Fra Tomislav Pervan: Isusu nije nitko nebitan

20. nedjelja kroz godinu A: Iz 56,1-7; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Ne samo njihova fizička bol pada nam teško. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u srcu majke kad vidi fizičku i duhovnu propast svoje djece, njihovo gubljenje i zastranjenje, njihovo urušavanje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog drogiranja ili lutanja vlastite djece?! Biti promatračem propasti osoba koje su nam srcu srasle. Katastrofa je neminovna, a protiv nje gotovo da i nema lijeka. Sirofeničanka na tragičan način utjelovljuje u sebi svu patnju i bol zbog patnje bližnjega, drage i mile osobe. Kao jedini lijek i liječnik preostaje vapaj Isusu za pomoć...

Izaija naviješta sveobuhvatnost spasenja. Revolucionarna ideja u samome krilu židovstva. Nema više uskogrudnoga šovinizma ni nacionalizma. Nadilazi se plemenski uski okvir. Spasenje se nudi svima, bez razlike. Kriteriji su, ljubav prema Gospodnjem Imenu, služenje Gospodinu cijelim svojim bićem. Obdržavati propise Gospodnje i čuvati njegov sveti Savez.

Pavao kao Židov silno ljubi svoj narod i plače zbog činjenice da su odbacili Isusa kao Mesiju. Ali u njemu je nerazoriva nada. U svojoj tuzi nalazi ipak razlog za nadu. Svi su narodi zatočenici neposluha, da bi se Gospodin napokon svima smilovao. Njegova ljubav obuhvaća sve i ta je ljubav neopoziva kao i darovi.

U cijeloj zgodi sa ženom Sirofeničankom, pogankom, suvišno je bilo kakvo historiziranje. Treba nam samo jedno: prenijeti se u dušu i srce žene koje kćerkicu muči nečisti duh. Opsjednutost kao izraz krajnje udaljenosti od Boga i spasenja. Kao neminovni kraj čovjeka i ovdje i u vječnosti. Njezino je dijete već uništeno i razoreno, na dnu životnih mogućnosti i beznađa. Gdje je pomoć i tko može izliječiti njezinu kćerkicu? Majka se sa svojom kćerkicom nalazi u predvorju pakla. Za uzroke ne znamo, vidimo samo katastrofalne posljedice. Koliki se i danas sinovi i kćeri ruše u nesreću i propast, posvema zaslijepljeni i zavedeni? Svi dobri savjeti otišli su u nepovrat, u vjetar. Samorazaranje i samouništavanje, to je djelo buntovna i otpala Uma koji uživa u uništavanju i ništavilu. To je djelo zloga duha. Tako Biblija karakterizira đavla. I danas smo svjedoci koliko zla nanosi čovječanstvu upravo ta prividna slobodarska neovisnost od svega, a zapravo je u biti robovanje silama razaranja, smrti. Silama koje uništavaju život.

Isus - gotovo stjeran u tjesnac od te žene - popušta i veli: "Neka bude kako želiš, kako ti hoćeš! Budi po tvojoj molbi, volji i vapaju!" Prethodno je učenike učio da mole da se vrši Očeva volja, a sada na ovome mjestu izvrće on naglavačke tu molbu iz Očenaša. I sam Bog u čovjekovu očaju pristaje na ono što ova očajnica moli. Kao da je i sam Bog sluša i izvršava njezinu volju. Ova je žena doslovce gladna i žedna Isusa, pomoći, i stoga ne prestaje i ne sustaje.

Ljudska je bijeda internacionalna, planetarna. Ona ne poznaje niti dopušta granice. Ljudska je patnja sveobuhvatna. U biti je nemoguće povući granicu između "Izraela i Kanaana", svi smo mi kao ljudi odgovorni jedni za druge pred Bogom. Svi moramo stupiti pred Boga u zajedništvu, u ozračju ljubavi i prihvaćanja. Tako život prerasta u trajnu zahvalnicu. Trebali bismo zahvaljivati za egzistenciju svog bližnjega, štoviše, biti zahvalni za njegovu nevolju, koju prinosimo Gospodinu, jer smo preko nje zajednički bliži Tvorcu.

Jer, imamo pred očima ovu bijednu Sirofeničanku, na pamet nam padaju tolike majke i supruge, tolike žene ucviljene zbog patnje svojih najbližih, zbog ovisnosti, alkohola, droge, propalosti u životu, zbog krajnje životne izgubljenosti. Njihova je patnja nemjeriva, napose kad majka vidi kako joj se dijete urušava, upropaštava, tone u bezdan. Ova Sirofeničanka ovdje je namjesto svih majki i kao uzor svih majki koje ne znaju kako dalje u životu sa svojom djecom, kako ih odgojiti, kako ih izvesti na životni put, unatoč svim nastojanjima i mukama. Uporna molitva probija sama nebesa, otvara nebeske dveri.

Iscjeljenje kćerkice ove bijednice samo je dokaz blizine našega Boga. Bog je blizu, on nije neki apsolutni gospodar negdje u nebesima. Ovaj se Bog brine za svako svoje stvorenje. Nije on onkraj nebeskih galaksija, nego je on i pored moje bolesničke postelje, gdje se borim za zrak, razumije on naše sitne potrebe, zna za naše križeve, uslišava molitve malene djece. Zašto? Zato što je Isus postao nama blizi Bog, zato što tomu Bogu nitko nije nevažan. I velika je ovo lekcija iz usta ove žene, ali isto tako i iz Isusovih usta: Ne vrijedi govoriti stalno, 'budi volja tvoja', nego Isus doslovce veli: "Neka ti bude kako si htjela, željela, molila!" Ako u Očenašu molimo da se vrši Božja volja, ovdje vidimo da se vrši volja i ove patnice žene. Upravo kao kod Ane, majke Samuelove, za koju je mislio svećenik da se napila vina. Nevolja uči snažno moliti, nevolja je kadra čak i Božju svemoć slomiti. Zato i ovdje vrijedi Isusov usklik: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!"

Kad god otkrijem da mi moj bližnji može biti obogaćenje te oploditi život blagoslovom kod Gospodina, najljepša će molitva biti u trenutku kad nad njega zazovemo svekoliki Božji blagoslov. To je način uspostavljanja porušenih komunikacija, međusobnog razumijevanja. To je put do obostranog ozdravljenja koje posreduje Isusova osoba. Ova Kananejka prerasla je sva u jedan jedini vapaj: "Smiluj mi se, smiluj se mojoj kćerci, Sine Davidov!" Cijela osoba prerasta u molitvu. Jedini spas i izlaz vidi u Isusu. Pred Isusom se ruši ili nastaje, nanovo rađa cijeli njezin svijet. "Što se mene tiče, ja bih mogao mirno usnuti, za jednu noć kao i za sva stoljeća. Jer nakon svega tako je mirno i tiho. Ali krici s onu stranu, koji dolaze od mojih drugova brodolomaca, ti užasni izljevi očaja postaju nepodnosivi. Pred tom nesrećom ne mogu stajati prekriženih ruku. Svaka sekunda koju provodim mirno ubojstvo je prema onima koji su mi najdraži" (A. de Saint-Exupery).

Fra Tomislav Pervan