Majka nikad nije spremna za odlazak djeteta i njegov gubitak nikad ne preboli. Jelena S. je majka djevojčice Laure koja je preminula od zloćudne bolesti s šest mjeseci starosti. Ovo je svjedočanstvo majke koja je proživjela smrt djeteta, put od spoznaje preko borbe za život do života nakon smrti njene djevojčice ali ovo je prije svega, svjedočanstvo vjere, ufanja, ljubavi i predanja. Donosimo vam ulomak iz knjige 'LAURA'

LAURA. Mamina  Lutkica. Anđeo, Ufanje, Radost, Alfa i omega. Mamin i tatin početak i kraj.
Laura je bila Božji dar, dijete začeto unatoč urođenoj hipotireozi mene kao majke i činjenici da mi je zbog dobroćudnog tumora odstranjen desni jajnik. Prolazili su dani i trudnoća je odmicala bez ikakvih poteškoća. Naše malo zlato je napredovalo u skladu sa svim parametrima. Laura je bila dijete za poželjeti. Bez plača, uspavljivanja, prštala je od veselja, uvijek spremna na osmijehe i gugutanje.

laura.jpg

Photo: Laura

…Uoči krštenja, rutinsko mijenjanje pelena donijelo je novu zabrinutost. „Ovo je tumor! Kao mladog specijalista učili su nas da ovakav venski crtež na trbuhu znači samo jedno“ – slušala sam njezine riječi no šok je bio veći. „Neeeeeeeeeee! Ne želim čuti, ne govori to! Ovo nije istina!“ Pogledala sam u lice svoga supruga. Šok, nevjerica, užas na licima, a Laurica, naš anđeo mirna kao uvijek, ležala je gola na onom stolu i gledala je u svoju mamu i tatu.

… „Mama!“ – vrištala sam u slušalicu po izlasku iz ordinacije, okrenuvši broj svoje majke. One koja me uvijek utješi i umiri moje srce. „Što je, dušo?“ – u panici je uzvratila slušajući moj beskrajni plač i vrištanje. „Mama, idemo na Hitni dječji prijam. Mama, doktorica kaže da Laura ima tumor. Da je životno ugrožena.“ – plakala sam histerično, želeći da mi bar netko kaže da to nije istina. Da je to samo noćna mora iz koje ću se probuditi. Plakala sam očajnički moleći Boga da je sve to samo ružan san. „Koji sat kasnije rekli su da možemo k Lauri. Prošli smo sterilnu sobu i ušli na intenzivnu. Prizor koji sam tada ugledala i koji ću gledati sljedeća 3 mjeseca raspuknuo je moje srce napola. Moje malo zlato koje sam to jutro dojila, s kojim sam gugutala, kojega sam mazila i ljubila i obukla joj najljepšu bijelu haljinicu, moja Laurica, ležala je na velikom krevetu prikopčana na milijun cjevčica, dok je zvuk aparata parao tišinu te sobe u koju me bilo strah ući. Zagrlili smo se i zaplakali svom snagom.

…Majčinsko srce je bilo zapleteno u mrežu straha, užasne spoznaje da mogu izgubiti svoje ljubljeno dijete koje sam 9 mjeseci nosila pod svojim srcem i za koje sam se toliko borila. Vjerovala sam svim srcem da smo pobijedili strašnog zmaja, no izgleda da je on bio neumoljiv u svojim nasrtajima na našu malu obitelj. „Zar je moguća ovolika sreća?“ Kao munje parali su moje uši riječi koje sam često znala ponoviti. Evo odgovora….Sreća je prevrtljiva, život je ispunjen križevima, nikad ne znaš što donosi sutra. Ne, bit će sve u redu, moje srce je htjelo biti jako, uvjeriti me kako će sve biti u redu s našom princezom i kako je ovo samo noćna mora.

…Kao mala djeca koja se nadaju da će čuti lijepu vijest da nisu u kazni, gledali smo u nju očajno, želeći čuti da je sve to bilo samo zabluda i da možemo svoju malenu odnijeti kući. „Napravili smo CT trbuha. Nažalost, Vaša kćer ima tumor iza nadbubrežne žlijezde, riječ je o neuroblastomu, tumoru dječje dobi, no nažalost kod Laure je on metastazirao na jetru i zbog toga je trbuh tako napuhnut.“ – slušali sam riječi doktorice, držeći se za ruke.

…Mrak je već pao kada smo stigli ispred Klaićeve zajedno s hitnom. Bolnica stara, iako prepoznata po vrsnim liječnicima, no meni je djelovala zastrašujuće, kao ogromna neman koja će progutati moju malenu. Moju ljubav koja je u tom trenutku trebala snivati u svom toplom krevetiću umjesto na nosiljci hitne, prikopčana na aparate za disanje.

…„Oprostite se s Laurom. Za dva sata vaša curica neće biti s Vama“ – nemilosrdno su i hladno zvučale njene riječi. Muk. Nevjerica. Šok. Vrisak je prijetio da se otme iz mojih prsiju. „Jeste li je krstili?“ – upitala je druga liječnica . Kimnuli smo očiju punih suza. … Ni ne sjećam se kako sam izašla iz njezine sobe. Njezine riječi, dok sam živa, neću zaboraviti. Puno sam ih još puta čula, no ovo je bio trenutak spoznaje. Spoznaje koja me dovela do toga da želim umrijeti. Ako moja Laura mora umrijeti, i ja želim s njom. Ne, život nije opcija ako mog djeteta nema. Ta kako bih mogla disati ako ona ne diše, kako će moje srce kucati ako njezino stane? Kako? Kako, Bože, kako? Vrištala sam i plakala. Iz sveg glasa izlazeći iz bolnice. Da, mogu reći da me prva spoznaja o tome da moje dijete može umrijeti, dovela do ludila. Ja ću umrijeti, ja ne želim živjeti, ne želim disati, ne želim, ne želim…vrištala sam grleći svoju majku i supruga. I tada me ona, majka koja uvijek zna prave riječi, ona me vratila iz tog košmara, iz toga jada, koji je prijetio da me paralizira. Mislila sam da će mi otkazati srce od boli koja ga je preplavila. „Ne budi sebična…“ - pomalo nemilosrdno i ljutito rekla je moja majka – „Ti si majka i moraš se boriti. Trebaš svojoj Lauri. Sada nisi bitna ti i kako je tebi. Ona ima samo tebe i ti joj trebaš. Sve drugo bi bilo sebično.“ U tom trenutku sam ju zgroženo gledala. Ta, kako moja majka ne razumije da će moja Laura umrijeti…da ja ne mogu živjeti s tom spoznajom. Da ja ne želim živjeti? Kako može reći da sam sebična? Ta, ja bi za svoju ljubav dala život. Srce, dušu, sve što imam. No kao kakva snaga, Božja snaga preplavila je moju dušu. Dopustila da shvatim riječi svoje majke, da ju poslušam, da ustanem s poda na kojem sam sjedila očajno plačući i vratim se k svom djetetu odlučna da i ono malo vremena koje nam je Bog dao, učinim što ljepšim. Baš kako je moja beba zaslužila. Danas znam da je za to zaslužan On. Gospodin Bog koji će mi od tog dana dati snagu za ono što me čeka. Učiniti da shvatim neshvatljivo, podnesem nepodnošljivo. Jer samo On to može. Osjetila sam nadljudsku snagu. Klečeći u crkvi u Petrovoj, zazivala sam Boga tražeći od njega snagu, snagu za ono što me čeka. Tražeći od njega milost da naša Laura što duže ostane s nama. U tom trenutku spoznala sam da naš život od toga dana mora biti borba za svaki dan. „Jer svaki je dan koji provedemo s njom blagoslov“, rekla je moja majka. Njezine riječi su mi se utkale u srce. Da, majka uvijek zna prave riječi. „Mi to možemo. Je li tako, ljube?“ – stiskala sam ruku svog supruga, puna nade da ćemo svoju curicu izliječiti i vratiti kući. No moramo se boriti dan po dan.

…Dan za danom, svaki jednako težak, jednako pun straha, tjeskobe, hoćemo li pronaći našu Lauricu živu kada dođemo na vrata sterilne sobe u kojoj je boravila. … Jednostavno ništa nismo mogli učiniti da joj pomognemo. Samo molitva i krunica u ruci te odlazak, u pauzi, u crkvu sv. Blaža u blizini, pomogao mi je da ostanem prisebna. Mazala bih njezin trbuščić svetom vodom moleći dragog Boga da joj svojom milošću pomogne u toj nemilosrdnoj borbi u kojoj smo mi kao roditelji bili nemoćni.

…Moram reći kako vjerujem da roditelj treba znati istinu o stanju u kojem mu se dijete nalazi, no doktori moraju imati i psihološki pristup roditeljima koji se nalaze u takvoj situaciji. Dakle, kao roditelju koji se susreo s najgorom mogućom dijagnozom i mogućnošću da izgubi svoje dijete u toj okrutnoj borbi protiv strašnog zmaja, surova izjava doktora koji ne bira riječi je nož u srce tih roditelja. Roditelju trebaš reći istinu, ali ne na bilo koji način. Razumijem da svaki doktor imam svoj pristup, no smatram da se ipak mora moći staviti bar na trenutak u kožu roditelja. Da je u toj situaciji najbitnije dijete i njegova dobrobit. No tko pruža djetetu snagu i hrabrost za borbu nego roditelj? Ako roditelju uporno oduzimate snagu koju treba dati djetetu, što ste učinili? Ugrozili ste to isto dijete za koje skrbite. Stoga smatram da bi se svaki doktor trebao educirati kako pristupiti roditeljima, ne davajući im lažnu nadu, no ipak govoreći istinu na manje surov način! Istina je sama po sebi surova i roditelji ju, vjerovali ili ne, znaju. Svakome od nas roditelja ta istina je u podsvijesti, a kada nam pojedini doktori svojom surovošću to uvijek iznova izvlače na površinu, naše srce i duša su sve slabiji. U njih se uvlači strah i tjeskoba, a dijete to osjeti. Kako će moje dijete biti hrabro ako ja kao roditelj klonem duhom? Ako mu ja nisam primjer?

…Roditelji ne smiju dopustiti da tuga prevlada u njihovim srcima, zasjeni njihova lica, lica s kojim dolaze ispred svoje djece i sjede uz njihov bolesnički krevetić. … Ne, to je pogrešno. Oni trebaju osmijeh, pjesmu radost, sve ono što je u suprotnosti s mjestom na kojem se nalaze. „Trči zeka izdaleka“… “Nije lako bubamarcu“… „Kad se male ruke slože“… nebrojeno pjesmica prešlo je preko mojih usana. Osmijeh od uha do uha je ono što sam iz dana u dan pružala svom djetetu. Jeli mi bilo teško? Oh,da, itekako. Suze su se slijevale niz moju dušu i srce no nisam ih puštala blizu mojih obraza i moga lica. Ono je sjajilo nadom. Srećom. Ljubavlju. I da se moje dijete, koje je prikopčano na respirator od prvog dana boravka, unatoč svim cjevčicama smijalo skupa sa mnom. Iako je nisam mogla čuti kako guguće, jer je respirator bio u njenim ustima, njene oči su bile pune radosti i zvjezdica. Okrenula bih se oko sebe. Vidjela bih roditelje umorne od borbe kako sjede uz svoju djecu, sa suzama na obrazima, tužni i žalosni. Da, takva je bila i moja duša. No nije smjelo biti moje lice. I takva djeca su zračila istom tom tugom kao i roditelj uz njih. Znam da nismo svi isti i ne želim suditi. Nismo svi jednako hrabri, a možda nemamo svi ni istu snagu. Istu utjehu. Ja imam Njega. Njega koji je čista ljubav, milost, nada. Njega koji je život. U njegovim rukama je život moje Laure. I toga sam svjesna. “Ako je volja Tvoja, neka se proslavi Ime tvoje na mojoj Lauri”. Da, ako je volja Njegova. Polako, ali sigurno ta riječ mi se urezala u svijest. Ništa bez njegove volje. Stoga moram moliti. Moram moliti njega za milost. Za život svog djeteta.

…Nismo ju smjeli ljubiti. Oh, kako mi je to nedostajalo. No, njezina sigurnost je bila na prvom mjestu. „Imaš cijeli život“, rekla bi mi moja majka kada bih se potužila. „Da, ljubit ću je kada izađe iz bolnice, neću joj dati disati od poljubaca“, sa smiješkom bih rekla. …. A ona je rasla, svakim danom naočigled moja beba je bila sve veća i veća. Koja radost kada su nam dopustili da je uzmemo u naručje sa svim onim cjevčicama. A ona se kao maleno janje ugurala mami, glavicom se namještajući kao da želi reći: „Napokon! Napokon sam sigurna! Ne daj me, mama, više nikome! Ovdje kod tebe i tate strašni zmaj mi ništa ne može“

…„Znači sami ste? Nema nikog uz vas danas?“ - bila je uporna sestra. Trgnuh se na te njezine riječi. Zašto me toliko ispituje? U čemu je problem što sam sama? Nije mi prvi put. Alarm za uzbunu počeo je zvoniti u mojoj glavi, isprva tiho, a onda sve glasnije i glasnije.

… „Ista je tata“, komentirala je jedna doktorica i zaista, bila je njegova mala kopija. Iste oči, usta, samo moj nosić. Ljubila sam te malene ručice i nožice kad nisam mogla lice.

… „Vidite, Laura nije dobro. Naime, kao posljedica ovog posljednjeg ciklusa kemoterapije, pojavila se voda na plućima. Učinili smo rendgen pluća, iz tog razloga zasićenost kisikom je loša…“ - tiho je govorila doktorica. Vidjela sam na njoj, na njezinom glasu i licu da je situacija ozbiljna. … Pogledah na monitor. Otkucaji su bili sve niži i niži, ona je i dalje spavala kao maleno janje, mirno kao da je već daleko na zelenim poljima s drugim anđelima. Na špricu joj je kao i obično išlo u sondu moje mlijeko, mamina ampulica snage za borbu protiv strašnog zmaja.

… Sjedoh uz njezin krevetić zajedno sa sestrom, svjesna kako je ovo kraj. Kraj borbe. “Prepuštam ti je, Gospodine. Hvala ti što si mi dopustio da spoznam ono što je srcu neshvatljivo, duši nepojmljivo. Da je Ona tvoja. Da si mi je samo malo posudio da me učiniš majkom, a sad ju vraćaš u svoje naručje. Zašto? To samo ti znaš.“ Kroz moju dušu prolazile su slike moje nasmijane vesele bebe, prvog našeg susreta, prvih poljubaca, osmijeha, gugutanja. Činilo mi se kao da je bilo jučer kada sam je rodila, kada je njezino srce veselo kucalo dok sam ju gledala kako se igra na svom baby - gymu. Sada, šest i pol mjeseci kasnije moje dijete leži ispred mene, no njezini otkucaji su sve tiši, taj prokleti monitor sve više pišti…gledam to maleno lice, pa onda monitor i odjednom pištavi zvuk. Kao anđeoske trube koje je pozivaju na put. Put ka svom Ocu. Ka svojoj nebeskoj majci. Još jedan udah….taj zvonki udah koji ću pamtiti dok sam živa i njezino malo tijelo je popustilo pod napadom strašnog zmaja. Srce moje bebe zauvijek je prestalo kucati. Osjećala sam u svakom atomu svog bića kako dolazi kraj. U svom srcu, duši znala sam... o, kako sam znala da ju ništa ne može spriječiti da krene na put. Njezina borba je završila.

…Sad ju mogu ljubiti. Koja ironija. Skinuvši masku, obasula sam njeno maleno lice poljupcima, šapćući joj tiho koliko je volim i kako ćemo jednom opet biti zajedno. Ta, tko može razdvojiti majku i dijete? Ni dva svijeta nespojiva. Ona je u meni. Mi smo jedno tijelo, jedna duša. Dok dišem, ona će živjeti, dok moje srce kuca i njezino će kucati sa mnom. Čudno, ali u tom trenutku nisam osjetila ni bijes ni ljutnju samo mir. Dosta je bilo boli za moju curicu. Ona je dovoljno patila i sada je borbi došao kraj.

„Imaš pravo pasti pod težinom križa.... i možeš neko vrijeme ostati pognuta pod težinom boli....no ne zadugo! Trebaš se ispraviti i krenuti dalje strpljivo nositi svoj križ! Jer kada jednog dana pokucaš na Njegova vrata i kažeš: 'Ja bih k svojoj Lauri ,a Bog te upita jesi li hrabro i strpljivo nosila svoj križ', što ćeš mu tada reći?“

Uz dozvolu autora i udruge Krijesnica tekst iz knjige je preuzet sa https://www.scribd.com/document/352582845/Laura

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Katolika je sve više, broj svećenika i redovnica u padu
22. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam