"Mir je vaša stvarnost"! Započela bih riječima jednostavne, blage, humoristične sestre Ljilje, širiteljice Božanskoga Milosrđa, koja nas je pratila na našem duhovnom hodu tri dana. Jeste li ikada mogli zamisliti da netko može govoriti blago a ipak tako prodorno?

Njezine riječi imaju jačinu dotaknuti i probuditi svaku uspavanu stanicu u tijelu, zgrčeno srce, nakupljeno tugama, grijesima i bolima ,opustiti, razveseliti potaknuti,da izađe iz svoje začahurenosti i krene kao heroj u borbu sa životom. Dok je gledate, imate osjećaj da je nebo otvoreno i izlijeva se na njezinu dušu, razlijevapo čitavom tijelu i prelijeva na sve ljude oko nje. Bog tako silno djeluje preko nje. Ne bi uspjeo da nije pristala na suradnju, da nije zalijevala klicu koju je posadio u nju kada ju je odlučio pozvati da Mu služi. Ona je dala svoj dio a za ostalo se pobrinuo On. Naš život je upravo takav. Isusu trebamo dati svoj dio, tj. odluku da ćemo Mu služiti i suradnju , ali ipak često,nepotrebno kompliciramo život i vjeru.U svojoj čahuri smo sigurni ,kada smo u njoj, sve je u našim ruka,a tko zna kako bi bilo da prepustimo to u Božje ruke. Ako se i malo pokušamo predati Isusu, kao da se aktivira alarm u paklu ,poput alarma prilikom požara u nekom ogromnom hotelu, čitava postava je u akciji. Nakon toga se ne usudimo napraviti niti jedan korak. Stojimo na mjestu i slušamo govor najvećeg lažljivca . Počinje nas gušiti u prsima, nestrpljivo čekamo da prođe dan, jer nam ništa ne odgovara, jer ništa nema smisla. Bilo kakav posao,molitvu ili Sv. Ispovijed ostavljamo za sutra. Tako dan za danom, mi postajemo slabiji a đavao jači.
 
OSJEĆAJ MIRA MI SVJEDOČI DA BOG POSTOJI !!!Čovjek koji nikada nije doživio Boga uvjerena sam da je to mogao na ovome seminaru. Kao da se čitavo nebo otvorilo samo za nas. Bilo je kod mnogih, uključujući i mene samu, napasti za dolazak na seminar, upravo zato jer je đavao znao da Isus sprema vojsku anđela i obilje svoga Milosrđa. Riječima se ne može opisati osjećaj jedinstva i zajedništva među svima od prvoga trenutka. Svi smo tu bili s istim ciljem –susresti Isusa. Kroz pjesmu i molitvu Njegova slava je postajala sve veća. Svi plesači, koreografije i ideje na jednom mjestu. Svi pogledi, uzdasi, pokreti , govorili su isto. Osjećam da je naš Gospodin još htio da mu zaplešemo i zadivimo ga sposobnošću koju naše nogice mogu napraviti, nogice koje nam je On dao. Zato je bio sretan što ga i kroz ples svjedočimo. Tada razvijamo radost.

Prvi dan našega dolaska bio je poseban jer smo se međusobno upoznali i skupa krenuli pred Gospodina , moliti se pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Svi smo donijeli svoje srce puno svega i sve to predali Njemu. Kada mislimo da će sve puknuti u nama i oko nas, kada je najveća zbunjenost i tuga, događa se najveća slava, ostavljajući sve Onome koji može preokrenuti našu tugu u radost. Meni a i svima nama Klanjanje je bio jedan od ljepših trenutaka, upravo zato jer tada susrećemo živoga Isusa. Kako je lijepo pomisliti da smo pred Stvoriteljem svijeta, razgovaramo s Njim kao s najboljim prijateljem. On čuje svaki otkucaj našega srca. Vjerujem da je svatko doživio nešto novo pred Isusom, nešto što ga je potaklo da ide dalje, da se bori i hoda hrabro kroz život. To su potvrdila kasnija svjedočanstva. Osim te radosti bilo je divno pobijediti slabost tijela i probuditi se kasno u noć, kako bi se družio s Gospodinom.

Slijedeće jutro smo rano otišli na Podbrdo. Našoj Majci Mariji smo ponijeli sve naše boli, rane, teškoće. Pleli smo vijenac slave moleći krunicu i uspinjući se korak po korak. Svaki korak bio je upotpunjen meditacijom naše časne. Kao da je naša Gospa živa i kao da nam ona govori. Na vrhu brda ,gdje je Gospin kip ,zajedno smo se pomolili i zahvalili na ovome putu. Svatko je kroz osobnu molitvu zavapio Gospi, kako bi ga kao prava majka povela za ruku kroz život. Smiješak na svačijem licu se mogao jasno vidjeti. Ja sam bila zadivljena cjelokupnom atmosferom. Sve je odisalo radošću. U svakom ''razmaku'' između odlazaka na određeno mjesto, koje je predviđeno programom, sestra Ljilja je održala kratko predavanje, koje bi nas sve motiviralo. Opet naša predivna sestra s obiljem ljubavi. Šećer na kraju je bilo svjedočanstvo dvojice braće blizanaca iz Vukovara, koji su nam posvjedočili svoj život tijekom rata, kada je Vukovar bio okupiran. Njihova priča je prožeta tolikim povjerenjem u Isusa. Istaknuli su da ih je vjera dovela do onoga što su sada. Da ih je sva patnja izgradila za sadašnjost. Vrhunac radosti bila je pjesma jednog od braće u kojoj pjeva Majci Mariji i Vukovaru. Riječi su bile nešto više od riječi. Glas je bio nešto više od glasa. Ta sila je udarala ravno u svačije srce. Osjetila sam to. Suze su se slijevale niz svačije lice. U jednom trenutku sam se postidjela gledajući i slušajući Isusa kako progovara iz tih mladića. Mojom glavom su odzvanjala dvije riječi-LJUBAV I OPRAŠTANJE! O kolika milost ljubavi i opraštanja za sve ljude. Oni vjeru uistinu žive. Fascinirala sam se konkretnim primjerima, gdje je njihova ljubav i opraštanje pobijedilo. Tada sam si postavila pitanje-''što bi ti učinila da si bila na njihovom mjestu''? ''Što sada činiš''? U meni je sve probuktalo, more emocija, jer sam shvatila jedan i jedini temelj svega, temelj vjere-tj.prava ljubav i opraštanje za sve ljude. Hvala Isusu na tome. Misa je bila naš slijedeći korak toga dana. Gdje smo se svi napunili Duhom Svetim. Mnogi su se ispovijed, možda i po prvi puta pravu temeljitu ispovijed. S pravom, još jednom mogu reći da je čitavo nebo bilo otvoreno za nas. U noć smo uplovili uz Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Ponovno smo se družili s našim Gospodinom. Bilo je to posebno, upravo zato jer je naša sestra dala svima nama da izaberemo jedan broj a nakon tog je pročitala za što trebamo moliti te večeri. Još jedan dokaz jakosti našega Gospodina. Relativno velikom broju se čitanje poklopilo sa životom. Meni je Isus progovorio iz toga čitanja rekavši da molim za svećenike. To mije bilo potrebno. Shvatila sam da Isus nekada mora povikati iz svoga apostola/svećenika, da bi nas vratio na put. Svatih - NITKO SAM I NIŠTA BEZ GOSPODINA.
 
Slijedeće jutro smo išli na Križevac. 05:00 sati u jutro ustati i penjati se na brdo, nisam mogla ni u snu zamisliti. Ali, ovo je bilo nešto posebno. S Gospodinom krenuti prema vrhu sa svim svojim jadima. U jednom trenutku sam pomislila da ne mogu dalje, kao da su sve one misli koje sam predala Gospodinu bile stvari koje sam morala iznijeti na vrh. Pokušavala sam kontrolirat svoje misli. Sama sam sebi govorila da mogu, da idem dalje jer je to za Gospodina. Kako sam to ponavljala bilo mi je sve lakše i lakše. ''Isuse, pa ti si živ''. Kao da iznova povjerujem. Na svakoj postaji je netko od nas pročitao ono što je napisao. U svačijem čitanju se mogao osjetiti jaki vapaj za Isusom. Kada je Isus progovorio iz našeg kolege Vedrana, zagrljajem i osmijehom, shvatila sam da su za sreću potrebne male stvari. Svatko je bio tako radostan. Molitvom na vrhu smo zaključili naš hod na Križevac i cjelokupnu obnovu. Srce je dobivalo svoju pravu puninu.
I na kraju, radost za sve nas, poslije ručka obukli smo folklorne odore i krenuli prema Crkvi. Sudjelovali smo u procesiji povodom Cvjetnice. Kroz sredinu Crkve smo svi zajedno prošli i pomolili se. Cijelu Sv. Misu smo stajali na svojim mjestima. To su bili posebni trenutci. Tako veličanstveno. U svečanom ruhu, na svečanom činu, svečanim držanjem, još jednom smo Isusu pokazali zahvalnost što nas je pozvao na ovaj seminar i što nam je dao priliku plesati u našim društvima. Izraz lica kod svakoga je govorio više od ijedne riječi. Misa je divno protekla. Kao da ju je naša nazočnost učinila još ljepšom. Hvala ti Gospodine na tome.

Kada smo izašli iz Crkve od foto aparata nismo mogli ostati. ''Koje zvijezde '' pomislila sam Ljudi različitih jezika, boje kože, dobi, spola, prilazili su vrišteći kako bi se s nama uslikali. Kao da baš nikada nisu vidjeli takvo što Radosno smo se vratili u kuću, ručali i spremili se za povratak. Sastali smo se u Kapelici i svjedočili što smo doživjeli na seminaru. Usta su pričala vrhunske priče a srce je lupalo kao ludo To je bilo nešto posebno. Suze su kvasile lice a tijelo kao da je govorilo da ne želi da sve ovo prođe. Susreti s Gospodinom, ''otvaranje duše jedni drugima'', suze, smijeh, hod na Podbrdo i Križevac, sklopljena i obnovljena prijateljstva, samo su od dijela onoga što smo doživjeli na ovoj predivnoj duhovnoj obnovi za folkloraše. Spoznah dubinu čovjeka, kako smo u stvari svi isti, a nosimo maske tijekom suočavanja sa suvremenim svijetom. I zašto da onda sudim drugom čovjeku? Naučih da ne smijem suditi, (nekada davno), a sada da nema smisla, jer od istog Boga nastadosmo a različitim problemom se nosimo. Možda riječ ''ufuran'' upravo znači bol koju je potisnuo u sebi ! Naučih mnogo toga Gospodine. Bl. Majka Terezija je rekla-''dok sudite druge nemate ih vremena voljeti''. Zato, odlučih voljeti čovjeka i odustati od sebe da bih spoznala Tebe !!!

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Samohrani otac sa šestero djece od koji su dvoje s invaliditetom ostaje bez krova nad glavom, pomozimo mu
20. Siječanj 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.