Tereza je bila toliko oduševljena novim načinom života, te joj se činilo da može promijeniti cijeli svijet.

Sve se više zanimala za katoličke medije, u stanu je napravila pravu poplavu duhovnih i teoloških knjiga, uključila se u molitvenu zajednicu u ”obližnjoj crkvici”. Sve je više primjećivala ljude oko sebe, uočavala njihove potrebe, pomagala je koliko je mogla gdje god je stigla. Najdraži su joj postali posjeti djeci u dječjoj bolnici. Tamo je odlazila s novim prijateljicama. I tamo je vidjela koliko je velika ljudska patnja. Ta malena, nevina dječica, a već tako bolesna i nemoćna… A opet, to su pravi mali heroji! Kad bi im djevojke dolazile u posjetu, stiskali bi zubiće i bol bi ostavljali za kasnije. Cure su se igrale s njima, pričale im lijepe priče, uljepšale im dan kojom čokoladom… i sve je odmah bilo bolje. Najteži su bili rastanci! Tereza je svaki dan zahvaljivala Bogu na darovanim milostima, i na novoj prilici koju je dobila! Zaista milost obraćenja učinila joj se poput golemog dobitka na lotu, ma puno više od toga… Sve se više okretala ljudima, željela je barem malo usrećiti sve s kojima je dolazila u dodir.

Jednog snježnog, hladnog, siječanjskog popodneva dok je tražila dobru glazbu na radio-postajama, čula je nevjerojatnu informaciju: hodočašće u Lurd za samo 750 kn. Ma je li moguće?!? Ali što sad? Kako će to provjeriti? Nema pojma koja je to bila radio-stanica, i ne zna je li dobro čula! A opet, to nije bilo kakva informacija! Čula je već puno o tom svetištu i samo je mogla sanjati o tome da se i ona tamo nađe… Ponovno je okretala gumbić na radiju, i za divno čudo voditeljica informativnog programa ponavljala je obavijest. Istina je! Moguće je! Odmah će se prijaviti! Sreći nije bilo kraja dok se nije javio glas razuma: Hodočašće je u šestom mjesecu!, a ona može na godišnji tek u osmom! I to je bio najveći problem! A možda i ne baš tako veliki! Silnu radost koju je osjećala više nije mogla zadržati samo za sebe, morala ju je s nekim podijeliti. Nazvala je svoju stariju sestru Veroniku i u jednom dahu joj prenijela obavijest! Naime, znala je da je Veronikina duboka želja bila: Francuska! Veronika ništa nije shvaćala! ”Kao prvo počni ‘disati’, a onda mi polako ponovi o kakvom se putovanju radi” – smirivala je starija sestra mlađu. Kad su proanalizirale cijelu stvar, sreći nije bilo kraja. Tereza je bila u stanju i otkaz dati, samo da doživi taj ”susret neba i zemlje” – kako su mnogi opisivali veliko marijansko svetište – Lourdes.

Mjeseci su polako prolazili, a dvije sestre pripremale su se za veliko putovanje. O samom putovanju nisu znale ama baš ništa! Ni tko je vođa puta, ni koliko traje putovanje, nikog od putnika nisu poznavale… Znale su samo da im je cilj Francuska, točnije Lurd i to im je bilo dosta. Trebala je s njima ići i Terezina nova prijateljica Klara, ali ni to nije bilo sigurno. Sve je bilo puno neizvjesnosti! Krajem ožujka Tereza je skupila hrabrosti i upitala svoju strogu šeficu može li dobiti sedam slobodnih dana u šestom mjesecu za putovanje u Francusku. Šefica, tj. gospođa Vanja, vrlo hladna i ne pretjerano komunikativna osoba, u početku nije htjela ni čuti za takvu mogućnost! Mislila je: Ti mladi samo traže prigodu kako bi zaobišli posao! No i ona je također vidjela promjenu u Terezinu ponašanju i radu, stoga je ipak odlučila učiniti iznimku. Tereza bi je najradije poljubila od radosti. Znala je ona da je tu bila prisutna milost iz visina, jer gospođa Vanja nije bila sklona tako lako mijenjati odluke. Bilo kako bilo, Terezi više ništa nije stajalo na putu.

Nazvala je broj udruge koja organizira hodočašće da rezervira tri mjesta, iako još nije bilo sigurno hoće li i Klara ići. Ono što se tada dogodilo ostavilo ju je bez riječi! ”G… gos… gospođo, vi, vi mora da se šalite! K… kako to mislite nema više mjesta?! Pa tek je treći mjesec!?” Mucala je Tereza. ”Žao mi je gospodična, to je vjerojatno zbog povoljne cijene. Da, dobro ste čuli, nemamo više ni jednog jedinog slobodnog mjesta.” Tereza je ostavila broj telefona za slučaj da tko odustane i poklopila slušalicu. Što sad? Da je barem odmah zvala čim je čula obavijest, još tamo u prvom mjesecu. Iz razmišljanja ju je trgnuo zvuk telefona, prvo što je pomislila bilo je da joj gospođa iz udruge javlja da su slobodna tri mjesta… Međutim bila je Klara! Javlja joj, sva radosna, da je sto posto sigurna da će moći ići na hodočašće, jer je upravo dobila pismeno odobrenje za godišnji odmor u šestom mjesecu. Tereza je progutala knedlu. Ma je li moguće? Kud joj baš sad javlja takvu vijest!? Munjevita misao prošla joj je glavom: za sada još ništa nikome neće govoriti. Radovala se s Klarom sjajnim novostima; Klara je već napravila cijeli popis stvari koje će nositi na put. Od silne radosti nije primijetila zabrinutost u Terezinu glasu. Kad su završile razgovor u sobu je ‘uletjela’ Terezina mlađa sestra Ana. ”Hej ‘sister’ kupila sam ti novu košulju za Lurd, sigurna sam da će ti se svidjeti. Nego… što si tako ozbiljna, nešto se dogodilo?” Tereza joj je polako ispričala novonastale događaje. ”Oho! Gdje je nestao optimizam moje drage sekice? Ajde, ajde, sve će biti dobro! Sigurno će netko odustati, vidjet ćeš!” I tako je bilo uvijek: Kad je Tereza bila malodušna tu je bila Ana koja ju je podizala; kad je Ana bila na mukama, Tereza joj je bila rame za plakanje. Njih dvije zaista su primjer prave sestrinske ljubavi.

Sutradan Tereza je otišla u katedralu na misu. Bio je petak, u katedrali je bilo svećeničko ređenje. Slavlje je trajalo oko tri sata. Tereza je prvi puta prisustvovala jednom takvom obredu. Bila je silno umorna od napornog dana na poslu, a katedrala je bila prepuna ljudi. Mjesta za sjedenje nije bilo i to je bila sjajna prilika da prikaže Gospodinu tu žrtvicu – za hodočašće. Po završetku mise jedva je stajala na nogama, mislila je da neće uspjeti doći do kuće. A ujutro već treba ustati u 5. 30 i započeti novi radni dan. Duboko u sebi vjerovala je da ova žrtva, kao uostalom i svaka druga, neće ostati bez ploda.
Kako se dan polaska sve više približavao, pripreme su bile sve intenzivnije. Mnogi su se počeli interesirati za to putovanje, preporučivali su se djevojkama u molitve, tražili da ih se sjete nekim sitnim poklonom… Tereza se osjećala kao da hoda po rubu provalije. U što li se je samo uvalila?! Već je nekoliko puta zvala gospođu iz udruge za dotično hodočašće, ali uvijek je dobila isti odgovor: Žao mi je nema mjesta, nitko još nije odustao, male su šanse da će se to i dogoditi”. Tereza je polako počela gubiti nadu. Što sada? Kako će reći djevojkama da od puta možda (ili vjerojatno!) neće biti ništa?

Njezina voljena sestra Ana i dalje ju je uvjeravala da će to sve ipak dobro završiti. ”Čovječe, pa još imaš više od mjesec dana!, sigurno će netko odustati.” Dok se Terezi tih mjesec dana činilo strašno malim vremenskim razdobljem, Ana je tu vidjela ogromni vremenski period u kojem se može dogoditi svega i svačega. Ta je djevojka vrijeme shvaćala na zaista jedinstven način. Njoj je i 5 minuta bilo ”prilika da se učini mnogo”, a kamoli ne mjesec dana.
No Tereza nije bila takva. Ipak je odučila da će reći djevojkama da od puta neće biti ništa, i da joj je žao što im to odmah nije rekla. Sama je sebi obećala da će na večer, poslije svete mise, nazvati Veroniku i Klaru i reći im kako stvari stoje. Bio je 13. svibanj. Taj dan joj je na poslu bio iznimno težak. Ljudi su bili nezadovoljni, griješila je na blagajni, razbila je bocu vina taman kad je gospođa Vanja ušla u trgovinu. Jedna starija gospođa (i to žena iz crkve) nemilosrdno ju je optužila da ju je prevarila za 50 kn i da ju može biti sramota što se tako bezobrazno ponaša prema jadnim starim penzionerima (nekoliko dana kasnije dobra se gospođa došla ispričati, jer da je našla 50 kn u džepu kaputa). Osjećala se kao da se cijeli svijet okrenuo protiv nje. Poslije posla navratila je u stan. Bila je slomljena! Gdje je zakazala? Zašto je sve krenulo po zlu?
Nije joj se dalo javljati na telefon koji je uporno zvonio. Tko je sad i što hoće od nje? Nije joj se dalo ni s kim razgovarati. Pa ipak, da spriječi daljnu zvonjavu koja joj je parala uši, podigla je slušalicu i izrekla kratki i hladni: ”Da?” S druge strane javio se uzbuđeni glas ljubazne gospođe: ”Gospodična Tereza, jeste li to Vi?” ”Da ja sam, a tko ste Vi i što želite od mene?” odbrusila je mrzovoljno Tereza. ”Zar me ne prepoznajete? Ja sam iz udruge za hodočašće u Lurd, nećete vjerovati, ali upravo su tri osobe javile da su spriječene i da ne mogu ići na put. Ja sam se sjetila vas, pa ako ste još uvijek zainteresirani, možete se sada prijaviti. Čini mi se da ste baš Vi spominjali tri rezervacije?” Terezi se raspoloženje vratilo u sekundi. ”O draga gospođo, hvala Vam! Hvala Vam od srca! Oprostite mi na grubosti, danas mi je bio jako težak dan na poslu. Naravno da sam zainteresirana. Svakako uzimam sve tri karte.” Tereza je bila presretna. Shvatila je, da sve što vrijedi treba proći kroz vatru kušnje i mukâ. Bila je zahvalna Bogu za izrazito težak dan na poslu, jer joj se činilo da je to bio dio cijene ovoga dugo očekivanog putovanja!Odmah je nazvala Veroniku i Klaru i javila im radosnu vijest. Naravno, sve im je detaljno ispričala istaknuvši da kad Gospa nešto vodi, ni jedna je ljudska ruka ne može zaustaviti u planovima.

Trima mladim djevojkama mjesec dana preletio je u pripremama, i napokon je svanuo dugo željeni 13. lipanj. U 5 sati ujutro došle su pred crvu sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjavki. Bile su silno uzbuđene. Njihov se san ipak ostvaruje: nakon svih mogućih prepreka taj san postao je stvarnost.
Krenuli su u 5 sati i 13 minuta. Sve je bilo u znaku broja 13, jer je voditelj puta, svećenik, i na taj način ljude pokušavao razuvjeriti da broj 13 nije nesretan broj, kako to mnogi ljudi, pa čak i vjernici misle i… vjeruju.
U autobusu je bilo ljudi različitih dobi: mladih, starijih; djevojaka, mladića, gospođa i gospode. Mnogi od njih već su bili po nekoliko puta u Lurdu, ali to je mjesto u koje se ne ide samo jedanput – govorili su oni. Svi su bili raspoloženi i raspjevani. Putovanje su započeli molitvom, blagoslovom i pjesmom. O umoru ili pospanosti nije bilo ni govora.

Veronika, Klara i Tereza također su bile raspoložene, uklopile su se među hodočasnike kao da se odavno poznaju. Tih nekoliko dana oni su bili kao jedna velika obitelj. Dijelili su radosti i tegobe putovanja, te su nakon dugih sati napokon stigli do željenog cilja!
Po dolasku u Lurd prvo su potražili smještaj. Putnici-hodočasnici iz Hrvatske bili su smješteni u bivšem samostanu nedaleko od spilje ukazanja. Pet su dana Veronika, Klara i Tereza dijelile sobu i pet su dana bile nerazdvojne. Mala grupica imala je i svog vodiča koji ih je vodio kroz Svetište i okolicu. Pokazivao im je sve značajna mjesta, govorio im o mnogim čudesima koja su se ovdje dogodila. Tri mlade djevojke sve su te događaje radosno upijale i pohranjivale u srce. Tereza je imala dojam da je ovo raj na zemlji. Sve je ljude pozdravljala, svakom bi se smiješila, upoznavala se i zbližavala sa članovima svoje grupe. Razgovarala je s vodičem, željela je saznati što više informacija i podataka o tom jedinstvenom mjestu.

Puno je vremena provela kod spilje otkrivajući tajne svoga srca nebeskoj Majci i zahvaljujući joj na brojnim milostima koje joj je podarila. Prisustvovala je križnom putu s invalidima. Uspjela se i okupati u ledenoj lurdskoj vodi u sklopu pećine. Posjetila je rodnu kuću male Bernardice, a posebno joj je u sjećanju ostala večernja procesija sa svijećama – otvorena i radosna srca do Gospine spilje.
Pet dana prošlo je kao u snu. Tereza je iz Lurda ponijela veliko oduševljenje, radost i osobito mir srca. Osjećala se slobodnom, sigurnom i voljenom. Na ovom svetom i divnom mjestu doživjela je Majčinu ljubav, te se po prvi puta u životu prestala brinuti o ljudskim obzirima: što će tko reći, hoće li joj se smijati zbog promijenjenog načina života i tome slično. Mir i radost koje je u sebi osjećala ne bi mijenjala ni za tisuću izlazaka s prijašnjim društvom.
Pakirajući stvari u torbe ustanovila je da su teže nego li kad su bile po dolasku u Lurd. Pa kako i ne bi?! Uz poklone i darove koje je pokupovala svojim bližnjima bilo je tu i nekoliko litara lurdske vode, no to joj se i nije činilo tako teško, jer su tu bile Klara i Veronika koje će joj pomoći nositi tešku torbu.

U nedjelju ujutro poslije svete mise, autobus je sa hrvatskim hodočasnicima polako napuštao francusko Svetište. Vjernici su gromoglasno pjevali Ave, ave, ave Marijo… Tereza nije mogla pjevati. Bila je pomiješanih emocija. Osjećala je tugu što već napuštaju to sveto mjesto, ali i veliku radost zbog svega što je tu doživjela… te je od umjesto pjesme plakala što od tuge što od radosti. Inače, atmosfera u autobusu bila je na visini: cijelim putem se pjevalo, molilo, razgovaralo, pričalo viceve… tako da je smijeha bilo u izobilju. Ni ovaj puta teret vožnje hodočasnici nisu osjećali. Kad su stigli u Italiju posjetili su baziliku sv. Antuna Padovanskog. Terezina radost se nastavljala. Nekoliko sati provedenih u Padovi još su joj više podigli samopouzdanje. Svi hodočasnici bili su vrlo radosni i prijateljski raspoloženi. Tereza se zaista osjećala kao dio jedne velike i složne obitelji. Tu nije bilo psovki ni ružnih riječi, nije bilo mržnje, prijetnji, nije bilo ni alkohola ili nekih drugih ovisnosti. Sve je odisalo jednostavnošću, profinjenošću i vedrinom. Pa tko ne bi htio biti članom takvog tima? Kasno poslije podne krenuli su na put prema domovini. San koji je postao stvarnost polako se bližio kraju. Tereza će od svih predivnih trenutaka koje je doživjela na ovim svetim mjestima živjeti nekoliko godina. Ali još je nešto posebno Tereza doživjela u sklopu ovog hodočašća…

Vozač autobusa najavio je da za nekoliko minuta stižu na granični prijelaz Bregana, te ako ima putnika kojima bi bilo zgodno ovdje izaći neka pripreme svoje stvari. Veronika je brzo nazvala svog muža i dogovorili su se da će je on čekati na graničnom prijelazu. Dvije sestre zagrlile su se i poljubile. Radost i mir koji su odsijevali s njihovih lica govorili su više od riječi. Veronika je još jednom zahvalila Terezi na svemu što je učinila da bi se ovo putovanje ostvarilo. Zatim je uzela svoje kovčege i napustila autobus. Tereza se sjetila da autobus prolazi kroz njezin kvart, stoga je zamolila vozača bi li joj mogao stati na određenom mjestu nedaleko zagrebačkog Jaruna. Vozač je drage volje pristao. Tereza je polako počela pripremati svoje stvari. Sa svima se pozdravljala, s nekima izmijenila adresu i brojeve telefona… Dok je gospođi Veri davala svoj broj telefona, pogledala je kroz prozor i uočila da su upravo projurili kroz njezin kvart. Brzo je otišla do vozača i zamolila ga da joj stane. No sad je bilo kasno. Mogao je stati tek na sljedećem semaforu, što je i učinio. Pokupila je sve svoje stvari, zagrlila Klaru i izašla van iz autobusa. Svi su joj veselo mahali, slali pusice i osmjehe. Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo i autobus je otišao s njezinim dragim novim prijateljima. Ostala je sama. Na velikom satu ispred nje kazaljke su se spojile: bila je ponoć. Tereza je bila sretna, sretnija nego li ikad do tad. Duboko je udahnula i uzela torbu u ruke.

No iste sekunde ju je spustila. Torba je bila toliko teška da nije mogla s njom učiniti ni koraka. Što sad? Kako će doći doma? Barem da je na vrijeme izašla iz autobusa, imala bi manje za hodati. Iz tih misli prenu je nepoznati muški glas. ”Hej, čini se da trebaš pomoć!?” Tereza se okrenula i pod svjetlom noćne svjetiljke ugledala nepoznatog mladića. ”Pa… malo sam prekasno izašla iz autobusa… nisam imala pojma da mi je torba ovako teška… u Francuskoj mi se činila puno lakša… ne znam hoćeš li je uopće moći podići…” isprekidano je govorila. Mladić je bez problema uzeo torbu u ruke i upitao kojim putem treba krenuti. Tereza je bila zbunjena, pokazala je smjer kojim treba krenuti i predložila je da podijele teret, tj. da zajedno ponesu tešku torbu. Mladić je odmahnuo glavom i nastavio hodati. Upitao ju je odakle je doputovala? Tereza je odgovorila, te mu je oduševljeno prepričavala događaje koje je doživjela u Lurdu. Ubrzo su došli do mjesta na kojem je trebala izaći iz autobusa, do njene kuće bilo je još nekih desetak minuta po kratkim uličicama. Tereza se bojala da se momak možda neće znati vratiti iz tih malih uličica, pa mu je zahvalila na pomoći i odlučila da će dalje sama pokušati. No mladić je prijedlog odbio uz objašnjenje da neće ni 2 koraka napraviti s tom ”torbetinom” i neka mu dopusti da joj pomogne. Tereza je tek tada postala svjesna da je u društvu potpuno nepoznatog čovjeka. Tko je on uopće i što radi u ova doba noći vani – sam? Kad je čula njegov glas shvatila je da je razmišljala na glas, jer je momak počeo govoriti da je baš danas doputovao iz Kanade, da ga je ostavila djevojka, i da je došao samo na 2-3 dana da bude sam i da u miru može razmišljati što mu je dalje činiti…

Stigli su u Terezinu ulicu. Pružila mu je ruku i od srca mu zahvalila što joj je pomogao. Upitala ga je kako se zove. Mladić prvo nije htio reći, jer više se ionako nikad neće vidjeti, pa prema tome nije važno kako se on zove. A zatim je odlazeći od nje prošaptao: ”Hvala ti za radost. A zovem se… Deni” i otišao je. Tereza je pogledala u torbu, a zatim se okrenula da još jednom vidi tog neobičnog pomoćnika. Iako je cijela ulica bila osvijetljena noćnim svjetiljkama, mladiću više nije bilo ni traga. Ulazeći u dvorište svoje podstanarske kuće pitala se je li to zapravo bio čovjek ili anđeo? Na to pitanje nikad nije saznala odgovor…

Marija Silvija

loading...
Osmrtnice ba