Gledam sela i suze mi nekako naviru onih prvih dana ukazanja kada smo i u noćne sate dolazili i ljubili mjesto nad kojim je stajala ona, naša Majka.
Majka je tu i danas. Poziva i gleda svoju djecu, hrabri i jača; pomaže nam da čujemo njezin glas, njezinu poruku. Osluškujem odjek na njezinu budnost gledajući ljude različitih uzrasta i boja kože, raznih nacionalnosti i jezika... Jedni mole glasno, drugi u tišini; neki sklupčani pred njezinim kipom. Svi izlijevaju bogatstvo i siromaštvo iz svoji krhkih glinenih posuda, iz svoga srca što se tamo sklonilo da ga drugi ne opaze, ne uzveličaju ili ismiju.
Čudno je to srce čovječje koje toliko toga nosi u sebi: toplinu, nježnost, ponos, poniznost a ponekad i prkos. To je srce, srce koje zna, razumije i ljubi. Ono najbolje usmjerava naše korake k Svjetlu i najčešće je putokaz na našim raskrižjima. Srce donosi novosti koje su poveznica u našem zajedništvu. Takvo nam srce želi dati Majka, Kraljica Mira.
