Osmi dan

Reći Bogu: Ja te volim!

Kad je dovršio stvaranje, dan kasnije, Gospodin je poželio vidjeti stvorove. Trebalo je još ponešto dotjerati. Uz obale rijeke ležalo je porazbacano kamenje, sive, zelene i drugih boja, ali ih je zemlja prekrivala, te Gospodin razgleda i cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Ipak, nešto im je nedostajalo te Bog blago zapuše i cvijeće prekrije divnim mirisom. Jedna mala ptica doleti Bogu na ruku milo gledajući Stvoritelja, kao da ga nešto moli. I Gospodin zazviždi i slavuj započne divno pjevati. Nešto Bog došapnu i oblacima te se nebo zacrveni i pojavi se divan večernji zalaz.

Bog razglasi opće veselje. Svi su stvorovi pozvani da mu pristupe i da donesu ono što im je najdraže. Vjeverice donesu orahe i lješnjake, zečevi mrkve i slatko korijenje, ovce meku i toplu vunu, krave gusto mlijeko, a milijuni anđela uokrug zasviraju nebesku simfoniju. I čovjek je čekao na svoj red, ali je bio zabrinut. „Što mogu ja darovati Stvoritelju? Cvijeće daje miris, pčele nude med, čak i slonovi razveseljuju Boga veselim polijevanjem svoje okolice.“ Čovjek je stajao u redu i grozničavo razmišljao.

Kad su preostali još malobrojni stvorovi, sporonoga kornjača i nimalo okretniji puž, čovjeka je uhvatila panika. Došao je i njegov red. Tada Adam učini ono što nije učinio nijedan stvor prije njega. Popne se Bogu na koljena, čvrsto zagrli i prišapne tri kratke riječi: „Ja te volim!“ Kažu da se božje lice osobito rasvijetlilo i svi stvorovi shvate da je čovjek donio Stvoritelju najljepši dar svemira.

Divna prispodoba, ali je poznato da je imala manje sretni nastavak. No, i poslije toga uvijek je bilo ljudi koji su voljeli Boga.

(fra Ljudevit Maračić: Pahuljice, stare i nove - duhovne misli)