Katarina ima 31 godinu, rođena je u Beču u Austriji, gdje je završila školu i na koncu radila. Obitelj joj je rodom iz Uskoplja u srednjoj Bosni. U nastavku vam donosimo njezino svjedočanstvo o tome kako se odlučila za život redovnice.
Željela sam obitelj s četvero, petero djece, a danas imam najdivnijeg zaručnika i sedamnaestero djece!
Još kao djevojčica govorila sam uvijek kako želim osnovati veliku obitelj s četvero, petero djece, kućicu na selu. Ta želja bivala je sve jača kako sam odrastala. Nekad sam se znala našaliti i reci: "Ako se ne udam, ići ću u časne." Ali to je uvijek bila samo šala. No, vjerujem kako je Gospodin već tada šaptao mojoj duši da je želi sebi zaručiti, ali ja sam bila previše zaokupljena SVOJIM planovima za moj život. Imala sam svoj stan, auto, lijep posao, sve što mi srce želi, ali sve to nije moglo trajno ispuniti moje srce i dušu. Koliko sam god ljubavi primala od ljudi, uvijek sam čeznula za većom ljubavi.
U lipnju 2012. godine, na moj rođendan, tijekom Klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu doživjela sam nešto što je promijenilo moj dotadašnji život. U jednom trenutku osjetila sam jaku ljubav prema Isusu – nikad dotad nisam osjećala toliku ljubav prema nekome. Moje srce je gorjelo kao živa vatra. Kao da mi je Isus u jednom trenutku dao da osjetim koliko On mene ljubi, i tada se moje srce zapalilo od ljubavi prema Njemu, tada sam osjetila onu ljubav za kojom sam čeznula cijelog života. U srcu sam odmah znala na što me Gospodin poziva. Spontano sam tada rekla: "Isuse moj, ja tebe volim ali ja ne bih bila dobra redovnica, nisam ti ja za to. Ja želim muža, četvero djece… a volim i previše pričati, putovati i temperamentna sam." Ipak sam na kraju dodala: "Ali ako je to tvoja volja Gospodine, ja pristajem, neka bude tvoja volja Gospodine."
Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više razmišljala o redovništvu, čitala sam puno o različitim redovima u Crkvi, njihovim karizmama. Pitala sam se: "Gdje me Gospodine želiš?" Jer kada Gospodin nekoga poziva da ga slijedi u Bogu posvećenom životu – On već ima gotov plan – koja Družba, koja karizma, sve!
Dok sam jednog dana tako čačkala po internetu naišla sam na ime Josip Stadler, prvi vrhbosanski Nadbiskup – odmah sam poželjela više znati o njemu. Što sam više o njemu čitala, to me je sve više oduševljavao. Tada sam prvi put čula za Sestre Služavke Malog Isusa. Sjećam se da mi je se naziv Služavke Malog Isusa odmah svidio, i pomislila sam: "Ja bih voljela biti Služavka malom Isusu." Odlučih odmah nazvati sestre. Tada mi se javila baš provincijska glavarica na telefon, kad se nisam srušila sa stolice od šoka!
No, kao i sve što naš Gospodin čini i vodi – ne ide brzo! On te priprema korak po korak, polako i strpljivo uz obilje Njegovih milosti. Od mog prvog poziva i posjete Sestrama do mog konačnog dolaska u Kandidaturu prošlo je skoro dvije godine! Dvije godine molitve, milosti, radosti, suza i strahova kroz koje me moj Gospodin odgajao i pripremao. Držao me nježno za ruku dok me nije doveo u svoju kuću, u moj dom na Bjelavama. Od prvog dana osjećala sam se u Samostanu kao kod kuće, kao da sam odrastala među svojim sestrama. Osjećala sam duboki mir u srcu – znala sam – to je to, ovdje je tvoje mjesto.
Želim svima koji možda slično proživljavaju, koji se pitaju zove li ih Isus, reci samo jednu stvar: Ne bojte se! Ne bojte se Isusu predati svoj život, ne bojte se dati mu svoj potpuni da! Pa gdje god da vas to putovanje s Kristom odvede sigurna sam da će to biti bolje od onoga što ste mogli i zamisliti za sebe. Evo u mom slučaju, ja sam željela veliku obitelj s četvero, petero djece, a danas imam najdivnijeg zaručnika i sedamnaestero djece!
Bog vas blagoslovio! Živio Mali Isus!
