Sjedim u sobi, dežurni sam svećenik taj petak popodne. Slučajno. Recimo. Telefon zvoni. Treba ići bolesnici. Idem, ured se može pobrinuti sam za sebe neko vrijeme…

Ne želim se ispričavati zašto sam nešto napisao. Možda radije i sebe i onoga koji čita podsjetiti da ovo što ja pišem najvjerojatnije pišu i drugi, ali na drugi način. Ono što sam ja doživio i prenio na papir, doživljavaju i drugi i to vjerojatno možete pronaći na nekim drugim mjestima, novinama, portalima, kolumnama i sl. Na polju života berem razno bilje, plodove. Nekad su gorki i bez okusa. Nekad jednostavno lijepi. Trudim se vjerovati u Boga, iako ni meni (a svećenik sam) nije to uvijek ni zgodno ni lako. Učim iz životnih primjera: nekad lakše, nekad teže. Često sam nagao, radikalan u stavovima i iznošenju tih stavova, ponekad, nažalost, radikalniji prema drugima, nego prema samome sebi. Često se trudim podsjetiti i sebe i druge da me/nas Bog voli više nego što zaslužujemo, k’o kad je sama Ljubav. A tu Ljubav mi valja tražiti, jer ako je želim slijediti, onda je najprije moram prepoznati. U Evanđelju postoje razne natuknice kako je prepoznati. A ponekad je samo potrebno imati otvoreno srce, jer ni ta Ljubav nije nikad daleko. Samo ja zaboravim na Nju, zaboravim da je postojana, strpljiva, ne osuđuje… A upravo tada osjetim i potrebu ponekad nešto napisati jer se događaju Susreti iz kojih izlazim drukčiji i kojim me učvršćuju u mom pozivu i vjeri

Vjerovati, unatoč svemu. Pouzdati se u Boga, usprkos svemu. Predavati Njemu u ruke svoje tjeskobe, probleme i poteškoće. Izručivati Njemu čitavoga sebe. Pouzdati se potpuno. Vjerovati i iznad svojih snaga i moći. I kad su tu bolovi, patnja, tjelesni hendikepi. Imati vjere u ono što naučiš od najmanjih nogu, u one molitve za koje nekako znaš da ne odlaze u zid i ne odbijaju se natrag. Ne vidiš Boga, a ipak ga vidiš. Imaš oči, ali ga ne možeš vidjeti, opipati ga rukama i fizički ga dodirnuti. A ipak razgovarati s Njim tako živo, čekati na Njega u svetoj Pričesti, čekati i željno iščekivati Ga u svetoj Ispovijedi. Vjerovati u snagu. Doživjeti mir. Osjetiti taj mir i donositi plodove toga mira. Blagoslivljati, a ne proklinjati. Moliti, a ne proklinjati. Ne bojati se smrti, nego radovati se susretu sa živim Bogom, onako licem u lice. Dozivati Isusa i Majku, Gospu, Mariju, a ne tjerati ih od sebe.

Ne sjećam se dobro neke lekcije o ovome s fakulteta. Možda ja nisam bio na tom predavanju. Ali mislim da ovo treba biti dio svećeničkog odgoja i formacije. Srećom i Bogu hvala, Ljubav se ušulja i ako neku lekciju preskočim ili naučim na brzaka. Život daje uvijek najbolje lekcije. Sjedim u sobi, dežurni sam svećenik taj petak popodne. Slučajno. Recimo. Telefon zvoni. Treba ići bolesnici. Idem, ured se može pobrinuti sam za sebe neko vrijeme…

Tu Ljubav koja dolazi nenajavljeno i nenadano u posjet (i podsjet – jer podsjeća da nije daleko) sam vidio i osjetio upravo tu, u Lucinoj bolesničkoj sobi. Ovo sve gore rečeno i meni počesto nedostaje, a svećenik sam. A u toj prostranoj sobi gdje je ležala Luca, sam ovo sve mogao skoro fizički osjetiti. I puno toga naučiti. Soba je doista bila prostrana, ali ipak pretijesna koliko je Lucine čeljadi bilo unutro. Mladih i starih. Svi smo zajedno molili, škropili, blagoslivljali, dozivali Boga u pomoć. Najprije u svetoj ispovijedi, a onda u zajedničkoj molitvi, bolesničkom pomazanju i pričesti. Mogla je govoriti pomalo. Bila je zgrčena u krevetu. Ispravili smo je kad je došlo vrijeme pričesti. Kad je sve završilo, a ja blagoslovio i nju i sve prisutne, Luca je počela moliti.

Najprije: O Gospe moja, o Marijo moja, prikazujem ti svega sebe. Prikazujem ti ljubav svoju, posvećujem ti danas oči svoje, uši svoje, usta svoja, srce svoje, svega sebe, draga Gospe, jer sam tvoja, čuvaj me i brani kao stvar i svojinu svoju. Amen. Ona je to izmolila čistim glasom, a dotad se mučila govoriti. I onda započela Zdravo Mariju u kojoj smo joj se svi pridružili. Dobro, ne baš svi. Svi osim mene. Ja sam zanijemio od Božje prisutnosti. Ona je postala svetohranište. Donio sam joj Isusa, a ona pokazala što to znači primiti Isusa. Svi su kroz plač molili tu Zdravo Mariju. A onda nakon toga još izmoli onu divnu molitvu Gospi: Spomeni se,o predobrostiva djevice Marijo, kako se nije nikad čulo da si ikoga zapustila koji se k tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zamolio. Ovim pouzdanjem obodren utječem se i ja k tebi, Djevice djevica; k tebi, Majko, dolazim; pred tobom eto stojim ja grešnik i uzdišem: Nemoj, Majko vječne Riječi, prezreti mojih riječi, već ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.

Luca je godinama bila slijepa. A ja sam to tek shvatio kad su mi njezini ukućani rekli. Dok smo razgovarali, nisam to primijetio ni zaključio. Bila je bolovima. Dok je molila, bio sam uvjeren da ona gleda u nekoga. I više, da vidi nekoga. Nije to bio pogled u prazno. To smo još više shvatili kad je ona sljedeće jutro umrla. Kažu mi njezini da su njezine zadnje riječi bile: Poškropite… Pitao sam za nju kasnije, jer sam je taj dan prvi put vidio i jedino što sam znao o njoj je bilo iz tih minuta provedenih u njezinoj sobi, pored njezina bolesničkog kreveta i s njom u molitvi. Rekoše da je odgojila sedmero djece. Da je rano ostala udovica. Da joj se razgovor počesto svodio na blagoslivljanje. Da je trpjela velike bolove u svojoj bolesti i starosti. Kaže njezina unuka Suza: Baba je bila pravi blagoslov do zadnjeg daha… Kažu da je bila borac. Kažu da je bila primjer vjere…

Oni to kažu, a ja sam svoje zaključio iz onih nekoliko minuta. Bog je bio u onoj sobi. I prije nego sam ja donio Sakrament. Vjerujem da Bog nije ni izlazio iz one sobe. I baš mi je drago što sam navratio u tu sobu taj dan.

Na polju života berem razno bilje, plodove. Nekad su gorki i bez okusa. Nekad jednostavno lijepi…

Osmrtnice ba

Evanđelje dana

paypal.jpg

buci-bu-shop-siroki-brijeg.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-iz-medugorja.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

svjedocanstvo-medugorje.png

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.png

Zanima te i ovo?
VELIKA GESTA Darijo Srna donirao 15 tona mandarina hrvatskim bolnicama i poslao lijepu poruku
01. Prosinac 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.