Ulazimo kao vjernici u slavlje velikoga, svetoga Trodnevlja.

Zapravo je to jedno jedinstveno veliko slavlje. U Trodnevlju sažima se cjelokupni Isusov život, zgušnjava se u misterij njegove muke proslave, prijelaza iz ovoga svijeta k Ocu. Posljednja večera s učenicima, suđenje, križni put, razapinjanje, smrt na križu i uskrsnuće samo su slijed jedne jedincate drame i pred našim se očima i srcima razvija neshvatljiva istina: Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina da bude razapet, da bude pokopan, da uskrsne – kako bi svijet bio spašen. Ljudi mogu biti toga svjesni ili nesvjesni, ali Bog spašava svijet u predanju, žrtvi Božjega Sina. Boga koji je u Isusu Kristu postao čovjekom.

Mnogima je današnji dan ispunjen nervozom. Putovanje za uskrsne blagdane, daleko od kuće i radnoga mjesta. U nepoznata, daleka mjesta. Dani su to ujedno i rastanka. Čovjek se na stanovito vrijeme odvaja od najmilijih. Putuje se zrakoplovom, vlakom, autobusima, osobnim vozilima. I posvuda zagrljaji, pozdravi, domahivanje rukom, šalju se posljednje 'puse'. Nerijetko dirljivi prizori, suze u očima. Rastanak je nerijetko bolan, osjećaji naviru negdje iz dubine duše, suze naviru kao podzemne vode na površinu, nakon velikih kiša. Suze naviru, i nehotice, a da čovjek i nije svjestan. Mnogi ih i ne kriju. One su nešto posve ljudsko, bez razlike, kod žena i muškaraca, a napose djece.

Još je potresnije kad nas napušta, kad zavazda od nas odlazi draga osoba s kojom smo bili vezani bliskim vezama. Bolest u završnoj fazi, ostaje još malo vremena, ljudi kušaju u ostatku dana i vremena sažeti svoj život, podariti mu konačni sadržaj i smisao, prije rastanka. Pitamo se i kušamo dati odgovor što nam je osoba značila. Možda sve u životu. Sve ono zajedničko što nas je spajalo u tome se trenutku zgušnjava. Ostajemo bez riječi. I upravo je Veliki četvrtak nabijen ozračjem rastanka, oproštaja.

Isus sa svojima slavi Pashu. Mi velimo, „Posljednju večeru“. Isus, znajući da je došao njegov čas, svoje koji bijahu u svijetu ljubio je do kraja, do vrhunca (Iv 13,1). Isus sluti blizi kraj, i kao da ga je nešto iznutra sililo da ih sve još jednom osobno zagrli, privine srcu. Svakoga pojedinačno. S njima je proveo tri godine, tri godine ispunjene do kraja.

Namjesto ljudskoga zagrljaja, poljubaca izabire Isus drugi način svoje osobne blizine svakomu pojedinomu. Gesta blizine, ali i krajnjega poštovanja prema svakome pojedincu, pred njegovim ljudskim dostojanstvom ali i pred posebnošću svakoga od njih. Svi su oni 'individue' (latinski: in-dividuum: nepodijeljen). Makar su neki među njima braća (Petar i Andrija, Ivan i Jakov), nisu ni nalik jedan drugomu. Upravo to Isus poštuje. Isusov čin pranja nogu svakomu od njih krajnji je izričaj njegove ljubavi, njegova bića. Bezuvjetna ljubav s Isusove strane uključuje i bezuvjetno „da“ svakomu od njih. Isus ih sve prihvaća, pa i jednoga Judu, koji će domalo otići u „svoju noć“. Noć izdaje i nepovrata, noć nedohoda i samoubojstva.

Isus kao da im želi reći, svojim učenicima, perući im noge: Shvatite, ne želim ništa za sebe. Nije meni stalo do mene, nego do vas. Htio bih vas pozvati shvatiti silnu Božju ljubav koju ima prema svakomu od vas. U mojim je očima svaki život neizrecivo vrijedan, dostojanstvo svakoga od vas, svakoga živoga bića jest u mojim i očima moga Oca neizrecivo. Stoga se pred svakim od vas spuštam na koljena. Htio bih da svatko od vas osjeti sreću i ljubav. Stalo mi je do vaše vremenite i vječne sreće.
Koje se i kakve misli roje u glavama njegovih izabranika? Možda su im misli letjele na ono prelijepo vrijeme u Galileji. Galilejsko proljeće, predivni izlasci sunca na Genezaretskom jezeru. Izlazi sunce, a s Isusom se rodilo i sunce u njihovu životu. Putovanje iz mjesta u mjesto. S njima je dijelio dobro i zlo, žegu i oskudicu, glad i žeđ. Ali su im u sjećanju i zahvalna lica bolesnika koje je izliječio, zanosne oči djece koja su se oko Isusa tiskala, poglede muževa i žena u kojima se rađao novi život, nova sreća. Svaki dan bijaše krcat iznenađenjima, čudesima, nečuvenim riječima. Mjesta oko Galilejskoga jezera slušala su nečuvene riječi, promatrala neviđene prizore. Na sve strane cvala je sreća, neponovljivo iskustvo.

Prisjećali su se učenici trenutaka kad ih je odašiljao siromasima, patnicima, kad ih je 'delegirao' da naviještaju ono što je on govorio, da mažu bolesnike uljem, da ih ozdravljaju, da navješćuju blizinu Božjega kraljevstva. Slao ih je bez ičega, bez kese i (prosjačke) torbe, pa i bez štapa kao obrane od bijesnih pasa ili zmija. Slao ih je u snazi svoga Duha da donose mir, da naviještaju silnu novinu: Bog je tu. Božje je kraljevstvo blizu. Bog je upravo siromasima i bijednicima napose blizu. Očituju to Isusova blaženstva iz Govora na gori. I prema njihovim vlastitim priznanjima i riječima, ništa im nije uz Isusa manjkalo. Bilo je dovoljno svega, suvišne bijahu nevolje i brige, sve računice i kalkulacije spram sutrašnjega dana.

S Isusom je došlo proljeće. S Isusom je i u njihovim dušama i srcima svanuo i ogranuo novi dan. Bijaše Isus sunce koje je grijalo zemlju, svojom toplinom. Kao što se u proljeće pupoljci otvaraju, tako su se ljudska srca otvarala u Galileji gdje god bi se Isus pojavio. Nestajalo je straha i mrzline. Isus je stavio sve zemaljske kategorije pod veliki upitnik: Bogatstvo, pohlepu, moć, silu, ljudsko pravo i pravdu, ljudske uredbe.

Svega toga postaju učenici u ovom trenutku još jednom svjesni. Vidljivo je to i opipljivo. U Galileji je višekratno umnažao kruh. Hranio u pustinji tisuće i tisuće. Ovdje uzima kruh, lomi ga i nad njim izgovara riječi: Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas. Za javnoga djelovanja nudio se svima, nudio je svoje tijelo da ga dodiruju gubavci, nečisti, izopćeni iz društva, svi oni koji su se osjećali odbačeni i usamljeni. Imao je za njih srca i vremena, bio im je kao nasušni kruh.

I sada, pred bezdanom neminovne smrti i groba te izručenja u Očeve ruke, daje im svoje tijelo. Doskora će Isus u tamnu noć, u Getsemani. I ta je noć daleko više od mrkline noći. Noć je ovo izdaje, noć Petrova zatajenja i gorkih suza, noć kad ga svi ostaviše i pobjegoše. Kad Isus osta sam. Ali je to još znakovitija noć svijeta o kojoj govori evanđelist Matej: „Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete“ (27,46). Nakon toga Isus umire na križu. Slika je to smrti Sina Božjega, Isusa Krista. S Isusom zalazi Sunce – nema više Svjetla, topline, umire Život. Ali, u bezdanu smrti, Božjem bezdanu sprema se nešto novo. Novo jutro, novi početak. Ništa od onoga što je Isus činio za svoga života nije netragom nestalo. Nakon što su učenici zajedno s Učiteljem prošli kroz 'Crveno more' patnje i beznađa, shvatit će da im je Učiteljeva smrt postala velikim darom. Novi se svijet rađa – onkraj straha, žalosti, očaja, bola i smrti. U uskrsnuću.

Učenici nikada više ne će zaboraviti ovaj posljednji susret s Učiteljem. Posljednji objed. Ishodište je to sjećanja i nade, a kad god budu slavili Euharistiju, svjesni su da prošlost postaje sadašnjošću, da se Isus sam uprisutnjuje. I gdje god se danas slavi Euharistija, gdje se lomi kruh i dijeli, to je kao da to čini ponovno sam Isus, osobno. Svećenik na oltaru ponavlja upravo Isusove riječi: „Ovo je tijelo moje“ – „Ovo je kalež krvi moje – novoga i vječnoga Saveza“… Tako bijaše u početcima Crkve, isto se zbiva i danas, gdje njegovi učenici slave spomen na Učitelja. I gdje ih zahvaća sami Učitelj, u dubini duše i srca. Zahvalimo Gospodinu što je s nama u svome Duhu. Ali moramo biti svjesni, euharistija, misa jest ujedno i misija za svakoga od nas. Čin kojim nas Isus odašilje u svijet, biti svjedocima Njegove prisutnosti i snage.

Veliki četvrtak, 2017.
Fra Tomislav Pervan

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Bugarski vjernici iz Rumunije u Međugorju
16. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam