Odazovi se, makar i u posljednjem času!

Bojati se ili ne bojati smrti?

Nekako je realno da se čovjek boji nepoznatog, smrt je korak za koji nas se ne pita previše, za nju nas ne pripremaju u školi, ona jednostavno dođe, oni koji ostanu osjete gubitak, ali da li zbilja gubimo i da li se zbilja treba bojati? Tek rođenom ona je već sudbina, no istinski vjerujem da ona nije točka na „i“, niti ima posljednju riječ. Ona je dio života i ona je duboko povezana sa životom, ona je jedan od njegovih temelja, neoboriva, nepobjediva. Smrti se u našoj kulturi nekako prirodno najviše boje oni koji ne vjeruju u nešto iznad, u transcedentno pa misle da je ona kraj postojanja, da s njome sve nestaje, sve ulazi u ništavilo. Takvima je zasigurno zastrašujuća misao o smrti. Ali ima i onih koji vjeruju u život poslije ovozemnog života i onih koji nisu posve sigurni u što vjeruju, za njih je smrt strašna ukoliko znaju da nisu u milosti.

Inače, onaj tko je izmiren s Bogom smrti se obično ne boji jer smrt koja nas vodi k Bogu, u Njegov zagrljaj bolja je od života, zar nije cilj vrhunac utrke i u cilju tek možemo odahnuti i naći potpuno savršenstvo. Franjo Asiški ju je nazvao „sestricom smrti“, bio je oduševljen njome, primio ju je kao dragu prijateljicu i sestru, kao blisku pomoćnicu koja ga vodi vječnom Gospodaru, na vječne izvore vodâ života gdje će otrt Bog svaku suzu s očiju njegovih. A sjećam se i jednog mog susjeda, dole na Braču, koji je život proživio daleko od Boga, ali pred sam kraj se ispovjedio i kad sam ga posljednji put vidio, kratko prije smrti, rekao mi je s osmjehom na licu: „Ja sam s Njime sve riješio“. Bile su to riječi zadovoljnog čovjeka, nije se mogla osjetiti ni mrvica straha u tim riječima.

To je bila svetačka smrt čovjeka koji je poput radnika u polju, došao kod Gospodara tek o jedanaestoj uri, ali primio je plaću kao i oni što su od jutra radili, jer Gospodar je dobar. Kad bi barem svi ljudi, ako već nisu živjeli za života u ljubavi s Njime, jer to su najljepši životi, barem na kraju došli u Gospodarev vinograd, pa u miru dočekali svoj sretan prijelaz iz ove doline, gore, na vrhunce, gdje blještavi sjaj vječno Mladog Sunca obasjava radosne duše naših prethodnika.

Ah kad bi vidjeli i popustili, makar zadnjih sekunda svog prkosnog života i kad bi svoj ponos nekako preokrenuli u veličinu poniznosti pa ispružili tu ruku pomirnicu što prosi prema Nebu i ponizno priznali Njega koji je milosrdan i strpljiv, pa u zadnjem dahu primili posljednje sakramente sigurnosti koji vode u Raj i po kojima je Crkva milijune tamo poslala.

Ah što bih sve dao kad bih vas mogao oduševiti za Boga. Ah kad bih vas mogao odnijeti u Raj, ali nemoćan sam, ta samo sam čovjek, pa te molim, odazovi se! Odazovi se! Makar u posljednjem času!

Odazovi se, jer Gospodar zove!