci. No ne može se zaboraviti ono zajedništvo i jedinstvo, bojovnici i mještani činili su jednu složnu obitelj. Vojnici su se molili u rovu i na straži, uz pouzdanje u Boga i ljude. Snage Armije BiH zauzele su Bistricu 1. kolovoza 1993. godine, a crkva, župna kuća i samostan časnih sestara su uništeni. Tada su prognani katolici više žalili za crkvom nego za srušenim kućama. Mi koji smo bili mlađi nismo toliko bili istureni na prvim crtama obrane, štitili su nas stariji. Često znamo reći da je naše sjemenište bilo u našoj Bistrici i našem Uskoplju, dodaje don Tadija. Nakon Daytonskog sporazuma u studenom 1995. godine blizanci odlaze u Zagreb, na Šalatu gdje su isusovci vodili sjemenište, zahvaljujući bistričkom župniku Josipu Glavašu.

– Agresija i rat 1992. godine prekinuli su naše školovanje u trećem razredu srednje škole pa smo školovanje nastavili u Zagrebu i završili srednjoškolsko obrazovanje 1996. godine, a 1997. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu položili smo prijamni ispit te počeli studij teologije s nakanom da budemo svećenici. Na drugoj godini fakulteta školske 1998./99. prešli smo na sarajevski Katolički bogoslovni fakultet koji je tada bio u sastavu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, ne kao bogoslovi, nego kao vanjski studenti, pa smo svakog vikenda bili u Bistrici sa župnikom Jakovom Kajinićem kako bismo mu pomogli u obnovi crkve, župnog stana, groblja i kuća te povratku u župu. I tu je sazrijevala naša odluka o svećeničkom pozivu.

OSTATAK PROČITAJTE OVDJE