Veoma je bitno imati iskustvo molitve. Iskustvo molitve ima onaj koji je u molitvi doživio (iskusio) osobni susret s Bogom.

Ako se istinski i žarko molimo, Bog nam dolazi u susret i uslišava našu molitvu. Povijest pokazuje kako je molitva ljude oslobađala od zala, kako pojedince tako i narode. Već se u Djelima apostolskim govori kako je Petar noću bio izbavljen iz tamnice jer je Crkva neprestano molila za njega.

Za bitku kod Lepanta kaže se da je bila dobivena moljenjem krunice. Na Filipinima je prije nekoliko godina zaustavljen rat, jer je biskup glavnoga gada Manile naredio redovnicima da danonoćno u crkvama mole za mir i svim vjernicima da mole krunicu za zaustavljanje rata. Građanski je rat doista bio zaustavljen.

Čovjek je takvo stvorenje da ne može biti istinski sretan bez molitve. Bez molitve nema mira i nije sposoban podnijeti sve životne poteškoće. Bez molitve ne može istinski ljubiti, jer je Bog ljubav. Bez molitve čovjek ne može vjerovati i biti osvjedočeni vjernik. Vjera je čin povjerenja i predanja. Tek se u molitvi može susresti s Bogom i doživjeti povjerenje u njega.

Tek u molitvi razumijemo ispravno Božju riječ, proničemo je i sigurno možemo prihvatiti. Zato Isus kaže kako je sve moguće onomu koji vjeruje (usp. Mk 9,23). Stoga su vjera i molitva neodjeljivo povezane. Bez vjere čovjek ne može moliti. A bez molitve ne može vjerovati. Čovjek najprije počinje vjerovati na temelju onoga što je čuo o Bogu i na temelju povjerenja u onoga tko je već počeo moliti. U toj intelektualnoj vjeri ulazi u molitvu i susreće živoga Boga. Tako njegova vjera postaje živa, iskusna i osobni susret sa živim Bogom. Iz takve molitve njegova vjera postaje osobna i povjerljiva, u njoj se oslanja na Boga, predaje mu svoj život i prima Božji život u sebe. Tako po vjeri Bog prebiva u našim srcima (usp. Tomislav Ivančić, A vi ovako molite, str. 26-27).

Vjera je u životu čovjeka veoma bitna. Bez vjere ne možemo istinski živjeti. Vjera je potpuno povjerenje u onoga koji nas je stvorio i koji nam želi pomoći. Znajući to i živeći tako, prihvaćamo ovaj život. Živimo slaveći i hvaleći Boga. I to je naša molitva. Molitva nam pomaže da naša vjera iz dana u dan raste i bude što čvršća. Čovjek koji moli, ne boji se budućnosti, ma kakva ona bila. Čovjek velike vjere i molitve zna da ide ususret onoj blaženoj sreći za koju je stvoren. Zato je spreman strpljivo nositi svoj križ. Zna da vrijedi žrtvovati se, sve podnijeti kako bi stigao u luku vječnoga spasa.

Razgovarajući redovito s Bogom u molitvi, nakon nekoliko dana postajemo drukčiji. Osjećamo se radosniji i slobodniji, sretniji i spašeni. „Čovjek koji jednom počne istinski moliti ne može više prestati. Molitva kao da postaje njegovo vlastito biće. Bez molitve čovjek je osuđen na smrt. Čovjekov život, naime ovisi o komunikaciji s Bogom. Stoga je čovjekova budućnost molitva. Mogli bismo reći da je molitva otvaranje vata u nebo ili da je molitva, zapravo, već ulazak u nebo. Molitva je povratak izgubljenoga sina kući, vraćanje izgubljene ovce pastiru, izlazak iz mraka u svjetlo, prelazak iz smrti u život. Jasno je odatle zašto je važno naučiti dobro moliti Gospodinovu molitvu. Čovjek tek po molitvi može postati cjelovitim čovjekom“ (Tomislav Ivančić, str. 29).

Jedan svetac kaže: „Svi koji su postali blaženi, postali su to zato jer su mnogo i dobro molili. Svi koji su prokleti, to su jer nisu nikako ili su vrlo loše molili!“ Dobro je to imati uvijek na pameti kad molimo. Molitva bi trebala biti izražaj onoga što doživljavam. U Očenašu ne mogu moliti neka bude tvoja volja, a nakon toga na poslu, u obitelji raditi što hoću. Molitva je veoma bitna i odlučujuća za moj život. Pozvani smo svojim životom slaviti i častiti Boga. Molitvom činimo to ponajbolje. Ne zaboravimo da je najveće i najuzvišenije što čovjek može učiniti, a to je Bogu predati svoju volju: „Uzmi, Bože, svu moju slobodu!“ – reći će sv. Ignacije.

Pokušajmo jednom reći: Dobri Bože, predajem ti svoju slobodnu volju! Bitan je uvjet za dobru molitvu imati pravu sliku o Bogu. Predanje moje slobodne volje najveći je oblik Božje slave. Sveta Terezija Avilska kaže da s tim predanjem zapravo tek počinje duhovni život. Tek nakon potpunoga predanja, Bog može početi djelovati, može mi se očitovati. Ponajprije mu se moram potpuno otvoriti i posve predati. U nevolji i muci možemo ovako moliti: Dobri Bože, danas mi je teško moliti. Ne znam što bih rekao. Ne pada mi ništa na pamet. Miran sam i mislim na tebe. Ti znaš što želim i što mi nedostaje; znaš što me tišti i boli. Pogledaj u moje srce. Nije potrebno da išta kažem. Volim te, dobri Bože!

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Nadbiskup Trsta mons. Giampaolo Crepaldi: U Međugorju nam stiže hitan poziv na obraćenje
20. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam