Maloj Jeleni bilo je samo pet godina. Nju je baka bila donijela na krštenje, ali roditelji joj nisu ništa govorili o Isusu. A bila je lijepo i dobro dijete.

Kad su joj bile četiri godine, počela ju je naglo boljeti glava. Liječnici nisu znali što joj je sve dok joj glavica nije počela čudno rasti, otjecati. Onda su ustanovili strašnu bolest. Jelena je imala rak upravo na glavi, s obje strane čela i na zatiljku. Donijeli su je u bolnicu. Oko njezina malog krevetića plakali su stariji bolesnici – i oni što su bolovali od te iste bolesti. Nisu mogli zamisliti da tako malo dijete mora tako strašno trpjeti. Najviše se tom mišlju mučila jedna bolničarka koja je vjerovala u Isusa i koja je stalno išla u crkvu. Gledala je to dijete i u sebi je govorila: „Bože, kako možeš ovo gledati? Zašto si uopće dopustio da se ovo dijete rodi, kad si unaprijed znao što ga čeka?“ Tako je, sva zbunjena, nosila malu Jelenu na rukama i šetala s njom po hodnicima. Nije znala što bi joj rekla, jer dijete je pitalo kad će doći mama, kad će putovati kući, i sve tako. Onda su šetajući došli na kraj hodnika gdje časne sestre bolničarke imaju svoju kapelicu. Ondje je na jednom stalku bio kip Isusa trnjem okrunjena. Jelena je pitala tko je to. I pošla je prstićima dirati trnje na Isusovoj glavi. Teta bolničarka je počela pripovijedati Jeleni da to Isusa boli glava kao što i nju boli. Dijete je otvorilo velike oči i zagledalo se i Isusov lik. „A kad će Isus ozdraviti, kad će on ići kući?“ Bolničarka je u čudu zašutjela. Onda je morala reći istinu. Na dječji način, ali pravu istinu. Rekla je djetetu da to nije Isus, nego njegova slika, tj. kip, a on da je već pošao kući, da je ozdravio. I da tamo čeka nju, Jelenu. „Kad te bude najviše boljelo, ti ćeš zaspati, a kad se zatim probudiš, bit ćeš s Isusom – zdrava. Ali prije toga će te jako, jako boljeti.“

Bolest je bila neizlječiva, djevojčicu su poslali kući da posljednje dane provede među svojima koji je vole. Kad je bol postala strašna, djevojčica je počela zvati Isusa. Majka se začudila, ali je ipak pozvala svećenika. Svećenik, koji nikada prije nije bio u toj kući, donio je sa sobom i raspelo, lik Isusa na križu raspetoga. Djevojčica je odmah prepoznala, uzela raspelo u svoje ruke, zagledala se u Isusovu glavu i prstićima dirala trnovu krunu. Počela se smiješiti i tako je izdahnula. Svećenik je to pripovijedao časnim sestrama u onoj bolnici te je tako i ona bolničarka saznala koliko je dobro učinila maloj bolesnici kad joj je pokazala trnjem okrunjenu glavu Raspetoga. Sada, svaki put kad prođe onim hodnikom ispred onoga kipa, tiho se smiješi i u duhu razgovara sa svojom malom prijateljicom koja je zajedno s Isusom.Dok je Jelena bila bolesna, neki su mislili da bi joj – kad mora toliko trpjeti – bolje bilo da se nije ni rodila. Ali – ona je umrla sa smiješkom na usnama i sad je neizmjerno sretna. Onaj posljednji smiješak male Jelene postao je također sreća za njezinu mamu, koja često dolazi na njezin grob, gleda njezinu sliku i Isusov križ i smiješi se onako kako se smiješila Jelena.

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
EGZORCIZAM Znate li što je Sotona učinio kada je shvatio da ga je Gospa pobijedila? Zaplakao je!
15. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.