U mjesecu smo listopadu, mjesecu krunice. Krunice, svakome vjerniku tako drage molitve, molitve u kojoj ispred nas protječu tajne Isusova i Marijina života, otajstva spasenja.

Isusov život, Marijin život. O Isusovu životu i smrti znamo dovoljno iz Evanđelja, dok o Marijinoj potonjoj sudbini nakon Duhova malo znamo. Marija je zacijelo najutjecajnija žena u povijesti ljudskoga roda. Prema legendi Ivan Evanđelist uzeo ju je sa sobom u Efez, a preminula je najvjerojatnije u Jeruzalemu, u vremenu održavanja tzv. Apostolskog sabora, oko god. 50., možda malo prije ili poslije. To bi bio jedini prihvatljivi nadnevak njezine smrti u Jeruzalemu jer bi to bio događaj kad su svi apostoli bili još jednom, posljednji put, zajedno, što je zabilježeno i zajamčeno u samome Novom zavjetu. Vjerojatno ju je Ivan doveo sa sobom iz Efeza ili je zapravo stalno živjela u Jeruzalemu.

Marija je mnoge zgode iz svoga života pripovijedala, što je onda njezina rodbina ili bliža okolina bilježila te pretočila u ono što vjerni Židovi i danas nazivlju hagada. To su pripovijesti s biblijskim gradivom, gdje je mnogo toga legendarno, ali je srčika povijesna istina. Sveti Luka se vjerojatno susreo u svome, kako sam kaže ‘akribičnu’, pomnu istraživanju izvora s tom dokumentacijom iz Marijinih usta te je to utkao u svoje Evanđelje. Višekratno on u svome Evanđelju Isusova djetinjstva govori kako je Marija sve to, sve te događaje i riječi, brižno čuvala u svome srcu, o tome razmišljala, sve u svome srcu pohranjivala, ne kao u pismohranu, nego kao živo sjećanje od čega i danas Crkva živi. Mariji mnogo toga nije ni samoj bilo jasno pa se u sebi pitala što bi moralo značiti, kao primjerice Isusov odgovor kad je ostao u Jeruzalemu te ga našli nakon tri dana traženja u Hramu.

Takvi Lukini izričaji mogu značiti samo jedno: Marija bijaše svjedokinja odnosnih događaja i Luka nam želi pojasniti kako njegovi izvještaji nisu priča, spekulacija, nego vjerni izvještaji o navještaju, rođenju u Betlehemu, pastirima, susretu Elizabete i Marije. Marija je, tako reći, suautorica Lukina Evanđelja. Ona je živo sjećanje i pamćenje Crkve kako ju je nazvao sveti papa Ivan Pavao II.

Marija je nazočna za Duhove u dvorani Posljednje večere kad su svi primili Duha Svetoga, kad je započela najsnažnija nevjerojatna revolucija, najveći prevrat u povijesti čovječanstva, rađanje novoga Božjeg naroda. Bez toga prevrata na bismo danas imali kao kulturnu baštinu čovječanstva Bibliju. I za kojih dvadeset godina nakon Duhova održavao se Apostolski sabor, na istome mjestu. Bijaše to prvi ozbiljniji prijepor u ranoj Crkvi. Marija je vjerojatno bila nazočna ponovno te je tu vjerojatno i preminula. Preminula od sreće doživjevši kako se djelo njezina Sina nastavlja pronositi i širiti cijelim svijetom.

Marija ne govori ni riječima a ni slikama, nego živo zbori svojim životom, svojom smrću. I dalje nam govori svojim primjerom kad se uživimo u prizore njezina i Isusova života. Kako se morala osjećati Marija pred javnošću, majka onako sramotno osuđenog i raspetog prevratnika, osuđena na onodobno najsramotniju smrt, križa? Kako joj je bilo pri duši? Morala je živjeti u nutarnjem egzilu, progonstvu, i sav ostatak njezina života bio je veliko mučeništvo ljubavi. Majka i Sin nerazdvojivi, napose u patnji i ljubavi. Prema predaji preminula je u Jeruzalemu gdje se i danas nalazi Crkva Marijina usnuća, preminuća u Getsemanskom vrtu, preko potoka Kedrona.

Od samih početaka Marija je među svim svecima najizvrsnija, prva. A da je na nebo uznesena dušom i tijelom, dade se zaključiti neizravno iz činjenice da od nje nema nikakvih zemnih ostataka. Za razliku od apostola ili mučenika te drugih svetaca čije moći častimo, zemne ostatke štujemo, pohranjujemo u moćnike, od Marije nemamo zapravo ništa od njezina zemaljskog tijela. Unatoč žaru s kojim pojedinci nude razne relikvije, od Marije se ne nudi ni najmanji tvarni ostatak. Štoviše, ni pramen kose.

Ni toliki krivotvoritelji nisu se usudili ponuditi nigdje Marijine relikvije.

To je bjelodani dokaz Marijina uznesenja na nebo. I vjernici su to odmah shvatili, prihvatili i povjerovali. Marijino uznesenje jest vrhunac i dovršenje povijesti spasenja, upriličeno na jednoj osobi, Mariji. Pogledajmo samo europske prvostolnice, veličanstvene portale na čuvenim europskim katedralama. U središtu nije križ. Središnji motiv tih ranih crkava bijaše Marijina krunidba, dovršenje Marijina života u nebeskoj slavi. Marijino uznesenje: Bog koji je dopustio da Marija bude uz Sina na križu, da bude samo jedan korak od njegove agonije i umiranja, isti Bog je proslavio Mariju. I zato nema razumnije ni čovječnije svetkovine od njezine proslave, uznesenja na nebo.

Krunica je do kraja vezana uz Jeruzalem. Jeruzalem je grad krunice, svaka riječ iz nje ima svoje mjesto ondje, gdje je Isus u blizini – u Betlehemu - rođen, prikazan u Hramu, nađen u Hramu, gdje su otajstva muke i proslave. Svaka se krunica veže uz Jeruzalem. Zato se blagopokojni Papa odlučio na nova otajstva, svjetla. Ako se krunica zvala pučki psaltir za nepismene i neuke, sa 150 Zdravomarija u poredbi sa 150 psalama, odsada imamo četiri dijela krunice, kao usporednicu s četiri evanđelista. Kao da je sveti Papa i nesvjesno upotpunio tu molitvu tako dragu svim vjernicima. Nova otajstva su kvantni iskorak prema novome. Promatrati Isusa Krista očima i bićem njegove Majke, to je Papina nakana. A tko mene vidi, vidi Oca, veli Isus Filipu. Sredstvo posvete našega života. U vjerničkim rukama taj jednostavni niz bisera mijenja svijet. To je tajna radosti i snage koja se krije u krunici. Krunica koja nas vodi prema Isusu, prema svakome svetohraništu, euharistiji kao bitnoj tajni naše vjere. Neistraživa tajna i bogatstvo.

Papa je uveo otajstva svjetla. To je, zacijelo, njegova najdraža oporuka. Najjednostavnija od svih molitava ostaje njegov trajni spomen. Jer svijet će doskora zaboraviti sve povijesne činjenice vezane uz minulo stoljeće, kao što je davna prošlost provala Mongola u Europu ili Francuska revolucija. Ali će se ljudi i do petsto godina sjećati ovoga Pape koji je bio čudesan u svojim potezima. Krunica je sažetak Evanđelja, pred oči nam dovodi prizore iz Isusova života, daje nam da doslovce udišemo tajne i s njima živimo, s njima se suživimo. Krunica je kraljevski put kontemplacije. To je Marijin put. Tko zapravo bolje poznaje i ljubi Isusa od njegove Majke?

Krunica - za promatranje, za gledanje; krunica, novi pogled na svijet, novi svjetonazor. Razumijevanje promatranjem, kon-templiranjem, trajnim gledanjem, stalnim zagledanošću u Isusa Krista. U svakome dijelu ružarija promatramo pet ikona iz povijesti spasenja. Dvadeset tajna, dvadeset ikona, dvadeset ključnih trenutaka Isusova i Marijina života, u evanđeljima, s pomoću kojih kušamo obuhvatiti zbiljnost Isusove osobe, Emanuela, Boga s nama. I to očima njegove Majke.

To je pogled kroz ključanicu koji nam otkriva te zbiljnosti, kroz koje gledamo dublje i dalje. To je čista teologija, ne samo za studente teologije, nego za teologiju uokvirenu molitvom. Molitvom koja nije brbljanje, nego prodiranje, gledanje koje ne secira, razdvaja, nego spaja i stapa. Teologija na koljenima. Ne odbacuje razum, nego ga oslobađa. To je vrsta pisma za slijepe, 'brajica', koja ne odvraća oči ni razum, dok zrnca krunice klize u našim prstima.

Svaka krunica vodi izravno u Jeruzalem i utkiva, ušiva naše živote, kršćanske egzistencije sa Svetom zemljom. Povezani smo svi sa svetim mjestima. Svaki je desetak krunice kratko hodočašće u Isusovu zemlju, u Marijin i Isusov život. K tomu je krunica i najjednostavnija i najslasnija od svih molitava. S krunicom je kao s kruhom u ustima. Što ga više žvačemo i dopuštamo da se rastvori u ustima škrob se pretvara u pravi slador. Tako je i s krunicom. Što je više molimo, što češće i opetovano, to je slađa u ustima. I onda oblikuje cijeli život.

Redovito moljenje krunice mijenja čovjekov život. Može se moliti krunicu sporije i brže, prosjek je otprilike dvadesetak minuta. Može kraće i dulje. Priča se da su zrnca krunice Padru Piju klizila kroz prste kao pastrve. Naravno, može se moliti cjelovita ili napola. Nema propisa, a nisu potrebni seminari za moljenje krunice. Krunica je vrt, ružičnjak u kome se čovjek zadržava, šeće, udiše miris i zrak. Stari su govorili da kad čovjek usne moleći krunicu, anđeli nastavljaju moliti gdje smo mi stali.

Zar bi danas trebalo biti drukčije? Bitno je, ne p(r)opustiti moliti. Držati se krunice kao što se grogirani boksač u ringu drži užadi. Krunica nam daje uporište, hvatište. Ona nam ne uzima, nego daruje vrijeme, mir, smirenje, spokoj. Tjera strah, opušta nas, poput meditacije. Čini nas pobožnima, vremenom i svetima. Ne moramo mijenjati molitvu, ona nas mijenja, ako je prava. Krunica je prikazana čak i na Michelangelovu Posljednjem sudu gdje se pruža prokletniku kao uže za koje se nesretnik u posljednji trenutak hvata i izvlači ga iz propasti, podzemlja. Krunica se može moliti posvuda, sam ili s nekim, u vozilu, vlaku, zrakoplovu. S krunicom nema kilometarskih kolona, nije dosadno čekati u vozilu ili u zračnim lukama. Ona pruža mir i spokoj, smirenost.

Moliti se može pobožno, ali i kad si umoran, napet. Ona je poput ljetne kiše na suhom tlu, natapa tlo našega života. Uzima strah, a tako je jednostavna ta molitva. Molitva koja se vremenom utka u život. Mijenja život i smrt. Imamo je kod pokojnika omotanu oko ruku. Prati nas u životu i u smrti. Krunica je jača od smrti. Siguran put po Mariji k Isusu, od Isusa do njegove Majke – sigurne pratiteljice na životnom putu.

Međugorje, 4. listopada 2017.
Fra Tomislav Pervan

Dozvola autora za objavu teksta vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 2.4.2020.
02. Travanj 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.