“Usmena molitva”

“Usmena molitva”

Ps 130(129),1-5

Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi:
Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bi te se bojali.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Molitva je razgovor s Bogom; i svako stvorenje, u određenom smislu, 'razgovara' s Bogom. U čovjeku molitva postaje riječ, zaziv, pjesma, poezija... Božanska Riječ postala je tijelo, a u tijelu svakog čovjeka riječ se vraća Bogu u molitvi.

Mi stvaramo riječi, no one su ujedno i naše majke i donekle nas oblikuju. Riječi molitve pomažu nam da sigurno prijeđemo mračnu dolinu, usmjeravaju nas prema zelenim pašnjacima bogatima vodom, a time pred očima 'slavimo' neprijatelja, kao što nas uči psalam (usp. Ps 23). Riječi se rađaju iz osjećaja, ali postoji i obrnuti put: onaj kojim riječima oblikujemo osjećaje. Biblija odgaja čovjeka kako bi sve bilo objelodanjeno, izrečeno riječima, da ništa ljudsko nije isključeno, cenzurirano. Prije svega, bol je opasna ako ostane prekrivena, zatvorena u nama. Zatvorena bol u nama, koja se ne može izreći ili povjeriti, može smrtno otrovati dušu.

Zbog toga nas Sveto pismo uči moliti i ponekad smjelim, odlučnim riječima. Sveti pisci ne žele nas razočarati u vezi s čovjekom: znaju da u njegovu srcu postoje i zli osjećaji, čak i osjećaj mržnje. Nitko od nas nije rođen kao svet; i kad ti loši osjećaji pokucaju na vrata našega srca, moramo ih moći smiriti molitvom i Božjom riječi. U psalmima također nalazimo vrlo oštre izraze protiv neprijatelja, izraze za koje nas duhovni učitelji poučavaju kako ih trebamo izgovarati đavlu i vlastitim grijesima.

To su riječi koje su svojstvene ljudskoj stvarnosti, a nalaze se i u Svetom pismu. One su tu da nam posvjedoče da bi one, ako pred nasiljem ne postoje riječi koje loše osjećaje ne bi mogle učiniti bezazlenim, usmjerile da ne naštete, a svijet potpuno unište.

Prva čovjekova molitva uvijek je usmena molitva. Najprije se pomiču usne. Iako svi znademo da moliti ne znači ponavljati riječi, usmena molitva ipak je najsigurnija i uvijek ju je moguće koristiti. Koliko god plemeniti bili osjećaji, uvijek su nesigurni: dolaze i odlaze, napuštaju nas i vraćaju se. I ne samo to, oni su i nepredvidljivi. Ponekad utjehe ima napretek, a u najcrnjim danima izgleda kao da je potpuno nestane. Molitva srca tajanstvena je i ponekad skrivena. Molitva usana, ona koja se šapuće ili recitira u koru, uvijek je dostupna i neophodna kao rad ljudskih ruku. 'Katekizam' kaže: 'Usmena molitva nužna je u kršćanskom životu. Učenike, koje je privukao svojom tihom molitvom, Učitelj uči usmenoj molitvi: Očenaš.' (br. 2701). Učenici traže Isusa da ih nauči moliti i On ih poučava usmenoj molitvi – Očenaš. U toj je molitvi sve.

Svi bismo trebali imati poniznost nekih starijih ljudi koji u crkvi, možda zato što im sluh više nije dobar, tiho izgovaraju molitve koje su naučili kao djeca, ispunjavajući prolaze šaptom. Ta molitva ne ometa tišinu, već svjedoči vjernost molitvi koja se prakticira cijeli život, a da nikada nije prestala. Ti ponizni molitelji često su veliki zagovornici župa: to su hrastovi koji iz godine u godinu šire svoje grane pružajući hlad velikom broju ljudi. Samo Bog znade kada i koliko je njihovo srce bilo sjedinjeno s tim molitvama: zasigurno su se i oni morali suočiti s tminama i trenutcima praznine. Ali, usmenoj molitvi uvijek možemo ostati vjerni. Ona je kao sidro: uhvatiti se za konop kako bismo ostali vjerni.

Svi moramo učiti iz postojanosti ruskog hodočasnika, o kojem govori poznato duhovno djelo, koji je naučio umijeće molitve neprestano ponavljajući isti zaziv: 'Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama grešnicima!' (usp. KKC, 2616; 2667).

Stalno je to ponavljao: 'Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama grešnicima!' Ako milost dođe u njegov život, ako molitva jednog dana postane dovoljno žarka da primijeti prisutnost Kraljevstva ovdje među nama, ako se njegov pogled preobrazi u djetetov, to je stoga što je ustrajao u jednostavnim kršćanskim strelovitim zazivima. Na kraju to postaje dio disanja. Lijepa je priča ruskog hodočasnika. Ta je knjiga dostupna svima. Preporučujem da ju pročitate. Pomoći će vam razumjeti što je usmena molitva.

Stoga ne smijemo prezirati usmenu molitvu. Netko može reći da je to dječja molitva, molitva za neuke. Ja tražim mentalnu molitvu, meditaciju, isprazniti se kako bi Bog mogao doći. Molim vas, nemojte upasti u oholost kojom obezvrjeđujemo usmenu molitvu, molitvu jednostavnih, molitvu kojoj nas je Isus poučio: 'Oče naš, koji jesi na nebesima…' Riječi koje izgovaramo uzimaju nas za ruku; u nekim trenutcima vraćaju okus, probude i najuspavanija srca; ponovno vrate osjećaje koje smo zaboravili.

Te riječi vode nas iskustvu Boga. I prije svega, one jedine, na siguran način, upućuju pitanja Bogu koja On želi čuti. Isus nas nije ostavio u magli. Rekao nam je: 'Vi, dakle, ovako molite', i poučio nas je molitvi Očenaša (usp. Mt 6,9).

Označeno u