‘Molio sam s Papom za pravdu, mir i oprost u BiH i preplakao sam pola mise…’

U nas su toga mira i pravde puna usta, osobito u predizborna vremena. Ovom narodu, odnosno, ovim narodima je ta pravda potrebna. Često i mi sami znamo reći da je jedino Bog pravedan. Ali, bilo bi lijepo kad bi je barem malo više bilo ovdje.

Prvi put sam u životu vidio nekog papu uživo. Drago mi je da je to papa Franjo. Iako, malo mi je žao što nisam bio malo stariji i malo spremniji otići vidjeti uživo Ivana Pavla Drugoga.

Prvi moment koji želim staviti na papir je Papin ulazak na stadion Koševo. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put osjetio trnce od glave do pete zbog nekog čovjeka kojega znam samo s televizije i onoga što piše. Samo što se pojavio i što sam ga vidio, bio je to velik i snažan trenutak u mom životu. Koga sam vidio? Čovjeka u bijelom, Kristova namjesnika i Petrova nasljednika. Imao sam priliku slaviti misu s njim. Ne znam kako to drukčije reći, ali meni to nešto znači u životu. Na toj misi mi se nakupilo puno toga, pola sam je preplakao. Ne toliko zbog samog Pape. Pratio sam i čitanja, pratio misne molitve, molilo se za pravdu i mir. Stalno se spominjala neka pravednost i nekakav mir… Psalam izabran za misu na Koševu ima u sebi ovu rečenicu: On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku. E, Bože, Bože, pogledaj, pomaži, spašavaj ako Boga znaš…

Tko god ovdje provede malo duže vremena, shvatit će o koliko se apstraktnim stvarima radi i kako se radilo o žestokim i teškim molitvama… Bilo mi je žao što Papa nije bio i žešći, direktniji, izravniji… Sjećam se one njegove propovijedi s Filipina, on u kabanici, a onaj narod gleda u njega kao u svetu sličicu. A on im i sam govori da ne gledaju u njega, jer njegove riječi su manjkave i nedostatne. Neka gledaju u Krista i u Gospu. Nadam se da njegov dolazak neće poslužiti za ponavljanje njegovih izjava koje će prerasti u fraze, a vjerojatno i u slogane koji će se koristiti na nekim idućim izborima. Očekivao sam oštrijeg papu. Ali valjda mu nas žao, a mi navikli da na nas netko galami, da nas ‘oriba’, da nam kaže što nas slijedi, izravno i brutalno, kad već sami sebi to ne znamo reći, a još manje provesti to u djelo.

Pravednost i mir. Papa je slavio misu prema liturgijskim obrascima s misnim čitanjima mise za pravdu i mir. I kazao jednu važnu stvar. Dok je govorio o mirotvorcima, reče da Isus nije pohvalio niti kazao da će blaženi biti propovjednici mira. Nego oni koji tvore mir. U nas su toga mira i pravde puna usta, osobito u predizborna vremena. Ovom narodu, odnosno, ovim narodima je ta pravda potrebna. Često i mi sami znamo reći da je jedino Bog pravedan. Ali, bilo bi lijepo kad bi je barem malo više bilo ovdje. Ovako nam počesto djeluje da je ta pravda samo negdje na nebu, daleko. Ili možda u nekim zapadnim zemljama, Švicarskoj, Njemačkoj i sličnim, tamo gdje ljudi iz ove države odlaze, počesto glavom bez obzira. Nisu pravednost, pravda, mir i opraštanje baš tako daleke kategorije i samo prazne fraze. I nije im mjesto samo tamo negdje daleko. Mjesto im je i ovdje, u Bosni i Hercegovini i to ne samo na plakatima i panoima u predizbornim kampanjama. I to je izvedivo. Samo, što kaže Meša Selimović, najljepša stvar na svijetu je želja. Ne znam koliko mi stvarno imamo želju biti pravedni, živjeti u istini i zaista oprostiti jedni drugima.

Puno je nepravde. Baš puno. Zato i mnogo ljudi odlazi odavde. Idu tražiti negdje drugo neko pravednije društvo gdje će moći bez straha kazati koju riječ, pa i usprotiviti se nekome, boriti se za svoja prava, živjeti u miru… Ovdje kod nas to je ponekad znanstvena fantastika. Ostalo nam je puno ružnog nasljeđa od vremena komunizma i iz vremena rata. Nedostatak pravednosti, razumijevanja te različito poimanje istine nisu baš ugodno mjesto za život, miran život. A ovaj narod je željan pravde. Ovaj narod se osjeća toliko izvaranim i izigranim da više ne zna ni što je istina, ni što je pravedno, ni što je pravi mir. U močvari toliko nepravde koja je začinjena nepotizmom, korupcijom i lopovlukom svake vrste Papa donosi tračak nade koju polaže u mlade, one koji su sposobni graditi mostove. Ako i ti mostovi ne budu zatrovani mržnjom.

Ivo Andrić u svom Pismu iz 1920. govori o jednoj apsurdnoj stvari. Naime, ovoliko bogatstvo vjeroispovijesti, različitih načina po kojima se ljudi mole istome nebu, situacija bi trebala biti jako lijepa. Kaže on da bi u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj zbijeno žive četiri razne vere, trebalo biti četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego u drugim zemljama. A svi znamo da to počesto nije tako… Nadam se da oduševljenje koje je Papa proizveo u mladima, nije kratkoga vijeka i nije samo površna maska kojih nam je više dosta ovdje. U ovoj državi je krajnje vrijeme pomaknuti se s mrtve točke što nas dovodi do idućeg pitanja. Neopraštanje. U ovoj državi su stalno drugi krivi za ono što se nama događa. I to je nekakva mantra koja se stalno ponavlja. Papa je pozvao na oprost. Pa, nije on nešto novo donio u ovu zemlju. Ali rekao je to s velikim autoritetom. I opraštanje nisu prazne riječi. Opraštanje je moguće. Mržnja zarobljava čovjeka. A opraštanje ga oslobađa. Također – istina oslobađa čovjeka. To dvoje povezati u ovoj državi je prilično komplicirano zato što postoje tri verzije istine, srpska, bošnjačka i hrvatska. I tako ukrug. I tako to traje već dvadeset godina. Oprost i ljubav su ponekad baš izlizane riječi koje trebaju konkretna djela, konkretne korake kako bi dokazali da nisu mrtvo slovo na papiru. Svjedočenja onih troje ljudi, dvojice svećenika i časne sestre o njihovim stravičnim doživljajima tijekom posljednjeg rata te njihovo svjedočanstvo kako je moguće oprostiti su tračak i dašak nade…

“Blago mirotvorcima” (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže “Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: “Blago miro-tvorcima”, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju. Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi “sinovima Božjim zvati”, jer Bog sije mir uvijek i posvuda; u punini vremena poslao je u svijet svojega Sina da imamo mir! Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak. (Papina propovijed na misi na Koševu)

Ako želite čitati još kolumni, kliknite OVDJE