Molitelji iz inicijative 40 dana za život imali su posebna i dirljiva iskustva dok su molili na pločnicima ispred bolnica. Jedno takvo donosimo vam u ovom njihovom dvostrukom svjedočanstvu.

Najveća čar bdjenja su ljudi koje upoznajete. Budući da sam u prva dva dana bdjenja bio prisutan skoro 10 sati ispred Doma zdravlja, mogao sam upoznati različite ljude koji bi došli s različitim nakanama: neki slučajno, neki iz znatiželje, a većina sa žarkom željom da moli za nerođene i njihove majke. Također sam mogao vidjeti i različit broj molitelja: od dva pa do desetak. Neki bi se, naime, začudili kada bi vidjeli da nas je ”samo” dvoje, da je to premalo, a jasno im u Svetom pismu piše: ”Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima” (Mt 18, 20). Božja prisutnost – samo je to važno kod molitvenog bdjenja, a ne fizička prisutnost koju predstavlja mnoštvo. Uostalom, često se znalo pokazati da će određene osobe prije pristupiti moliteljima ako ih je manje, pogotovo one koje su u potrebi.

Tako sam ja drugog dana bdjenja ostao na dežurstvu ”samo” sa svojim bratom u Kristu, Ivanom. Kako se općenito osjećala prisutnost Duha Svetoga i drugi dan trajanja naše kampanje, tako mi ni malen broj molitelja nije predstavljao problem. Štoviše, znao sam da nisam sȃm, a i s Ivanom uvijek bude zanimljivo. Tako je i bilo! Čim je došao rekao je da ima veliku potrebu pomoliti se za osvješćivanje lokalne zajednice o problemu pobačaja koja misli da se on u maloj sredini ne događa. (Tako smo i mi mislili, dok nam nije došlo osvješćenje ove godine.) Također je naglasio da se u vezi s tim problemom osvijeste i ginekolozi, ali i sami katolici koji često u komunikaciji znaju reći: ”Ja sam katolik/katolkinja, ALI bih se opredijelo/opredijelila za pobačaj jer zašto bih si zbog jedne pogreške u životu zagorčao/zagorčala čitav život”. Naravno da sam na taj Ivanov prijedlog pristao, no predložio sam da prije toga izmolimo Bijelu krunicu za nerođene. Kada smo završili s tom krunicom, za vrijeme koje se mogla osjetiti Božja prisutnost kod ama baš svakog zaziva ”Spasite nerođene!”, Ivan je započeo svoju osobnu molitvu za osvješćivanje lokalne zajednice o problemu pobačaja, pogotovo kod vjernika. Molitva je možda trajala svega dvije minute, ali to su bile dvije itekako intenzivne i Duhom prožete minute. Naime, prisutnost Duha Svetoga mogao sam osjetiti u svakoj stanici svoga tijela. No, kako se molitva bližila kraju, primijetio sam krajičkom oka kako nam se ubrzanim korakom približava neka osoba, a istog trena kako smo molitvi rekli ”Amen!”, pristupila nam je i uskliknula: ”Dečki, pa ja vas po svukud tražim!”. Nas dvojica nismo se na to niti snašli kadli nam je gospođa, sedamdesetih godina, iz pletene torbe izvadila fascikl s nekoliko listova papira. ”Evo vam, čitajte!”. Zbunjeni otvorili smo fascikl i ugledali naslov koji je glasio ”Mojem milom, nerođenom, malenom”. Nije nam puno trebalo da shvatimo da se radi o gospođinom svjedočanstvu, a još manje da se bacimo na čitanje koje je gospođa zapravo i zahtijevala. Njezino svjedočanstvo s njezinim dopuštenjem donosimo ovdje u neizmijenjenom obliku:

''U mladim danima, još u doba Tita, zatrudnjela sam treći put. Kolegica mi je odmah ”pritekla u pomoć” dogovorivši termin u bolnici za prekid trudnoće. Trudna sam bila 6 tjedana. Vlakom sam sama vozila svoju bebu u smrt, svjesna da to moram učiniti s obzirom da već imam dvije male curice, nesređen brak, jednu prostoriju, započetu gradnju kuće bez sredstava, a i djecu koja su mi na čuvanje drugima. To je bilo opravdanje, ne sluteći da se radi o ljudskom životu.

Prekid trudnoće bio je bezbolno obavljen uz asistenciju sestre kojoj su moje suze, ni sama ne znam zašto, bile jako smiješne. Bilo me je jako sram. Vratila sam se kući bez tereta, misleći da mogu sutra na posao. ”A ne, ne! Ne bi to tako išlo!”. Savjest je proradila tek tada kada se više ništa nije dalo popraviti.

Počela sam ”obijati” crkvena vrata. Zbog neprospavanih noći, borbi sa samom sobom, potpune dezorijentacije, nisam uopće mogla misliti. Posjetila sam i Kamenita vrata u Zagrebu. Znala sam se pitati, ”Dijete moje milo, jesi li ti bilo curica ili dječačić?”. Na ispovijedi sam plakala i, iako me velečasni ohrabrivao, ništa nije urodilo plodom. Nastavila sam s lutanjima, izjedao me čemer, grižnja savjesti, koja i danas, nakon 50 godina, nije izbrisana. Međutim, za stolom je bilo najteže. ”Evo, sad je ovo preostalo baš za tebe, milo moje nerođeno.”. I danas je taj osjećaj još ponekad prisutan. ”Oslobodi me, Bože, tog mojeg jada!”.

Jednom sam sanjala kako silazim stubama Kamenitih vrata i kako sam se zaputila na tadašnji Trg Republike. Jedva, shrvana od boli, napravila sam otprilike tri koraka nizbrdo kad sam se okrenula i ugledala omalenog dječaka od otprilike 3 godine u kratkim hlačicama koji me upitao: ”Mama, a zakaj si tak tužna?”. Probudila sam se i pomislila: ”O, dijete moje milo, pa ti si na sigurnom, samo ja i dalje nisam!”. Kako je raslo to maleno dijete, rasla je i moja znatiželja u što se on razvio, kako sada izgleda.

Drugi sam puta tako sanjala onu istu prostoriju i onaj isti stol na kojem je obavljen prekid trudnuće. Sanjala sam kako ležim na stolu i zagledana kroz prozor jasno vidim na smetlištu u prikladnom odijelu krasnog i stasitog mladića, valovite i guste plave kose, ali bez jedne ruke od ramena nadalje. Kad sam se probudila, prvo na što sam pomislila bilo je: ”O, Bože mili! Znači, najprije ti je doktor osakatio ručicu, sasjekao te i bacio na to smetlište?”.

I sada dok ovo pišem, teško mi je, jako mi je teško, ali zahvaljujem Majci Mariji što mi čuva moje djetešce dok se ne sretnemo pa da ja preuzmem brigu, zagrlim ga, stavim u toplo krilo, zanunam ga na rukama i ne pustim više nikada od sebe.

Tugo moja, kada ćeš me napustiti?

Žalosna mama''

Pročitavši gospođino svjedočanstvo, moj prijatelj Ivan i ja, nismo mogli doći k sebi. Kao da nam je netko opalio šamar. Nismo mogli vjerovati da se abortus vršio i prije 50 godina, a da se i dandanas toliko šuti o posljedicama, pogotovo onim emocionalnim, koje on ostavlja na majkama. ”I, jel vrijedi to kaj?”, upitala je gospođa. Jedino što smo na to mogli reći, bilo je ”Gospođo…” i izgrliti je kao da smo njezini sinovi, na što nas je gospođa izljubila i isplakala se. Kad se malo smirila, ispričala nam je svoje cjeloživotno svjedočanstvo, opet istaknuvši bol zbog gubitka svog djeteta i tugu koju osjeća svakog dana kad bi nakon jela ostalo hrane za njenog milog plavog sinčića. Zahvalili smo joj na hrabrosti što nam je prišla i otvorila nam se pa smo se na kraju nas dvojica za nju i pomolili. Zahvalna zbog toga što nas je našla, s ponosom nas je pogledala, zaokružila pogledom i istaknula: ”Dečki, na pravom ste mjestu!”. ”Znamo mi to, gospođo.”, rekao sam. ”Već smo mi to u ova dva dana više puta čuli.” A svakim danom, poučeni ovakvim potresnim svjedočanstvima, mi to sve više i shvaćamo.

Kruno (Križevci) iz inicijative 40 dana za život

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 21.2.2020.
21. Veljača 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.