Svjedočanstvo djevojke koja je izabrala ŽIVOT!

“Evo ovako… 3. srednje sam, 17 godina, prvo polugodište škole.

Ja dobivam neki svrbež u intimnom dijelu i naručim se na prvi pregled u ginekologice. Sve super, sve pet. I ja dolazim ona me pregledava i kaže “vidi mali čovik, pa i nije baš mali… ima 16 tjedana!” U tom trenu ja padam u nesvijest. Budi me doktorica. Ja u suzama . Kako reć mami??? I kažem ja njoj nekako – i odmah pobačaj 100% . Sutra ujutro u naše rodilište odem pričati s doktorom. On kaze “Nema šanse, ja to neću niti želim napravit!”

I ja izlazim iz rodilišta i kažem “Ako živim ja, živjet će i on” . I tu je sve počelo. Moja susjeda Marija koja je voditeljica Inicijative 40 dana za život mi je tada puno pomogla. U školi sam, naravno, odmah rekla razredniku i ostalim u razredu. Tada nitko se nije družio sa mnom, bježali su od mene kao da imam neku bolest, a ne novi život u sebi. Tada sam ja rekla briga me, ja ću ga odgajati i hraniti i rađati, a ne oni. Došla je maturalna večer. Nitko nije vjerovao da ću se ja pojaviti.

Ali došla sam. Tada sam bila 7 mjeseci trudna. Cura jedna mi je rekla da se ona nikada nebi usudila doći. Ja sam njoj na to rekla da zašto nebi, ja sam maturantica kao i svi vi. Prošla je matura, bližio se porod. E, zaboravila sam napisat prije. Otac od malenog niti ga je priznao niti želio, a ni sada ne želi nikakav kontakt ni sa mnom ni s malenim. Bližio se porod. Ja sam bila sva u panici i neznanju.

Kad sam došla u rodilište roditi medicinske sestre su mi se rugale jer sam bila maloljetna. Hvala Bogu mama je mogla biti sa mnom u rađaoni jer sam bila maloljetna. 18 sati sam rađala, 8 sati sam primala drip (prima se kroz braumilu, pPomaže kod stvaranja prirodnih trudova) … režu me… šire me i napokon moj Vito 26.3.2015. u 2:30 ujutro dolazi na svijjet!

Tezak 4kg i dug 51 cm. Ali to nije to. Pošto je mama bila sa mnom dali su njoj malenog i preselili ih u drugu sobu, mene uspavali jer posteljica nije izašla. Uglavnom, sve je prošlo super. Živi – zdravi. Maleni ko grom. 3 tjedna nakon poroda završila skolu. Maturirala. Nije bilo lako, ali imala sam razlog izdržati, boriti se, nadati se. Danas kad gledam mog Vitu mislim se da kako sam luda što sam uopće razmišljala o pobačaju i zahvaljujem Bogu što mi je ukazao pravi put radosti i sreće.

Naravno, udruga od toga dana kad sam saznala uz mene su. Svaki dan me Marija zove, pita jel mi treba šta . Pomažu mi da nađem posao. Pomažu mi financijski i duhovno. Ne znam šta da kažem vise. Kad sam saznala da sam trudna ja i mama smo čekali deložaciju iz kuće u kojoj sam ja odrasla jer su moji rastavljeni i moj otac nas tjera iz kuće…”

Marijana