Ukazanja Blažene Djevice Marije trima djevojkama započela su u studenom 1981. u katoličkoj školi u Kibehu, Ruanda, samo pet mjeseci ranije prije ukazanja u Međugorju. Za razliku od međugorskih, ukazanja u Kibehu su priznata od Crkve kao i troje vidjelaca. U tom periodu od 1981. do1989. broj vidioca je rastao, a jedan među njima je bio Emmanuel Segastashya, dječak koji je susreo Isusa i koji je ispričao kako će izgledati kraj svijeta po Njegovim riječima.

Segatashya.jpg

Photo: Emmanuel Segastashya

Marito Mihovil Letica pripremio je prilog o knjizi ″Dječak koji je susreo Isusa: Segatashya iz Kibeha u kojem je naveden zanimljiv razgovor s Isusom koji se u knjizi naziva Kraj svijeta po Isusovim riječima. Pročitajte predgovor i saznajte što mu je Isus rekao:

″Segatashya je mnogo puta razgovarao s Isusom o kraju svijeta. Većina tih razgovora vodila se za vrijeme Isusovih ukazanja Segatashyi, od 2. srpnja 1982. do 2. srpnja 1983. On je kasnije prepričao te razgovore u snimljenom intervjuu s članovima biskupskog Istražnog povjerenstva. Slijedi isječak iz tih višesatnih intervjua: : ʹGospodine, zašto će religije međusobno ratovati kada one sve rade za tebe?ʹ

kibeho.jpg

Photo: Vidjelica Alphonsine Mumureke iz Kibeha


 ʹZato što u svim religijama postoji previše onih koji tvrde da vjeruju u Božju ljubav, a zapravo istinski ne vjeruju. Doći će do rata zato što ima previše ljudi koji kažu da vole, ali nemaju ljubavi u srcu ni za Boga ni za čovjeka.ʹ

 ʹKako je moguće da će roditelji i djeca ratovati kada postoje tako čvrste spone ljubavi koje vezuju roditelja uz dijete?ʹ

 ʹU obitelji će doći do borbe jer će se ljudi umoriti od življenja u svijetu u kojemu postoji toliko patnje. Ljudima će biti dosta svijeta, a svijetu će biti dosta ljudi. Čovjekov će grijeh postati toliko velik da će jad rađati jad. Majke će radije biti sterilne negoli donositi djecu na svijet koji je prepun boli. Odrasli će muškarci biti toliko umorni od života da će plakati i moliti za smrt da im se skrate muke. Sve će dijelove svijeta pogoditi mnogi potresi. U nekim će dijelovima sunce biti toliko nemilosrdno da će se zemlja sasušiti, a usjevi propadati iz godine u godinu. Vjetar će raznositi zemlju, a stalne će kiše donositi velike poplave. Glad će pogoditi mnoge zemlje. Mnogi će se međusobno boriti za hranu, a mnoštvo umirati od gladi.ʹ″

To možemo pročitati na početku sedmoga poglavlja knjige ″Dječak koji je susreo Isusa: Segatashya iz Kibeha″; izdavač je Naklada Benedikta, Velika Gorica 2015.

Rèčeno poglavlje nosi naslov ″Kraj svijeta, prema Isusovim riječima″. Te riječi, koje se umnogome poklapaju s onima koje nalazimo u ″Otkrivenju″ ili ″Apokalipsi″, posljednjoj knjizi Biblije, navodno je izgovorio Isus afričkom dječaku Segatashyi, koji će postati jedna od milijuna nevinih žrtava strašnoga genocida koji se dogodio u Ruandi godine 1994.

Autori knjige su Immaculée Ilibagiza, rođena u Ruandi, koja je u tamošnjemu genocidu ostala bez većine članova obitelji, sada živi u Sjedinjenim Američkim Državama i radi kao javni govornik i spisateljica, a 2007. utemeljila je dobrotvorni fond ″Left to Tell″ za pomoć siročadi iz Ruande, te Steve Erwin, priznati kršćanski pisac i novinar, rođen u Torontu.

Knjiga ″Dječak koji je susreo Isusa″ započinje svjedočanstvom Immaculée Ilibagiza, koje malo kojega čitatelja ostavlja ravnodušnim:

″Isprva nisam ništa vidjela. Znala sam samo to da sam sama u tami koja je bila tako velika da sam mislila da ću se ugušiti. Zatim mi je, kao da je nekakva zraka života iznad toga dubokog mraka, do ušiju dopro poznat umirujući glas nekoga koga sam u djetinjstvu zavoljela i kome sam vjerovala. Bio je to Segatashyin glas, glas dječaka koji je u mojoj rodnoj Ruandi bio poznat kao ʹdječak koji je susreo Isusaʹ. / Njegov nježni glas dolepršao je do mene preko toga tamnog ponora kao da ga nosi lahor. Isprva ga nisam prepoznala, ali se polako počeo pretvarati u riječi i nježno mi šapnuo: ʹSve nas čeka Raj kada na nas dođe red da odemo s ovoga svijeta, ali samo ako nam je srce čisto i iskreno.ʹ″

Immaculée Ilibagiza čula je te riječi 2010., šesnaest godina nakon što je Segatashya iz Kibeha ubijen.

immaculee-ilibagiza.jpg

Photo: Immaculée Ilibagiza u Međugorju na Mladifestu, daje svoje snažno svjedočanstvo

Treba reći da je dječak pripadao skupini mladih vidjelaca kojima se ukazivala Djevica Marija, a njemu, kao što smo čuli, i Isus, a sve to u zabačenome selu Kibeho u Ruandi 80-ih godina 20. stoljeća. U studenome 2001. Vatikan je priznao ukazanja Djevice Marije trima vidjelicama iz Kibeha, koje su u razdoblju od 1981. do 1989., kada su doživjele rečena ukazanja, bile tinejdžerice i pohađale srednju školu u Kibehu. Kibeho je jedino od Crkve proglašeno mjesto ukazanja u Africi. Isusova ukazanja Segatashyi nije Vatikan još priznao. Stoga je, striktno govoreći, još uvijek riječ o ″navodnim ukazanjima″ – što ne znači da ne možemo i ne smijemo vjerovati da su autentična. U tome smislu autorica na početak knjige, kao svojevrsni moto, stavlja riječi: ″Segatashyi, prijatelju, pravom vidiocu i Božjem glasniku. Molim se da Crkva jednoga dana prizna ukazanja koja si doživio i da cijeli svijet čuje sve poruke koje ti je Isus povjerio.″

No čak i tada, kada bi Crkva službeno priznala dotična ukazanja – ta bi ukazanja i dalje ostala privatna objava. Kao što su privatne objave i, primjerice, ukazanja u Fatimi i Lourdesu. I ukazanja u Međugorju imamo držati privatnom objavom a to će ostati i nakon što ih Vatikan možebitno prizna, čemu se zdušno nadamo. Nije riječ o općim, obvezujućim objavama. Valja to dobro objasniti: za razliku od privatnih, opće ili javne objave daju se čitavoj Crkvi te za vjerodostojnost tih objava jamči Sveto pismo i sveta tradicija. Katolici su po vjeri dužni vjerovati u sve opće objave. Važno je kazati i to da su opće objave završile smrću posljednjeg apostola. Američki katolički pisac i apologet Karl Keating u knjizi ″Što katolici vjeruju: 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri″, koju je na hrvatskome jeziku objavio splitski Verbum 2007., o privatnim objavama piše:

″Marijina ukazanja, kao i ukazanja drugih svetaca, primjer su onoga što nazivamo privatnim objavama. […] Ako ikad primite privatnu objavu u obliku ukazanja i ako ste uvjereni da to ukazanje dolazi od Boga, ili od nekog njegova sveca koji to čini u ime Boga, dužni ste po savjesti vjerovati u njegovu autentičnost i postupati u skladu s porukom koja vam je predana. Ako vam netko drugi dođe s tvrdnjom da je imao viđenje, možete ga sasvim slobodno ignorirati, čak i kad je autentično. / Vjerovanje u autentičnost ovog ili onog ukazanja nije nužno za spasenje. Ako Vam netko kaže da se nećete spasiti ne povjerujete li u ovo ili ono ukazanje, možete biti sigurni da ta osoba ne zna o čemu govori.″

To, da izbjegnemo moguće zabune, ne znači da ne smijemo vjerovati u privatne objave koje nismo izravno primili. Naprotiv! Poželjno je u njih vjerovati, vjerom iskrenom, otvorena srca prema Bogu i ljudima. Tako možemo i osobno susresti Bogočovjeka Isusa Krista.

O tome nam na zaista osobit način govori knjiga ″Dječak koji je susreo Isusa″. Vrijedna je čitanja.


Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
(VIDEO) Pas koji se moli prije jela
15. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam