Svi smo čuli za kromosome. I znamo koliko su važni i koliko važnih informacija nose o svakome od nas.

Ali jednom kromosomu to nije bilo dovoljno. Poželio je biti još važniji – da se odmah vidi baš njega. Toliko ga je zaokupila oholost da nikoga nije slušao nego je mislio samo na to.

I jednom, kada su se posredstvom Ljubavi u parove spajali kromosomi mame i tate gradeći karakteristike novog bića, taj kromosom se prišuljao, iako tada nije bio odabran za spajanje, želeći nešto promijeniti. Ali još nije znao kako. A kromosomi su se već redom spajali u parove: 1., 2., 3., ... a on i dalje nije imao ideje. ... 10., 11., 12., ... Možda da nekoga izbaci pa će već smisliti kad bude tamo? ...17., 18., 19., ... Kako se niz bližio kraju nije imao više vremena za razmišljanje. Uskočio je i iako se nije uspio ugurati i izbaciti drugi kromosom, uhvatio se čvrsto za njega. I tako ih je na 21. paru odjednom bilo troje umjesto dvoje. Uzalud su ga ostalo dvoje molili da se ne miješa u čin stvaranja, on je samo svoje razmišljao: što je na osobi najuočljivije – gdje bi ga se najprije moglo primijetiti? Kako je želio da ga se vidi i iz daleka prvo je promijenio rast, ali mu se ipak to nije činilo dovoljno. Dok je još tražio tu glavnu stvar prepoznavanja prebirao je po karakteristikama novog bića: „Mišići? Govor? ... Ne, mora biti neka vanjska karakteristika. Stopala? Dlanovi? ... Ne - lice! To je to! Možda jezik, nos... Znam! – Oči. Ljudi jedni drugima gledaju u oči – tu ću sigurno biti primijećen!“

I tako je promijenio oblik očiju i bio zadovoljan napravljenim – sad će ga se odmah primijetiti!

Ali nije bio svjestan da mu se uz oholost prikrao i sijač straha. Zato se nemalo iznenadio kad je pri dolasku na svijet tog novog bića otkrio da se kod svakoga s kim bi se susrelo pojavila nesigurnost, strah pa čak i suze. Tek tada je shvatio i da su na svemu što je dotakao također nastale, i to ne uvijek baš bezazlene, promjene. Bilo mu je žao tog malog bića i najrađe bi bio otišao i vratio sve u početno stanje, kako je trebalo biti, ali – tada je već bilo kasno.

Ipak, sjetio se Jedinog koji može čak i zlo preokrenuti na dobro. Skupio je hrabrost i otišao Bogu. Ispričao mu je što je napravio i zamolio ga da spasi to djetešce da ne raste okruženo strahom. Bog mu je rekao: „Dovoljno je što si se pokajao. Kada si odbacio oholost s njom te napustio i sijač straha. Sada možeš sve ispraviti lijekom koji je već u tebi.“

Kromosom se iznenadio. Nije mogao zamisliti da uopće postoji lijek koji bi mogao popraviti strahote koje je već napravio, a kamo li da se taj lijek nalazi u njemu.

„Problem je bio u tome što si do sada svoju glavnu karaktiristiku usmjeravao pogrešno - na sebe umjesto na druge.“, rekao mu je Bog. „A od sada ćeš oko sebe širiti sreću jer ti nosiš ono što liječi sve tuge i razbija strahove – ti si kromosom ljubavi.“

Ovako bi možda mogla izgledati bajka o nastanku Down sindroma.

Ja sam imala veliku sreću jer me se sijač straha nije uspio ni na trenutak uhvatiti. Ali zato je kromosom ljubavi zavladao mojim životom. I to još od onih trenutaka dok još nisam bila ni sigurna da je tu, dok su se drugi bavili prebrojavanjem kromosoma moga sinčića, a ja sam jednostavno uživala u njemu svjesna da taj broj neće promijeniti to divno biće koje mi je darovano. I dok sam se tada informirala o tom dodatnom kromosomu, ne znajući hoće li i koliko zavladati mojim životom, on je već krenuo u akciju. Već tada me huškao da pričam svima o njemu, kako on nije uopće strašan, kako nemam ništa protiv njega ako se već i prikrao u krvotok i život mog dječačića. Želio je da što više pričam o njemu jer je znao da je to jedan od glavnih načina borbe protiv sijača straha. Još u rodilišta sam preko prijateljica otkrila i facebook stranicu Matijine mame gdje ona svakodnevno priča o svom (ne)običnom sinu – jednako (ne)običnom poput sve ostale djece – čime razbija predrasude o osobama s Down sindromom. I moj kromosom, a tada je već postao moj, mi je šaptao kako bih i ja tako nešto trebala napraviti – širiti istinu o njemu. Pokušavala sam stišati taj njegov glasić pričajući i pišući prijateljima što više o njemu, ali to mu nije bilo dovoljno. Htio je osigurati da se bar pokušaju otjerati i udaljeniji sijači straha. I tako mi je, gotovo 2 mjeseca nakon što smo se upoznali, iskoristivši očito veze kod Onoga koji mu je prvi put pomogao, preko nekih ljudi pokazao kako bih morala svoje priče o njemu pustiti da same biraju do koga će doći.

I eto – tako me jedan mali, sitni, okom nevidljivi, a toliko moćni kromosom nagovorio da počnem pisati blog. O čemu ću pisati? Koliko često ću pisati? – Nemam pojma! Kao što ne znam ni kako i koliko će on utjecati na razvoj i život moga sinčića.
Ali – puštam mu da nam on to s vremenom sam otkrije. Za sada mi je samo bitno da sam prepoznala da mi je On darovao još jedan dar u kojem namjeravam uživati – moj kromosom ljubavi.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Molitva svetom Luki
18. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam