Imam sina Ladislava, koji je danas četrdesetogodišnje dijete s teškoćama u razvoju.

Mislim da ga je Bog morao meni dodjeliti, kako bi me spasio od moje nevjere. Kad smo nas dvoje ostali sami nakon smrti supruga, ostala sam sama u borbi sa sinom. Učlanili smo se u udrugu JOB, iako se danas baš ne sjećam dobro kako je to krenulo - pošto nisam bila u pravom smislu vjernica neg onak površinska. Zapravo na mise sam išla na Božić i Uskrs, čisto da ispunim kršćansku obavezu. Mise su mi uvijek bile preduge (Bože oprosti mi). Malo sam se počela otvarati kad je moj sin poželio ići na duhovne obnove. Udruga JOB je jednom godišnje organizirala Duhovnu obnovu na Taboru. Sina sam slala da ide s njima bez mene. To mi je bilo naporno i nisam shvaćala što se to dobiva sa Duhovnim obnovama. Par godina je išao s Udrugom JOB bez mene. Jedne godine, ne znam više koje, odlučila sam i ja otići s njima na Tabor.

Slušala sam i tako razmišljala što ja tu dobivam, ali nisam znala odgovor. Sin je bio sa mnom, počeo se nešto vrpoljiti, misa je trebala početi. Samo mi je rekao kako treba na wc, a ja mu rekoh: „Odi brzo sad će misa!“ Ulazna procesija mise krenula, sina mi nigdje, kad među zadnjima sin moj u procesiji ministranata! Izborio se da mu daju haljinu da i on kao ministrant sudjeluje na misi. Ja sam se šokirala, on da se zna izboriti to mi je bilo malo čudno! Svo vrijeme dok je bila misa on je pozorno ministrirao, samo me ponekad pogledavao da vidi jesam li ljuta što je to uradio. Ja sam mu samo klimnula glavom i kratko se nasmijala.

Na Taboru sam progledala pravim očima što je misa, što je Duhovna obnova. Od tada se moj život počeo mjenjati, glad za misom, duhovnim obnovama. Zapravo još nisam mogla povjerovati kako se u meni javila želja za ići na misu nedjeljom.

Bog je imao planove sa mnom, sve se dešavalo da nisam bila ni svjesna na koji način su išle promjene. Zapravo me sramota da me je sin sa posebnim potrebama zbližio s Bogom. Moj sin je želio redovno ministrirati. Razgovarala sam sa svojim župnikom o toj njegovoj želji i od tada je postao stalni ministrant u našoj župi. Žeđ za misom je toliko narasla, da je nama postalo malo ići na misu nedjeljom. Na misu idemo skoro pa svaki dan, sin ministrira, a ja sam postala čitač. Nedjeljom ponekad ostanemo na dvije mise jedna za drugom, i nije nam to previše. Potrudili smo se da sin dobije svoju ministrantsku haljinu koju nosi doma i vraća ju kad ministrira .

Bogu zahvaljujem za milost koju mi je dao, da sada žeđam za misom, a ne za nebitnim stvarima.

Kad je krenula izolacija zbog pandemije koronavirusa, mislili smo to će potrajati koji dan. Zapravo dok smo došli sebi, još i potres nas je dobro zdrmao, samo sam pomislila zar još i to. Pošto živim sama sa sinom, potpore nigdje, strah se uselio. Uspjeli smo se na pet dana maknuti iz Zagreba da dođemo k sebi. Sam povratk u Zagreb je bio pun gorčine, sad smo imali dva straha. Bilo je velikog plača, pitanja kako dalje, noge su klecale. Imali smo poziva i utješnih nekih riječi, ali mi smo trebali nekog živog da nas tješi... Jedan poziv od moje prijateljice me je malo zdrmao, jer ona mi je rekla: „Pa nisi sama, Isus je s tobom, gdje ti je vjera. Na čovjeka se ne možeš osloniti.“

Krunicu iz Međugorja sam stavila oko vrata, to mi je bio jedan oslonac. Isusa dragog sam zazivala i pitala kako dalje, molila sam za smjernicu kako ispuniti dan djetetu sa posebnim potrebama.

Nisam baš bila svjesna kako je to krenulo, odnosno spontano ili bolje rečeno Bog mi je dao smjernice. Pomislila sam: „Pošto moj sin voli jako ministrirati, napravit ću malu kapelicu ispod TV prijemnika. Misa na LaudatoTV ima ujutro i naveče i Laci bi mogao ministrirati.“

I tako smo napravili: Svako jutro ustanemo da pogledamo krunicu i onda Ladislav obuče haljinu za ministriranje. Provizorno smo na vrtima napravili zvono da zvoni za ulazak u dnevni boravak – odnosno „našu kapelicu“, ima i provizorno zvono za podizanje Tijela Kristovog... Kad je propovjed tu je stolac. Kad dođe vrijeme da treba svećenika posluživati to čini gestom. Tako radi ujutro i naveče, živi za to vrijeme. Kad „misa“ bude gotova iziđemo malo van da sam prošetamo, kad se vrtimo pomaže mi oko kućnih poslova, ili sluša na youtube propovijedi nekog svećenika, pjesme... Poslije ručka malo odmara, kad ustane skuham mu kavicu.

Nastojim nekog angažirati da ga nazove telefonom jer voli puno pričati, a kako je stalno sa mnom i stalno nešto pita i priča - to dosta iscrpi. (ako ikada budem mogla, željela bih duhovnu obnovu u tišini ).

Zapravo snašli smo se u ovoj situaciji, ali uz Božju pomoć.

Vikica Šalić

Osmrtnice ba

ljetni-molitveni-program-u-medugorju-1.jpg

poboznost-13-utoraka-sv-anti.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

progledaj-srcem-2020.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Mons. Luigi Pezzuto: Ovdje se osjeti blizina naše Majke, Kraljice Mira
31. Svibanj 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.