Meksiko je uz Brazil najmnogoljudnija katolička zemlja na svijetu.

Povijest njegova pokrštavanja spada među najuzbudljivije događaje u cjelokupnoj crkvenoj povijesti. Meksiko je katolički zahvaljujući Marijinim ukazanjima krštenomu domorodcu koga je današnji Papa proglasio svetim prije dvije godine, Juanu Diegu. Euharistijski skup bijaše uvod u Godinu euharistije što ju je proglasio današnji Papa. Godina će završiti u listopadu 2005., biskupskom sinodom u Rimu. Vrijedi baciti pogled na meksičke kršćanske početke i Marijina ukazanja god. 1531.

Kristofor (Kristo-Nositelj) Kolumbo iskrcao se sa svoja tri jedrenjaka u Novome svijetu 12. listopada 1492., a Hernan Cortes je s kojih tisuću pridošlih vojnika, pustolova i pomoraca, započeo god. 1519. s osvajanjem i rušenjem aztečkoga kraljevstva u Meksiku. Za nepune dvije godine Meksiko je osvojen, aztečka je kultura uništena u krvi, desetci tisuća domorodaca su pobijeni. Azteci i Španjolci su nepomirljivi. Previše je krvi i mržnje, previše je ubojstava i razaranja, a da bi rane brzo zacijelile. Franjevački misionari započinju s evangelizacijom novoga svijeta, ali je uspjeh gotovo nikakav. God. 1524. vođeni su međuvjerski razgovori između meksičkih poganskih svećenika i plemstva te pridošlih misionara. Fra Turibio de Benavente, svjedok tih razgovora, bilježi da je prema ljudskim prosudbama nemoguće pomiriti Španjolce i Meksikance zbog množine zala i krvi prolivene za osvajanja Novoga svijeta, osim, kako on doslovce veli, ‘da Nebo učini kakvo čudo ili dadne kakav znak’.

Čudo se dogodilo. Nakon čuda koje se zbilo deset godina nakon osvajanja Meksika - točnije 9.prosinca 1531. - u roku od desetak godina više od devet milijuna Azteka prihvatilo je krštenje i Kristov nauk. To je jedinstveni primjer u povijesti kršćanstva da je toliko ljudi u tako kratku vremenskom razdoblju prihvatilo bez zadrške Kristovo evanđelje. Kako se sve odvijalo?

U rano jutro, 9. prosinca 1531. - bila je subota - dan kad se onodobno slavio blagdan Bezgrješnoga začeća, Juan Diego, rijetki domorodac koji se krstio sa svojom obitelji i svojim stricem, zaputio se na svetu Misu pješačeći petnaestak kilometara do crkvice u Tlatilolcu. Približivši se brežuljku Tepeyacu na komu se nekoć nalazio hram poganske božice-majke Tonantzin (prikazivane u zastrašujućemu klupku zmija otrovnica, „Pernata Zmija“), začuje iznenada rajski predivan pjev ptica. Iz zasljepljujućeg svjetla čuje blagi ženski glas: “Juanito! Juan Dieguito!” Okreće se da vidi tko ga to zove. Iznenada se našao pred ženskom pojavom očaravajuće ljepote koja ga pita: “Čuj, Juanito, moj najdraži, maleni moj sinčiću. Kamo si se zaputio?” - pita ona tihim, umilnim glasom, prepunim nježnosti. “Zaputio sam se na svetu misu!”. Mlada se žena smiješi i nastavlja: “Upamti, najdraži moj sinčiću, ja sam neokaljana i prečista Djevica Marija, Majka pravoga Boga, po komu sve živi, Gospodara svih stvari. On je Gospodar neba i zemlje. Moja je žarka želja da se ovdje, na ovom brežuljku, sagradi Božji dom, ovdje želim očitovati i podariti svu svoju ljubav, svoju sućut i svoje smilovanje, svoju pomoć i svoju majčinsku zaštitu svim ljudima. Ja sam vaša milosrdna Majka, prepuna smilovanja, Majka svih ljudi, svih onih koji me ljube, koji mi se utječu, koji se u mene pouzdaju. Na ovom ću mjestu čuti i uslišati njihov plač i jecanje, njihove brige i nevolje, ovdje ću ublažiti i iscijeliti njihove patnje, njihove nevolje, njihovu nesreću... Otiđi do biskupa u gradu Meksiku i reci mu da sam te poslala te da je moja želja da se na ovomu mjestu sagradi Božji dom. Reci mu sve što si vidio i što si čuo.”

U posjetu kod biskupa
Juan Diego bez okolišanja slijedi želju prelijepe gospođe. Sa strahom kuca na vrata biskupova dvora. Posluga ga prisiljava da dugo čeka. Ipak se na kraju našao pred dobrim i prema domorodcima prijateljski nastrojenim biskupom-franjevcem Juanom de Zumarragom. Biskupa se cijela zgoda veoma doima. Doima ga se i poniznost te iskrenost maloga Meksikanca, ali je neodlučan i otprema ga riječima: “Dođi drugi put kad imadnem više vremena. U međuvremenu ću porazmisliti o svemu što si mi pripovjedio.” Na povratku se Juan Diego ponovno penje uz brežuljak Tepeyac i ponovno mu se Gospa ukazuje. Žali se Gospi: “Iz načina na koji mi je biskup odgovorio zaključio sam da je on uvjeren kako sam sve ono izmislio... Od svega Te srca molim, Gospodarice moja, povjeri tu poruku nekomu drugomu, prikladnijemu, značajnijemu, nekomu tko je poznat i ugledan, kako bi se Tvoja želja ispunila. Jer, ja sam samo jedan mali siromašni čovjek.”

Marija ipak moli Juan Diega da se i idućega dana zaputi k biskupu. Sa suzama i na koljenima ponavlja Juan Diego molbu koju je čuo od Blažene Djevice Marije prethodnoga dana. Biskup međutim traži znak da može povjerovati. Zbilja, Marija obećaje malomu Indiosu traženo čudo. “Navrati sutra ovdje i dobit ćeš traženi znak!”

Nasmrt bolesni stric
Sav radostan s riječi koje je čuo od Djevice Marije vraća se Juan Diego u svoje selo. Ondje je zatekao svoga strica nasmrt bolesna. Cijelu noć i sav idući dan provodi Juan Diego njegujući ga. Juan Diego misli u sebi: Ona će nebeska Gospođa imati razumijevanja što sam ostao kod svoga ujaka te nisam došao kako sam obećao na brežuljak Tepeyac. Tako se htio izvući iz cijele priče. Međutim, podvečer se stričevo zdravstveno stanje veoma pogoršalo te se iste noći zapućuje po svećenika da mu podijeli bolesničko pomazanje. Došavši u blizinu brežuljka Tepeyaca htio ga je zaobići s druge strane da se ne bi morao susresti s nebeskom Gospođom koja je obećala poslati ga k biskupu s obećanim znakom. Za takvo što u ovoj nevolji nema ni vremena. Međutim, Majka je Božja i s druge strane brežuljka. “Što se dogodilo, sinak moj?” pita ga. “Kamo si se zaputio?” Juan Diego pripovijeda o smrtnoj groznici svoga strica te da žuri u Meksiko po svećenika.

“Počuj i primi ovo k srcu, najdraži moj i maleni sinčiću”, tješi ga Gospa riječima koje su do danas donijele utjehu stotinama milijuna. “Neka te ništa ne straši. Ne daj se ničim rastužiti. Ništa ne smije zatamnjeti ni rastužiti tvoje lice ni tvoje srce. Ne boj se te bolesti ni bilo koje druge bolesti. Ne boj se nikakva jada ni boli. Nisam li ja ovdje, tvoja Majka? Nisi li ti u mojoj sjeni, pod mojom zaštitom i plaštem? Nisam li ja zdenac tvoje radosti? Nisi li ti u naborima moga plašta, u momu naručju? Treba li ti što drugo osim toga?” I onda nadodaje umilno: “Nemoj se uznemirivati zbog te bolesti. Stric ne će umrijeti od te bolesti. Upravo je u ovomu trenutku on ozdravio od svoje bolesti.”

Utješen i ohrabren tim riječima Juan Diego se nudi da će smjesta otići žurno do biskupa i odnijeti mu obećani znak. Majka se Božja smješka i moli ga da se uspne na vrh brežuljka, “na ono mjesto gdje si me prije vidio. Vidjet ćeš ondje perivoj prekrasna cvijeća. Naberi ga, lijepo posloži i donesi mi ovdje te mi pokaži što imaš u svojim rukama.”

Juan Diego se uspinje i najednom se nađe usred perivoja rascvala cvijeća, otvorenih latica, predivna mirisa, oprana noćnom rosom. Prosinac je, hladno i mrzlo vani, tlo neprikladno, ondje inače ne raste ništa osim šipražja i grmlja, pogotovo u to doba, u prosincu. Bez velika razmišljanja razgrće svoj ogrtač - tilmu - kao pregaču te u nju bere cvijeće. Vraća se niz obronak do Marijine pojave i podastire joj cvijeće. Ona ga prebire i slaže u predivni rukovet i zbori Juan Diegu: “Ovo je znak koji trebaš odnijeti biskupu. Zabranjujem ti da i pred kim osim pred biskupom razastreš svoj ogrtač. Samo njemu pokaži što nosiš sa sobom. I sve mu točno pripovjedi kako sam ti naredila da se uspneš na vrh brijega, ubereš cvijeće, te što si sve vidio, čemu si se sve divio, što si čuo, da bi mogao osvjedočiti biskupa te da i on počne vjerovati te da učini sve što na njega spada, da mi se sagradi crkva na vrhu brežuljka”. Izrekavši te riječi Gospa je nestala iz njegova pogleda i Juan je Diego nije nikada više vidio.

Veliko čudo
Marijin se glasnik Juan Diego zapućuje bez dvoumice i okolišanja biskupu. Sluge ga dugo zadržavaju, žele vidjeti što je u pregači, međutim on to ne dopušta. Nakon duga natezanja puštaju ga do biskupa. “Molio sam za vidljivi znak koji ste tražili. Ona mi ga je obećala dati. Kazala mi je da se trebam popeti na brežuljak te nabrati cvijeća što raste ondje. Predobro sam znao da ondje, na brežuljku, nema nikakva cvijeća, pogotovo ne u ovo doba godine. Ali nisam sumnjao u njezine riječi. Došavši gore bio sam iznenađen kad sam se našao okružen najljepšim cvijećem na komu se zrcale predivne kapi rose. Nabrao sam koliko sam mogao ponijeti i donio njoj, lijepoj Gospođi. Ona ga je svojim vlastitim rukama posložila i ponovno ga metnula u moju pregaču da bih Vam ga donio. Evo Vam znaka. Evo Vam cvijeća. Pogledajte. Uzmite!” Potom Juan Diego otvara svoju pregaču. Cvijeće pada po tlu. Širi se opojni miris cvijeća. Pred biskupom su najljepše ruže iz njegova španjolskoga zavičaja. U istomu trenutku na Diegovoj se pregači-tilmi utiskuje sjajni, prekrasni lik Kristove Majke. Nazočni su u čudu i zaprepaštenju. Padaju pred utisnutim likom na koljena i mole. Slika je nerukotvorena. Nenaslikana ljudskom rukom. Boje nisu ni organske, ni mineralne, ni vodene, ni tempera. Do danas neoštećena, u istom sjaju, s istim bojama, visi ta slika u crkvi Naše Gospe Guadalupske u Mexico-Cityju. Diegov ogrtač je otkan od agavinih vlakana (vrst kaktusa) i vijek mu je trajanja otprilike dvadesetak godina. Nakon toga trune i raspada se. Međutim, do danas je ostao sačuvan i na njemu nebeskom rukom utisnuta slika Bezgrješne. Trajno nazočno čudo u svakom pogledu a kemijska analiza platna daje značajke prave svile!

Biskup je naravno iznenađen, zatečen nebeskim znakom, pada na koljena. Odlučuje otpočeti s gradnjom zavjetne crkve na čast Bezgrješne Djevice. Vrativši se kući Juan Diego nalazi svoga strica zdrava, kako mu je Djevica i obećala. Stric mu pripovijeda kako je kad je Juan otišao po svećenika osjećao da mu je došao smrtni čas. Međutim, iznenada je cijeli prostor bio obasjan blještavim svjetlom. Ugledao je prelijepu ženu kako mu pristupa i u tom trenutku je ozdravio. Njemu se predstavila kao “Prečista Djevica Marija od Guadalupe”.

Od poganstva do Krista
Za nepuna dva tjedna sagrađena je na brežuljku Tapeyacu prva kamena kapelica u čast Djevice Marije. Juan Diego živio je još 17 godina u maloj ćeliji pored kapelice. Kad mu se Gospa ukazala, imao je otprilike pedeset godina i bio je udovac. Živio je skromno kao veliki molitelj, pokornik i revni apostol Blažene Djevice. Tisućama Indiosa pripovijedao je o svomu životu, o ukazanjima, o nježnim riječima što mu ih je Marija uputila, o njezinoj ljubavi prema svima.

Vjerojatno njegovo osobno svjedočanstvo i nije bilo potrebno. Slika koju je Nebo utisnulo na njegovu pregaču - tilmu - govori sama za sebe. Azteci nisu poznavali kao mi slova ni abecedu, nego su čitali slike – piktograme. Vični čitanju slika i simbola, prepoznaju u prekrasnoj Gospođi koja nosi indijanske crte sam znak Neba. “Ona je naša. Ona je jedna od nas.” Sva u sjaju svojim likom zastire sunce. Njihovo je glavno božanstvo bog sunca Huitzilopochtl u njezinoj sjeni. Pod nogama joj je tamni polumjesec, aztečki simbol pernatoga zmijolikoga boga Quetzalcoatla, i on je izgubio svoj sjaj. Time dokazuje da je nadjačala najmoćnija aztečka božanstva. A plavozelena (tirkizna) boja njezina ogrtača - inače boja aztečkih kraljeva - smjera na njezino kraljevsko dostojanstvo i čast, a zvijezde na njezinu ogrtaču jasno zbore: Veća je od svih zvjezdanih božanstava koja su štovali.

Nakon ukazanja uslijedilo je nezapamćeno čudo. Poganski Azteci dolaze, promatraju sliku, postaju vjernici. Stotine ih se tisuća slijeva pred franjevačke samostane i žele biti primljeni u Katoličku Crkvu. Za desetak godina oko 9 milijuna Azteka prima Kristovu vjeru. Bio je to uvod u krštenje Novoga svijeta, obiju Amerika. Marija se očituje kao pomiriteljica između dviju civilizacija i kultura, pomiriteljica između Španjolaca i Azteka. Ona je u kolijevci meksičke nacije, u kolijevci novoga svijeta i novoga doba. Ime “Guadalupe” je izvorno marijansko svetište u Španjolskoj, a dolazi od arapskoga te znači “rijeke svjetla”, “tekuće svjetlo”. Marija se prozvala “Ona-koja-satire-glavu-Zmiji” (izvorno aztečki “te coatlaxopeuh” - što su Španjolci krivo razumjeli kao “guadalupe”). Pod ‘zmijom’ su Azteci predočavali strašnoga pernatoga boga-zmiju Quetzalcoatl komu su u staromu Meksiku prinošene ljudske žrtve, godišnje i do 30 tisuća. Azteci su bili ratnički narod te su gotovo sve ratne zarobljenike, poglavito mlađe, prinosili kao žrtvu bogovima, otvarajući im grudni koš kremenim kamenom i prinoseći još vrelo srce božanstvima sunca i mjeseca. Marija oslobađa od toga stravičnoga kulta, strašnoga idola smrti iza koga se krije sam Đavao.

Marija se ukazuje kao mestika, mješanica, Nije ni crvenokoža Indijanka, ni bjeloputa Španjolka. Povezuje narode, pomiruje zaraćene, genetski se ugrađuje u novu naciju. Prelazi u njihovu put, krv i tijelo. Marija je posvemašnja empatija, tj. ona koja se do kraja u-življava u narod (ne samo simipatija). Ona je znamen inkulturacije Evanđelja u Novi svijet, otvara ljudima srce za Krista. Marija je duboko razumijevanje, mističko suosjećanje, ona je pristup Božjemu i Kristovu srcu. Marija se u Meksiku ukazuje kao ona koja satire glavu Zmiji, što je već naznačeno u Knjizi Postanka. “Neprijateljstvo ja zamećem...” rekao je Bog Zmiji već u Edenu. I Žena-Marija satrt će glavu paklenoj Zmiji. Marija dolazi kao osloboditeljica, oslobađa kontinente i svijet od strahova i ropstva, nudi svakomu nježnost, ljubav, svoju pomoć. Očituje se kao milosrdna Majka u nemilosrdnomu svijetu, svijetu koji nije poznavao smilovanje ni praštanje. Kako onda tako i danas. Ona je i žena iz Knjige Otkrivenja koja zameće rat sa Zmajem.

“Neka te ništa ne straši. Ne daj se ničim rastužiti. Ništa ne smije zatamnjeti ni rastužiti tvoje lice ni tvoje srce. Ne boj se te bolesti ni bilo koje druge bolesti. Ne boj se nikakva jada ni boli. Nisam li ja ovdje, tvoja Majka? Nisi li ti u mojoj sjeni, pod mojom zaštitom? Nisam li ja zdenac tvoje radosti? Nisi li ti u naborima moga plašta, u momu naručju? Treba li ti što drugo osim toga?” – To su riječi Juan Diegu, to su riječi utjehe i nama! Treba li nam što drugo u ovom beznađu?
Na nama je da nas Marija dodirne kao što je dotaknula cijeli jedan narod prije petsto godina. Poglavito ovdje u Međugorju te preko Međugorja sve koji dođu, koji hodočaste. Danas je svetište Majke Božje Guadalupske najveće hodočasničko svetište na svijetu. Godišnje ga pohodi više od 20 milijuna hodočasnika!

Međugorje, 21. listopada 2004.

Fra Tomislav Pervan

Dopuštenje za objavu ovog teksta ekskluzivno i isključivo vrijedi za portal medjugorje-info.com

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Samohrani otac sa šestero djece od koji su dvoje s invaliditetom ostaje bez krova nad glavom, pomozimo mu
20. Siječanj 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.