Biti katolik znači biti svjedok Božje riječi, istine i ljubavi. Od nas to traži naše ime, naš svijet, naše vrijeme.

Vazmeno – uskrsno vrijeme polako se približava svome zaključku: Svetkovini Duhova.

Slušamo u Evanđelju zaključak Isusove velikosvećeničke molitve na Posljednjoj večri. Isus šalje učenike u svijet, nahranivši ih svojim Tijelom i krvlju, srca im je ispunio svojom Riječju i obećao im je je Branitelja i Tješitelja Duha Svetoga.

Isus moli za njih i za nas i za sve one koji će na njegovu riječ povjerovati. U ovoj molitvi Isusovoj osjećamo svetu ljubav Boga prema čovjeku. Isus nas sve preporučuje i daruje svome Ocu. A Otac ne može odbiti molitvu svome Sinu. I zato se osjećamo uronjeni u Očevu ljubav smijemo i možemo biti sigurni i zaštićeni.

Isus moli za jedinstvo svih koji u njega vjeruju. Ta nam je molitva potrebna kao kruh svagdašnji jer nam upravo to jedinstvo nedostaje u našemu narodu, koji je Božji, katolički narod. Isus ovu molitvu moli i za nas i za našu domovinu. Kada bismo barem mi koji u Krista vjerujemo, koji dolazimo na nedjeljnu svetu Misu, koji znamo toliko vjerskih istina napamet, dopustili da nas Krist istinski poveže i sjedini da svi budemo jedno.

Jedinstvo za koje Isus moli može se postići samo potpunim prihvaćanjem njegova puta, nasljedovanjem njegova života. On svakoga poziva: Slijedi me! A njegov je put, put prihvaćanja i priznavanja drugoga. To je put kojim se u svakom čovjeku prepoznaje dobrota, služenje i ljubav, odricanje i samozataja. Njegov put jest put darivanja, žrtvovanja vlastitog života da bi se našlo život. Taj je put uzak i ponekad težak, ali donosi mir i sreću. I samo on vodi do jedinstva. Taj put ima svoje ime. To je sam Isus. On sam za sebe govori: Ja sam jedini Put, jedina Istina i Život.

Druga nakana Isusove velikosvećeničke molitve odnosi se na njegove učenike u svijetu. Isus dobro zna da onima koji krenu za njim neće biti lako u svijetu. Kada govori o svijetu, onda misli na one koji Bogu okreću leđa, koji se udaljuju od Božjega zakona, koji žive po vlastitim prohtjevima i hirovima. Ali taj je svijet djelomično prisutan i u nama po našim zlim navikama i sebičnim porivima. To je svijet laži i neiskrenosti, svijet sebičnosti i nepoštenja, svijet grubosti i nevjere. Taj se svijet protivi Isusovu zakonu ljubavi. Zato će Isusovim učenicima uvijek biti teško u svijetu.

Svijet želi svakoga zarobiti svojim mentalitetom. Mržnja, nepoštenje, neistina, sve to može na velika ili mala vrata ući u srce i u život svakog čovjeka, pa i Isusovih učenika. Zato Isus za nas moli. On dobro zna da nam je potrebna njegova snaga da se odupremo napastima i navalama Zloga i othrvemo utjecaju mentaliteta ovoga svijeta. Isus ne želi da odemo s ovoga svijeta, nego da u njemu ostanemo. A u njemu ima toliko ratnih strahota, toliko prijevara i nemilosrđa, toliko obogaćenih na tuđim suzama i krvi. A toliko je onih koji žive na rubu snage i životnih mogućnosti.

Isus moli: „Posveti ih u istini!“ i nadodaje: „Tvoja je riječ istina“ (Iv 17,17). Ta istina koja je u Božjoj riječi sadržana, za Isusove je učenike životno pravilo.
Isusu je na srcu istina. Želi da njegovi budu posvećeni, tj. utvrđenii, ukorijenjeni, utemeljeni u istini. Istina kao jedino pravilo njihova života. Jedino istina osigurava čovjeku budućnost, jedino mu ona pomaže da pravo živi sadašnjost. Svaka laž glede temeIjnih pitanja života, bitka i postojanja, udaljava ga od njegova cilja, a to je sreća u zajedništvu s Bogom i zadovoljstvo mirne savjesti u sadašnjem trenutku.

Čovjek iskonski, po Božjemu daru, svojoj psihološkoj strukturi teži za istinom. Čezne za njom jer osjeća da bez istine ljudski život u povjerenju nije moguć, a sve se u našem životu temelji na povjerenju. “Tvoja je riječ istina.” Evo Isusova odgovora gdje je istina, gdje je tražiti i naći, tko je nudi, za nju se zalaže, posjeduje ju i posreduje svima. U Oca je našega nebeskoga istina, prenosi nam je Isus.

Slušamo kako apostoli biraju novoga apostola namjesto Jude koji je tragično završio svoj život. Uvjet je: "Treba da bude skupa s nama svjedok njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama..." Bitna uloga i dužnost apostola bila je biti svjedok Isusa Krista - svjedočiti za njegovu riječ i život, muku i uskrsnuće.
Međutim, nije to dužnost samo apostola; biti svjedok Isusa Krista izabranje je svih nas.

Često zaboravljamo da biti kršćanin znači biti svjedok Božje riječi, istine i ljubavi. Od nas to traži naše ime, naš svijet, naše vrijeme.
"Ono što svijet očekuje od nas katolika to je da mu pokažemo lice Boga živoga" (Suenens). Svjesno ili nesvjesno mnogi naši suvremenici žele "vidjeti Isusa, susresti ga uživo"; "oni traže da vide Krista u svakome od nas: oni hoće da mi budemo njime providni kao oslikani prozori na suncu... kako bi našom pomoću otkrili, sreli i vidjeli našega Gospodina"

Isuse, ti si bio u svijetu. Kako si se ti zaštitio u svijetu? Pratio si dnevne događaje, znao si sve o zbivanjima u pojedinim gradovima i dobro si poznavao političke prilike. Bio si snažno prisutan u ovome svijetu. No, ostao si vjerodostojan i vjeran samome sebi i svome poslanju. Odupro si se svemu što u ovome svijetu nije Božje, svemu što se protivi ljubavi i svetosti. Imao si stalno pred očima Oca i njegovu Ijubav prema tebi i prema nama. Za njega si živio, njemu pripadao, od njega primao poslanje. Sve što je bilo u skladu s njegovom voljom bilo je tvoja sreća, bez obzira na cijenu patnje koju si morao za to podnijeti.

Otac želi da i mi budemo u ovome svijetu kako bismo tome svijetu prenijeli Božjega Duha. Ali, ne želi da nas zarobi mentalitet ovoga svijeta.
Želimo s Tobom, Isuse, biti u službi ovoga svijeta, ali da ne budemo od ovoga svijeta Dao si nam novo srce, nov Duh udahnuo si u nas. Novi smo kvasac za novi kruh ovo-ga svijeta. Daj nam snage da ne iznevjerimo tvoja očekivanja, nego da u svemu budemo ojačani tobom, koji si hrana dušama i život svijetu. Daj da u Tebi i za Tebe svi budemo jedno.

"Ovaj je umro umjesto mene!"

U Sjedinjenim Američkim Državama, u mjestu Nashville nalazi se jedno vojničko groblje, koje potječe iz velikog građanskog rata, koji se tamo vodio od 1861. do 1865. Jednog dana sadio je neki čovjek na grobu jednog od tih poginulih vojnika cvijeće. Netko drugi, koji ga je opazio kod toga posla, upita ga: "Je li to možda grob njegova sina?"
"Ne", - odgovori on. "Rođak?" "Ne."
"Pa komu onda sadite to cvijeće?" - upita ovaj znatiželjno.

Sadilac cvijeća odgovori: "Kad je buknuo rat, ja sam bio pozvan u vojsku. Bio sam siromašan i nisam mogao poslati zamjenu mjesto sebe. Tada je nadošao moj dobri prija-telj i pošao mjesto mene u rat. U ratu je bio teško ranjen i nakon dugog bolovanja je umro. Ovo je njegov grob. Prištedio sam si nešto novaca za put da barem ukrasim njegov grob u znak zahvalnosti." Kad je to rekao, uzme jednu malu daščicu i pričvrsti ju nad grobom. Na njoj su stajale riječi: "Ovaj je umro umjesto mene!"

Predragi! Ovaj je umro mjesto mene - moramo kazati i mi svaki put kad se sjetimo ili pogledamo Križ Isusov i njegovo Presveto Srce kopljem probodeno. Svu tu muku i stra-hovitu smrt mi smo zaslužili svojim grijesima. Ali dobri Isus ponudio se nebeskome Ocu za žrtvu mjesto nas. Sve je to znak njegove neizmjerne ljubavi prema nama grješnim ljudima.