Započet ću jednim pitanjem, pitanjem koje smatram temeljnim: Jeste li sretni? Jeste li sretni ljudi? Ovo pitanje ne postavljam olako, površno, niti bi imalo smisla da itko na njega olako, površno odgovori.

Jeste li sretni ljudi? Posve mi je jasno da život – da ničiji život – nije jednostavan. Jednoznačan. U životu svakoga od nas ima i boli i samoće. I nerazumijevanja i tjeskobe. I grča i žurbe. Svega što život jest. Bez toga i nije moguće biti čovjek.

Ali, kad bismo svoj život trebali sažeti u jednu riječ, kad bismo sebe trebali izreći jednom riječi, bismo li se – bez premišljanja, bez naprezanja – odlučili za riječ 'sretan'? Bismo li rekli: Da, ja sam sretan čovjek. Sretan sam što živim. Unatoč svemu. Ili – upravo – zbog svega.

Ozbiljna su vremena. I od nas se očekuje da budemo ozbiljni ljudi. I mi sami to od sebe očekujemo. Ali ozbiljnost ne isključuje sreću. Štoviše, umjesno bi bilo upitati se: Nismo li sretni ljudi, u čemu je naša ozbiljnost?

Isusova je želja, Isusova molba – upućena i Ocu i svima nama, svakome od nas – da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna. Po tome je jasno: on svoj život doživljava radosnim. A znamo kakav je njegov život bio. Upoznao je i oskudicu, i naporan rad, i nerazumijevanje najbližih, i izdaju, i smrt. Ali on nama govori o radosti. Sav njegov život, sve što je rekao, sažeto je u Evanđelje. U radosnu vijest.

U tom duhu Isus izriče i svoju želju, svoju molbu da život imamo, u izobilju da ga imamo. Da se ne zadovoljimo bilo čim. Da nam sreća – ništa manje od toga – bude kruh svagdašnji. Da nam to bude u svemu što živimo. Da sreću znamo pružati kao kruh svagdašnji. Da je znamo primati kao kruh svagdašnji. I, prije svega, da je znamo prepoznati kao kruh svagdašnji.

Uz obilje lijepih i snažnih misli, Lav Nikolajevič Tolstoj izrekao je – barem po mome mišljenju – i jednu olaku. On je rekao / zapisao da su sve sretne obitelji sretne na isti način, a da je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način..

Vjerujem – duboko vjerujem – da sreća ima svoju osobnost. I da je svatko od nas pozvan u svome životu, u životu svoje obitelji, u životu svoga svijeta i vremena, oblikovati i činiti prepoznatljivom osobnost sreće. Osobnost svoje sreće. Osobnost sreće onih s kojima mu je darovano i povjereno živjeti.

Ponovit ću Isusovu riječ, Isusovu čežnju: da život imamo, u izobilju da ga imamo. Većina nas, velika većina nas imala je – i ima – sreću iskusiti osobito životno obilje: da nam je život bitno određen jednom riječju. A ta je: Ja – taj i taj, ja – ta i ta, uzimam tebe za svoju ženu, za svoga muža, i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.

Do tih riječi valjalo nam je dorasti (valja nam dorasti) – i u sebi, i u odnosu s osobom kojoj smo je izrekli. Susresti nekoga koga doživljavamo vrijednim, dostojnim tih riječi, neprocjenjivo je bogatstvo. Imati smjelosti izreći te riječi, također je neprocjenjivo bogatstvo. Isto tako, neprocjenjivo je bogatstvo što na ovom svijetu postoji osoba koja nas smatra vrijednim, dostojnim te riječi, osoba koja je imala smjelosti nama je izreći.

Nije li to divan razlog za sreću – u sve dane života našega? Usuđujem se reći: nitko od nas nije bio svjestan punog značenja tih riječi u trenutku kad ih je izrekao. One od nas ne traže samo sve što jesmo nego i sve što ćemo biti. Sve što nam valja postati. One nas upućuju na rast. Na postojan rast. One nas, uz to, upozoravaju na to da je život s drugim, život na koji se svim bićem odlučimo, nužno i avantura. I da, ne pristanemo li živjeti avanturu svoga života, nećemo biti u prilici ni upoznati bajku svoga života. Nećemo doći u šansu ispuniti svoju ljudskost. Biti čovjek za drugoga. A bez toga, zapravo, i nije moguće biti.

Htjeti život dijeliti s nekim! Moći život dijeliti s nekim! Dijeliti s nekim svoju dušu! Biti s nekim jedno! To ne stane u riječi. Ali stane u ozračje koje se razrasta oko onih koji su to doslovno shvatili. Koji su se na to do kraja odlučili.

Sjećam se… kad smo svojedobno moja supruga i ja počeli držati tzv. predbračne pouke, po prvi smo puta došli u priliku – i sami pred sobom i jedan pred drugim – pokušati riječima izreći kako doživljavamo svoj život u braku, sve što život u braku i obitelji jest. Sjećam se… kad smo govorili o tome kako se rađa, po čemu živi, skladan – reći ću: i zanosan – bračni život, jedan od prisutnih je izustio: 'Pa to je strašno.' Mislio je pritom na to čega se valja u zajedničkom životu odricati, oko čega valja nastojati; što gubi, a što dobiva na važnosti. Moja supruga i ja smo se u tom času pogledali i oboje spontano rekli: 'Pa to je krasno!'

Divno je gledati ljude kad se iz sve snage upinju da dopru do nečijeg srca, da postanu nekome dragi, da nekoga uvedu u svoj život. Njihov ih trud čini lijepima i snažnima, izvlači iz njih sve što je najbolje u njima. Međutim, događa se da se ljudi, kad se udome u nečijem srcu i nečijem životu, isto tako kao što su se iskazali izuzetnima dok su se trudili, iskažu zaboravnima, nemarnima prema onoj, prema onome, čije su biće osvojili. Posvojili. I prema temeljnoj dragocjenosti svoga života – prema polovini svoje duše – počinju se odnositi površno.

Kad netko kaže da mu je žena, odnosno da joj je muž, najbolji prijatelj, ljudi ga znaju pogledati sa sažaljenjem, i reći nešto kao: 'Jadan je tvoj život. Što onda ti uopće imaš od života?' A nema ljepšeg, nema bogatijeg života od toga. Divno je imati divne prijatelje, ali ne živite li prijateljstvo u svome braku, niste li vi prijatelj u svome braku, nema prijateljstva kojim ćete ga na pravi način moći nadomjestiti.

Na dan našega vjenčanja izrekli smo i riječi koje imaju značenje i molitve i opredjeljenja: Tako mi pomogao Bog, blažena djevica Marija i svi sveci Božji. Zamolili smo ih – to tako birano društvo – da budu s nama u našem hrabrom pothvatu, u našoj sreći, u svemu što naš život jest. U svemu što bude. No, istodobno smo očitovali svoju želju, svoje opredjeljenje da njihov život bude mjera našega života. Da – dakako, na svoj način – uzrastamo do njihove punine.

Sve od dana našega vjenčanja ta nas naša molitva, ta nas naša odluka, ne prestaje pitati o nama. O životu koji živimo. O ljubavi kojom ljubimo.

Što mi svojim brakom govorimo jedni drugima? Što govorimo svijetu u kojemu živimo? I – osobito – što govorimo svojoj djeci? Kakve im poruke šaljemo?

Sveti Franjo i sveta Klara, kad bi se susreli, pitali su jedno drugo: Što ima novo u ljubavi Božjoj? Oni su se toliko radovali vremenu koje im je bilo darovano dijeliti zajedno, da ga nisu htjeli utrošiti ni u što manje od ljubavi Božje. Nisu ga htjeli utrošiti ni u što, što nije govorilo o ljepoti i dobroti, što nije dodavalo vrijednosti njihovim životima. I ne samo njihovim životima. Oni su imali toliko povjerenja u Božju ljubav, u postojanu novost života u Božjoj ljubavi, da su neprestano u nju bili zagledani. I tako su uvijek i u svemu živjeli čudo svoga života. Novost ljudske i Božje ljubavi.

Koliko je puta, tijekom vašega života, netko vama postavio to – ili tome srodno – pitanje? Što ima novo u ljubavi Božjoj? Koliko ste puta to – ili tome srodno - pitanje vi nekome postavili?

Čini mi se da često – prečesto – uopće nismo svjesni u čemu se sastoje naši razgovori, o čemu najčešće govorimo. Kao što djeca znaju reći da je zanimljivije biti zločest nego dobar, čini se da su i nama odraslima često bliže one teme razgovora koje – pojednostavljeno rečeno – nisu na izgradnju. Koje ne obogaćuju naše duše, naše odnose. Koje ne stvaraju ugodno, životno poticajno ozračje.

Kad bi neko maleno bezazleno dijete slušalo naše razgovore, što mislite, što bi pomislilo kad bi čulo naše iskaze bezvoljnosti, gorčine, prijetnje, podsmijeha, razočaranja… Kad bi nas slušalo kako govorimo o životu, o našima najbližima, o našemu odnosu prema radu… Bi li poželjelo živjeti takav život? Bi li to moglo doživjeti kao poticaj za život u braku, za život u obitelji?

Da, odgovorni smo za svaku riječ, odgovorni pred svakim čovjekom. Osobito u odnosu na one koje volimo. Pred djecom i njihovom bezazlenošću. Pred mladima u njihovim traženjima, u njihovu odrastanju. I – da ne propustim reći, jer nikako nije najmanje važno – pred samima sobom.

Riječi, naime, lako mogu postati zid koji nije moguće preskočiti. Lako mogu postati bljesak koji oduzima vid. Jedna riječ može nepopravljivo nauditi čovjekovoj krhkosti, krhkosti njegovih odnosa. Jedna ružna riječ, ma kako tiho izrečena, može nadjačati nebrojene dobre riječi.

Dobre riječi, pak, umiju potaknuti i one koji im se podsmjehuju. Silno osmjeliti nemoćne. One mogu biti lijek i čovjekovu tijelu i čovjekovoj duši. Ponekad – pa i često – treba im duže vremena, više duše, obilje strpljivosti. Ali život pripada njima. Život se po njima, samo po njima zbiva.

No, dobro je znati da mi ne govorimo samo riječima. Mi govorimo svime što jesmo. Govorimo i svojim šutnjama, i svojim izrazom lica, ukupnošću svoga ponašanja.

Da, ima tako dobrih, tako obilnih šutnji. Šutnji koje iskazuju puninu: puninu blizine, puninu zanosa. Divno je susresti se s licem koje je samim svojim izrazom odgovor na naša traženja i pitanja. Imati prilike čuti njihov govor – biti dionik toga govora – neusporedivi je životni blagoslov.

Ima i šutnji, izraza lica, koji su poput udarca. Poput leda ispod kojega ništa ne uspijeva. Ima ih koji obeshrabruju, odvode u gorčinu – u taj tako neugodan grč života.

Darivajmo se dobrim šutnjama, vedrinom, blizinom koja je okrepa i tijelu i duši. Budimo u svim našim odnosima – osobito bračnima, obiteljskima – rasipni tim darovima, takvim životnim svjedočenjem. Time ćemo iskazati svoju odgovornost prema životu koji nam je darovan i povjeren, prema našoj ljudskosti. Svoju odgovornost koja se ispunja u ljubavi. Time ćemo, ujedno, otkrivati druge – i sebe same – na nove načine. I bolje ćemo razumjeti što molimo kad govorimo: budi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji.

Jer – nama – bračnim drugovima, povjereno je da budemo jedno. I da postojano rastemo u tom jedinstvu. Od toga će i naše obitelji rasti u svemu dobrome. Dakako, i ovaj svijet u kojemu živimo. Svijet kojega ljudskim može održati – i u ljudskosti uzdići – samo obiteljsko ozračje.

Kakvo je obiteljsko ozračje u našim domovima? U našim dušama? Nerijetko se događa da se u svijetu u kojemu živimo osjećamo kao stranci, gotovo kao beskućnici. No tko će, ako ne mi, unijeti obiteljsko ozračje u naša susjedstva, u naše gradove, u naše župne zajednice, a onda i u naše dječje vrtiće, škole, bolnice…? Uistinu, nema nikoga tko će to učiniti umjesto nas.

A to ćemo moći učiniti samo ako živimo istinskim obiteljskim životom. Nećemo se moći osjećati dobro u svijetu u kojem živimo, ne budemo li se prije toga osjećali dobro u našim domovima. Ne budu li se naši u njima dobro osjećali.

Osjećate li se dobro u svojoj obitelji, u svome domu? Radujete li se kad se vraćate doma k svojima? Kada ste negdje na putu – blizu ili daleko – čeznete li za svojima, za svojim domom? Odgovori na ta pitanja temeljni su odgovori naših života. I uzdam se – i molim se – da za svakoga od nas budu potvrdni.

U knjizi Poetika prostora Gaston Bachelard je zapisao: Tražiti od djeteta da nacrta kuću znači tražiti od njega da otkrije najdublji san u kome želi sakriti svoju sreću; ako je sretno, ono će znati pronaći zatvorenu i zaštićenu kuću, čvrstu i duboko ukorijenjenu… Na nekim crtežima je očito... da je unutra toplo, da ima jake vatre, tako jake vatre da se vidi kako izlazi i kroz dimnjak… Kad je kuća sretna, dim se tiho igra nad njenim krovom.

Pitam se kako danas djeca crtaju kuće? Danas, kada ima toliko alternativnih izvora energije, toliko alternativnih načina grijanja? Danas dimnjak više nije nužan, da bi u studenim danima u kući bilo toplo. Dim nad kućom više nije nužni dio djetinjeg iskustva svoga doma.

Da, pitam se kako danas djeca crtaju toplinu? Jer koliko god bilo alternativnih načina grijanja, ne postoji zamjena, nikakav odgovarajući nadomjestak za toplinu doma. Nadomjestak za: imati dom, dom za dušu i tijelo. Nadomjestak za: biti sa svojima. Anselm Grun izrekao je to krajnje jednostavno, krajnje precizno: Potrebno nam je mjesto na kojemu se možemo ukorijeniti da bismo se razvili iznutra. Ne zadovoljimo li tu potrebu, ne možemo biti dijete. Barem: ne na sretan način. Ne možemo ni odrasti. Ne možemo na sretan način.

Ima ljudi, ljudi – i majki i očeva – osobito osjetljivih, reći ću: osobito zauzetih za toplinu, koji nastoje svojoj djeci pružiti toplinu, iskazati nježnost i prije nego što su rođena. Pa ih osluškuju dok su još u utrobi, pa im govore, pa im pjevaju, pa ih miluju…

Nekima se to čini neozbiljnim. Neki stručnjaci, pak, smatraju da to djelotvorno potpomaže pravilan razvoj fetusa, djeteta. Dakako, i odnosa između roditelja i djeteta. Prema tim stručnjacima, nedostatak dodira, dodira koji pobuđuje ugodu, koji svjedoči nježnost, uzrok je mnogih emotivnih poremećaja poput autizma, depresije, hiperaktivnosti, različitih ovisnosti i agresivnosti.

Jedan mi je prijatelj svojedobno rekao kako on i njegova supruga redovito mole za buduće bračne drugove svoje djece i njihove obitelji. Budući da su im sva djeca tada još bila malena – u predškolskoj dobi odnosno u nižim razredima osnovne škole, pitao sam ga nisu li malo preuranili s tom molitvom. Odgovorio mi je posve jednostavno, s istinskim uvjerenjem, da nimalo nisu uranili; štoviše, da su zakasnili, i to jako; da su trebali početi moliti za njih, kad su počeli moliti i za svoju djecu. A za njih su počeli moliti kad su, još kao momak i djevojka, shvatili da je njihovo hodanje ozbiljno i da se žele vjenčati.

Silno sam mu zahvalan za taj poticaj. Ne, nema preuranjene molitve, osobito kad su u pitanju naši bračni drugovi. Kad su u pitanju naša djeca. I njihova djeca… Razgovor, odnos, u koji je uključen i Bog, zasigurno je bolji razgovor, bolji odnos. Jer – s Bogom – u svakoj našoj životnoj avanturi, ima šanse. Itekako dobre šanse.

U tom duhu postavit ću vam još jedno pitanje: molite li za svoje bračne drugove? Molite li svakodnevno? Zahvaljujete li za njih? Zahvaljujete li što vam je darovano dijeliti život, biti jedno? Idite kroz život zagrljeni – i dušom i tijelom zagrljeni. I neka u vašem zagrljaju uvijek bude mjesta za Boga.

S našom djecom, od prvih njihovih dana, svi mi razgovaramo na mnoge načine. Naša djeca – poput spužvica – upijaju sve što im govorimo svime što jesmo, svime kako se odnosimo prema njima, jedni prema drugima, prema životu. I uzalud bismo ponekad voljeli da nas prečuju, da ne primijete… Naša djeca imaju silno razvijena osjetila za ono što im mi i svjesno i nesvjesno, i hotimice i nehotice, poručujemo o našemu shvaćanju života, o našem odnosu prema njemu… Začudo, djeca nikada nisu premalena, preneiskusna, da ne bi primijetila, da ne bi razumjela, čak i ono što i nama izmiče. Ili – bit će da je točnije – upravo zbog svoje malenosti, zbog svoje neuvjetovanosti iskustvom – ona primjećuju i ono što mi propuštamo – i ono što se ni ne dosjetimo – primijetiti.

Roditelji – gotovo redovito – svojoj djeci žele dobro. I u svome nastojanju da ih poštede svakog životnog zla, događa im se da ih poštede i života. Tako često možemo čuti sebe same kako govorimo da ne želimo da se naša djeca muče kao što smo se mučili i kao što se mučimo mi. Zbog toga se trudimo osigurati im što bolje obrazovanje, priskrbiti im što bolje materijalne uvjete života, držati ih podalje od mnogih zahtjevnih životnih iskustava i iskušenja…

No, kakvu im poruku time upućujemo…? Ne govorimo li im time da je život, zapravo, muka? Da je život nešto što, barem u određenom smislu, treba izbjeći? Da je u lagodi prava mjera života, pravo zadovoljstvo? I onda se čudimo koliko je ispraznosti među našim mladima, koliko je ispraznosti u ovome svijetu… Za koliko toga se očituju nesposobnima, nepripravljenima, nedoraslima.

Imao sam sreće, vjerujem, da me roditelji nisu htjeli poštedjeti života, životnih zahtjevnosti, da su me svime što su bili, čitavim svojim životom upućivali na određenost u životu. Uvijek im je bilo blisko platiti cijenu – bez obzira na to kako ona visoka bila – za svoje životno određenje. Od njega, od svoga životnog određenja, ni u čemu i ni zbog čega nisu bili spremni odstupiti. To je jedna od najdragocjenijih škola koju sam u svome životu pohađao.

Sjećam se, dok sam još bio posve malen, u nižim razredima osnovne škole, ljetovali smo u Mošćeničkoj Dragi. Za nedjelje i blagdane moji roditelji, moj brat, moje sestre i ja, išli smo redovito na jutarnju misu u Mošćenice. Da bi se od Mošćeničke Drage stiglo do Mošćenica, valja se uspeti uza sedamsto i pedeset stepenica kroz borovu šumu uz brdo. Dok smo se uspinjali, moj je otac redovito, katkada rukama, katkada nogama, sa stepenica uklanjao kamenje i suhe grane, kako bi hod onih koji će poslije nas njima prolaziti bio jednostavniji i ugodniji.

Sjećam se, mi djeca nerado smo ustajali u rane jutarnje sate. Mrmorili smo među sobom, željni još malo sna, a potom mora, mora…! No, čim bismo pošli uza stepenice, ubrzo smo zaboravljali i umor i te želje. Stepenice su nas zaokupljale svojom nijemom snagom, razotkrivale u nama spremnost da se odazovemo njihovim izazovima. Bilo je lijepo biti obitelj na tim stepenicama…

Danas, dok se toga prisjećam, razumijem: napor koji su naši roditelji – i te stepenice zajedno s njima – od nas tražili, blagoslov je koji nam je darovan. Uistinu, ima li bez napora blagoslova? Napor pripravlja dušu za blagoslov.

Trud i patnja rađaju ustrajnost, postojanost; ustrajnost i postojanost, pak, rađaju, karakter i osobnost. Kako bez toga rasti u ljudskosti? Kako bez toga uzrasti u sreći? Uistinu, nije smisao našega života u tome da nam bude lako, već da nam bude lijepo i dobro. Da nam i osobno – u dušu – i u zajedništvu – u, reći ću: našoj zajedničkoj duši – bude lijepo i dobro. A ljepota i dobrota ne isključuju težinu života. No ljepota i dobrota tu težinu na osobit način prodahnjuju.

Iskustvo blagoslovljenosti zahtjevnošću života nije jednosmjerno. Ono nam otkriva život kao dar. Otkriva nam da smo i mi pozvani životu biti uzdarje. I time nam otkriva nove dimenzije života. Nove dimenzije naših osobnosti.

Naučiti truditi se… Naučiti poštivati trud drugih… Bez toga nema sretnog života. Jer sreća nije u stvarima. U posjedu. Sreća je u odnosima. U dušama. I, zato, ako želite usrećiti svoju djecu, naučite ih vrijednostima života, vrijednostima vrlina, a ne stvari, imetka. Naučite ih to svojim životom. To je najdragocjenija baština koju možete svojim životom, svojom dušom, priskrbiti svojoj djeci.

Uostalom, što mi roditelji možemo uistinu dati svojoj djeci za poputbinu?

- - -

Poputbina

Što da ti dam za poputbinu, dijete moje?

Imetak kojim ćeš si moći pribaviti sve što ti ustreba na putu?
Oružje kojim ćeš se obraniti od silnika koji bi ti prepriječili put?
Mudru riječ koja će te voditi između prizemnosti i besmislenosti što će se jagmiti za tobom?
Dosjetljivost koja će ti pomoći da prođeš slobodan mimo zamki koje će ti postaviti na putu?
Vedrinu kojom ćeš prebroditi svaku muku i svaku neimaštinu?
Mir kojim ćeš osvajati i one koji će vladati nad tobom i one koji će ti biti povjereni?

Ne znam kojim ćeš putovima poći, kojim se mislima nadahnjivati.
Ne znam kojim ćeš svjetlilima uspraviti svoje korake, kojim ranama otvoriti svoje srce.
Ne znam gdje će ti biti ognjište, s kim ćeš dijeliti svoju dušu.

Zbog toga ću ti nastojati dati djetinjstvo i mladost koji će te znati čuvati u životu, u danima zrelosti i klonuća, u danima blagoslova i danima iskušenja.
Nastojat ću ti dati djetinjstvo i mladost u kojima ćeš iskusiti da je život svete i da je čovjeku svako biće brat.
Nastojat ću ti dati djetinjstvo i mladost koji će te naučiti da se uzdržiš od svega što nije dostojno čovjeka i da se ne štediš u onome za što se osvjedočiš da je pravedno.
Nastojat ću ti dati djetinjstvo i mladost koji će te učiniti jednako osjetljivim za bol i zahvalnost, za povjerenje i blizinu, koji će tvoj duh otvoriti za sve što će ti se zbiti, za svakoga tko će se zbiti u tebi.

Vjeruj mi, za dijete, za čovjeka, ma što bilo, za poputbinu to je posve dovoljno.

- - -

Svi mi, možda osobito mi roditelji, svako se malo osvjedočujemo kako je, zapravo, život kratak. I kako nam je uvijek odviše malo vremena na raspolaganju. Koliko god godina živjeli, malo nam je vremena na raspolaganju. Od kojeg god broja dana, od kojeg god broja godina, oduzmite vrijeme koje prespavamo, oduzmite vrijeme rada, pa vrijeme nužnih dnevnih obveza… vidjet ćete kako malo vremena preostaje.

Ali – nadam se – nećete vidjeti samo to. Vidjet ćete i koliko je svaki trenutak dragocjen. Svakome od nas događa se da imamo prilike posvetiti se svojima tek potkraj dana, kada smo iscrpljeni od svih dnevnih napora. Gotovo kao da najbolji dio dana, najbolji dio sebe, posvećujemo nekima drugima, a svojima, onima kojima – prije svih – pripada naša ljubav, sve što jesmo, ostatke vremena, ostatke svojih snaga.

No, to nije razlog za obeshrabrenost. Upravo naprotiv. To je razlog za snažniju zauzetost. Da u svemu nastojimo biti više jedni uz druge, jedni za druge. Da više nastojimo biti jedno. Jer – vjerujem da ćete se složiti sa mnom – najviše se umaramo kad se posvećujemo sebi samima. Onaj tko se posvećuje drugome, onaj tko se posvećuje drugima, nalazi neslućene izvore snage, neslućene izvore vedrine.

Dobro je naći načina da budemo – koliko je to moguće – zajedno u svemu. Dakako, djeca odrastaju. I dobro je da je tako. Štoviše: trebamo im dopustiti da odrastaju, da se izbore za svoj život. Pritom trebamo biti spremni na to da ćemo – u vezi njih – izgubiti mnoge bitke. I da će ih i oni izgubiti. Jer nitko od nas nije savršen. Ali važno je da ne izgubimo i da oni ne izgube rat za svoje dostojanstvo. Za dostojanstvo svoga života. Važno je da ne izgubimo sebe. I, koliko god je moguće, da ne izgubimo jedni druge.

Biti roditelj vrlo je zahtjevno. Elizabeth Stone je to sažela u jednu jednostavnu rečenicu: Odlučite li imati dijete, znači da ste odlučili da vam srce zauvijek boravi izvan vašega tijela. Ali i ne samo to. Naime: odlučiti imati dijete – i uopće: odlučiti voljeti – znači unaprijed pristati na mogućnost da vam se jednoga dana srce slomi. Ali i na to da – htjeli vi to ili ne htjeli – slomite srca onih koje volite. Jer krhka smo i, nužno, vremenita bića. No, odlučiti se na ljubav ujedno znači svega svoga života osnaživati i svoje srce i srca svojih ljubljenih, osnaživati ih toliko da bude moguće živjeti i slomljena srca. Da i sa slomljenim srcem bude moguće biti čovječan. Biti vedar čovjek.

Vincent van Gogh, znameniti slikar (koji je znamenit postao tek poslije svoje smrti), prije nego što se posvetio slikarstvu, bio je propovjednik. Propovijedao je među rudarima, ljudima čiji je život i danas silno zahtjevan, a u njegovo je vrijeme bio još i zahtjevniji. Jednom zgodom pisao je svome bratu Theu o onome što im je govorio: Dobro je da volimo koliko god možemo, jer u tome leži prava snaga. Čovjek koji mnogo voli kadar je učiniti velike stvari, a sve što radimo s ljubavlju, činimo dobro… Nikada ne smijemo dopustiti da se ugasi vatra u našoj duši, nego je moramo neprestano podržavati.

Neki ljudi imaju veliko ognjište u svojoj duši, a nitko se nikada ne dolazi na njemu ogrijati; prolaznici opažaju samo malo dima iznad dimnjaka i odlaze svojim putem. Evo što u takvom slučaju treba učiniti: održavati iznutra vatru na tom ognjištu, pouzdati se u sebe, čekati strpljivo, no ipak s ponešto nestrpljivosti; čekati sat kad će netko htjeti sjesti uz njega i kad će tamo možda ostati. Jer tko vjeruje u Boga neka čeka čas koji će doći prije ili poslije.

Do sreće se ne dolazi olako. Nje nema bez upornosti, bez postojanosti. Nema je bez neposrednosti. I – dobro je znati – sreća je neusporediva. Vi – i kao osobe i kao bračni drugovi – možete biti sretni samo na svoj način. Vi – kao obitelj – možete biti sretni samo na svoj način. I vaša djeca mogu biti sretna samo na svoj način. Dopustite jedni drugima da budete sretni. I sebi samima dopustite da budete sretni.

I nemojte težiti biti sretni kao drugi. Nemojte težiti biti sretniji od drugih. Ni svoju djecu nemojte na to poticati, nikoga koga volite. Težite biti sretni mimo bilo kakve usporedbe. Ali nikada mimo svoga života, života na koji ste se u sebi, pred Bogom i ljudima, odlučili.

Tako vam – tako svima nama - pomogao Bog, blažena djevica Marija i svi sveci Božji!

Stjepan Lice

Osmrtnice ba

Evanđelje dana

paypal.jpg

buci-bu-shop-siroki-brijeg.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-iz-medugorja.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

svjedocanstvo-medugorje.png

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.png

Zanima te i ovo?
Otac Raniero Cantalamessa, crkveni asistent Katoličke karizmatske obnove, bit će kardinal!
25. Listopad 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.