Nedjelja je Dobroga pastira, molitve za duhovna zvanja.

Molimo da Gospodin (po)šalje radnike u golemu žetvu. Svijet treba i čeka navjestitelje Radosne vijesti u moru trivijalnosti, banalnosti, u oceanu nebitnih vijesti koje svake sekunde, neprestance sustižu nov(ij)e vijesti. Gotovo je suvišno kupovati novine jer su u trenutku kad su na kioscima već zastarjele. Druge ih vijesti sustižu, portali nude, svoje kolo vode i zavode, svatko želi da se njegov glas čuje i slijedi. I danas je temeljno pitanje: Koji glas slušam? Čiji glas slijedim? Komu dajem svoj glas? Vidimo kako se vodi rovovska bitka za svaki glas, za ‘da’ ili ‘ne’ koje odlučuje o sudbini i budućnosti, dobru ili zlu glasu neke osobe. Svi znamo iz kojih motiva, ali to nitko, ili malo tko, otvoreno ne govori.

Ljudi vole slike. Slike govore mnogo više od riječi. Slika je snažnija od tisuću riječi. Slike se urezuju, utiskuju u biće, slike zrače, pozitivno ili negativno. Na početcima naše vjere nemamo Krista kao sudca, učitelja, gospodara, vladara – nego kao pastira. Pastir koji na ramenima nosi zalutalu ovcu. Francuski književnik i obraćenik Ch. Peguy slikovito se izrazio: Dok pastir nosi ovcu na ramenu, možebit ranjenu, iščašenih i krvavih nogu, dotle ga ona grije svojim runom. Uzajamnost ljubavi i odanosti te zahvalnosti.

Dobri pastir Isus - veli kako njegove ovce slušaju njegov glas. I slijede ga. Nije on najamnik, nije plaćenik ni lopov koji krade i kolje, nego polaže život za svoje ovce. Polaže život da bi imale život u punini. Punina života, da osoba prodiše punim plućima, uživa blagodati Božjega stvorenja, jer nesloboda sputava, guši, čovjek ne može (pro)disati.

Rijetko ćemo danas susresti, i mi ovdje u Hercegovini kad je svaka kuća imala svoje malo ili veće stado, pastira s ovcama. Pastir ih poznaje, one znaju njega. One ga slijede. Sliku pastira rabi Isus toliko puta u svojim prispodobama. Živimo u vremenu kad je slika pastira pomalo egzotična, iz nekakva drugog, stranog svijeta. U vremenu brzih vozila nemamo kada zapaziti ono što se odvija u planinama, gdje još uvijek ima pastira. Postavlja se i upitnik: Tko još želi biti ovca? Ovca je nespretna, trapava, upućena na druge. Ako se zapetlja, ona je nemoćna. Ovca je, veli se, stepska životinja. Stvorena je i naviknula na ravnice, pašnjake, dok je koza drukčije naravi. Ona je stvorena za kamenjar, ona se i u kamenu snalazi, skače. „Biti kao ovca“ znači ne znati kamo ideš, kamo te netko vodi, znači biti donekle osiguran, ali nesamostalan. „Biti ovca“ znači nemati svoje vlastito mišljenje, odreći se vlastitih odluka, slobode, samostalnosti.

Nužnost iskrene komunikacije
U žarištu pak nije ovdje slika ovaca, stada, nego slika Pastira. I tu imamo dvije druge slike i izričaja koje Isus nudi, koje nam pomažu ispraviti sliku i točku motrišta. Govor je tu o vratima i o glasu. Ponajprije se postavlja pitanje, kako to da se Isus može nazvati „vratima“? „Vrata u ovčinjak“? Uzmemo li Knjigu Otkrivenja, naići ćemo na mjesto koje nam zorno govori upravo o tome kako on, Uskrsli, ima u ruci ključeve Života, Smrti, Podzemlja. Uskrsli je „Sveti, Istiniti, onaj koji ima ključ Davidov, i kad otvori, nitko ne će zatvoriti, kad zatvori, nitko ne će otvoriti“ (2,7). Kako se grozno osjećamo kad se nađemo pred zatvorenim vratima, a ključa nemamo, zvona nema i ne možemo unutra. Čovjek se osjeća stranim, izložen hladnoći, noći, zvijerima, psima. Kako je strašno kad nam se 'pred nosom' zalupe vrata?! I kad se susretnemo s mrgudima, mrkim licima stražara, čuvara, zaštitara, koji ne puštaju ni pod koju cijenu, makar imamo propusnice u džepu? Kasno stigao, glasi odgovor.

Kako je užasno biti na radnom mjestu i imati u okružju suradnike koji su zatvoreni u sebe i svoj svijet. Zabravili vrata svoga srca, svoje nutrine, ne daju ničim naslutiti da smo im u bilo kom pogledu zanimljivi, štoviše, odbacuju nas. Sijeku očima, okosjeki. Zatvorena srca i lica u obitelji, na radnom mjestu, u zajednici, zaleđeni osjećaji. Kao da je led, nastupilo nekakvo ledeno doba. Slušamo te priče svakodnevno, napose mi svećenici u razgovorima. Vlada depresivna potištenost, nitko ni s kim ne komunicira. Pa ni za stolom – koji je znamen zajedništva. Svatko bulji u svoj mobitel, a ako se jelo ne sviđa, zna se onda uz buku baciti pribor, lupiti o stol, ustati i otići. Zatvorena srca su zatvorena vrata. Sartre je opisao stanje pakla u svojoj drami Iza zatvorenih vrata. Ljudi se grizu, izjedaju, mrze. Čovjek se pita, kako je moguće da nakon medenoga mjeseca dođe mraz ili slana i 'ofuri' pupoljke koji pocrne? Otužno je gledati kako je pristup partneru nemoguć, prilazi su zatvoreni, debeli su zasuni navučeni. Kad bi samo progovorio riječ!

Kako je posve drukčije ozračju ako su srca otvorena! Kad se otvore drugima! Rado se razgovara s bližnjim, riječi teku, osoba govori o sebi, doživljajima, iskustvima. Osjećaji se izlijevaju, svima godi, jedni druge usrećuju. Nitko nije naporan ni zamoran, što često znamo reći. Stvoreno je pozitivno ozračje, pozitivni naboj, koji se spontano rađa.

Upravo je do toga stalo Isusu. Ljudi su mu hrlili sa svih strana, svejedno, sunarodnjaci, pogani, polupogani, vjernici, nevjernici. Mogli su se kod njega odmoriti, odahnuti, slušali su iz njegovih usta riječi: Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni! Dat ću vam odmora! (usp. Mt 11,28). On 'zrači' pozitivno, mijenja klimu oko sebe, ljudi se ne obaziru na žegu, glad i žeđ. Osjećaju se da je tu Netko tko ih prihvaća, štiti, ljubi, komu se mogu otvoriti. On širi spontano ozračje, nema tu grča ni prenemaganja. Sjetimo se one poganke, Sirofeničanke, koja mu dolazi, pada do nogu, moli za kćerku. Ili pak razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Čini se kao da se zajedno spuštaju u dubinu 'zdenca', u dubinu vlastitih srdaca, Isus i žena, otkrivaju se tajne. Ona sa svojim promašenim životom, tolikim muževima kojima je davala svoje srce, i bila nesretna. Kad Isus dolazi na tematiku muževa, žena se osjeća duboko dirnuta, ali i shvaćena. Nakon razgovora vraća se sretna u selo, ushićena, pripovijeda o susretu s Isusom. Na kraju se Isus otkriva kao Mesija. Zaključak: Doista, ovo je Sin Božji.

Glas - nešto najosobnije u čovjeku
Kad smo kadri duboko udahnuti i odahnuti, nestaje tjeskobe i stiske u grudima, nema straha, hladnoće, nema ravnodušnosti. Čim čovjek osjeti da se netko za nj zanima, da mu se okreće, čim osjeti toplinu u razgovoru, dodiru, osjeća se slobodnim, neugroženim, može se normalno razvijati, i kao dijete u obitelji, ali i kao odrasli u društvu.

Kad Isus hvali pojedince 's njihove vjere', pod tim se misli da su mu se pojedinci otvorili, da su izišli iz sebe, da su stupili u 'magnetsko' polje te jedinstvene osobe koja je hodila ovim svijetom, izgovarala riječi nečuvene, činila djela neviđena, a nakon smrti se ukazala svojim učenicima. U dodiru s Isusom imamo ozračje otvaranja, povjerenja, međusobna uvažavanja.

Rana je Crkva to prepoznala. Postupak otvaranja Isusovoj osobi toliko je bitan, da je Crkva u obred krštenja preuzela aramejsku riječ koju je Isus rabio kad je otvarao uši, razvezivao jezik gluhonijemomu: Efatta! Otvori se! (Mk 7,34). Svi su potom bili ushićeni, govorili spontano kako Isus daje gluhima čuti, nijemima govoriti…

Ne nosi Isus-Pastir u ruci batinu, njemu nije do stroga 'discipliniranja', jednolikosti u stadu, nego želi da svatko otvori svoje srce za Boga te jedni za druge, snagom njegove osobe, njegove dobrote, širokogrudnosti koju je iskazivao svima dok je hodio zemljom.

Sve naše u ophođenju s drugima zavisi od glasa. Kakvim glasom nastupam? Boja, ton, visina određuju način na koji će onaj naspram nas prihvatiti ili odbaciti naše riječi i savjete.

Čovjek se po glasu (pre)poznaje. Glas Pastira je ovdje odlučan. Ovce prepoznaju gospodara i pastira po glasu. Svatko će od nas među tisućama glasova u mnoštvu prepoznati glas vlastite majke, drage osobe. Pa čak i njezin kašalj. Na telefonu nam već glas govori tko je s druge strane, tko s nama govori. Znan ili neznan glas, drag ili stran, glas koji ulijeva radost ili pak strah. Poziv koga se plašimo i strašimo, glas koji prijeti ili poziva. Glas je uvijek jasan signal, je li osoba dobrohotna ili se trebamo držati na odmaku. Čovjek je sav u svome glasu, cijeli čovjek, sa svojim tijelom i dušom, svojim mišljenjem i osjećajima. Glas je nešto najosobnije u čovjeku.

Isus nam se predstavlja ne kao strašni čuvar, onaj mitski Kerber koji priječi ulazak u život, već kao vrata koja treba otvoriti. Ja sam vrata u život, ja sam vrata u ovčinjak, ja ne odbijam nikoga tko mi pristupi. On ide ispred nas, krči put, nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu. Isus je božanska privlačna, magnetska snaga. Upućujući svoj poziv, svojim umilnim glasom, hvata čovjeka u domenu svoje riječi. Sve zavisi od nas. Hoćemo li glas čuti i slijediti ga. Potrebno je učiniti prvi korak. Isusov pogled, glas, zov otvara nova prostranstva, uvodi u istinu, puninu života ('dođoh da imaju život, u izobilju da ga imaju', veli Isus sam: r.10). Da apostoli nisu čuli Isusov glas, pošli za njim, da nisu učinili prve nesigurne korake za Isusom, tko bi ih se još danas sjećao? Tko bi za njih uopće znao? Svi oni koji su se otvoreno susreli s tim glasom, osjetili su neodoljivost. Ili kao što bi rekao Nietzsche: "Najrazumljivije u govoru nije sama riječ, već ton, jačina, modulacija, tempo s kojim se izgovara slijed riječi; Jednom riječju: glazba iza riječi, žar iza te glazbe, osoba iza toga žara: Jednom riječju, sve ono što je nemoguće napisati". Tako bijaše s Isusom. Koliko je povjerenje, pouzdanje, sigurnost i sugestivna moć zračila iz njegovih riječi upućenih tolikim patnicima, bolesnicima, tražiteljima pomoći!

Dobri Pastir - razlog ushita i sreće
Elizabeta je u Marijinu glasu i pozdravu prepoznala u njoj Majku Božju te potom izrekla riječi koje svakodnevno toliko puta izgovaramo u svojim Zdravomarijama. Blagoslovljena ti među ženama, blagoslovljen plod tvojega krila! Za oluje na moru učenici misle da vide utvaru i kriknuli su od straha, dok ih Isus nije primirio svojim glasom. Nakon toga Petar se baca u valovlje i oni ga nose sve dok nije posumnjao. Na uskrsno jutro Marija Magdalena u vrtlaru prepoznaje Isusa nakon što ju je Isus oslovio njezinim imenom. Prepoznala ga je po glasu! Pa i kad su učenici cijelu noć lovili ribu i ništa nisu ulovili, Isus stajaše na obali. Nakon što ih je oslovio i pitao glede ulova, Ljubljeni učenik ushićeno uzviknu: Gospodin je! Prepoznao ga u sumraku, dok se svanjivalo, po glasu. Mariju Magdalenu nitko nije oslovio kao Isus, a isto tako ni apostole. To ih pogađa u srce, to je razlog ushita i sreće. Isusova osoba i glas.

Ne želi Isusu u svome društvu one koji se za njim 'šlepaju', koji očekuju nešto, mrvice, 'milostinju'. Takvi ne mogu iskusiti puninu života koju Isus nudi. Pogotovo ne život u punini, dubini, ljepoti.

Kad Isus govori o najamnicima, razbojnicima, lopovima, kad nas upozorava da ih se čuvamo, onda nas upozorava pred onima kojima nije do nas stalo, koji su prema nama ravnodušni, kojima je svejedno jesmo li sretni ili nesretni, imamo li dovoljno za život, za obitelj. Ili pak koji se na račun sirotinje bogate i stječu bogatstva, grade ili kupuju dvorce, imaju velike bankovne račune. Kojima je u ovoj župi malo smjestiti u svoj hotel jedan autobus, pa žele proširiti svoje kapacitete na četiri autobusa… Ima ih koji ovcama ne daju mira ni odmora, koji ih tjeraju na sve strane, kao bezdušni faraonovi službenici.

Upravo ovdje u Međugorju mnogi su proširili svoje kapacitete. Šireći kapacitete preuzimaju također i odgovornost osoblje koje zapošljavaju. Svatko tko je preuzeo odgovornost za druge, trebao bi se zapitati, je li mu stalo da je zaposlenik zadovoljan, je li mu dobro, koliko ima članova obitelji, djece. Ili ćemo nad njima bdjeti s korbačem u ruci i tjerati ih kao roblje do iznemoglosti, bez ikakva ljudskoga obzira i respekta, gazeći njihovo dostojanstvo, čast i prava. I koji su uvijek u strahu pred nama koji imamo vlast i moć uručiti im otkaz, ako se pobunimo.

Isus se predstavlja kao Dobri pastir koji odgoni strah, pastir koji skrbi za ovce, pastir komu se možemo povjeriti. On zna za obilne i bogate pašnjake, on vodi u život vječni. Nudi nam svoje vodstvo koje je kadro razviti u nama naše sposobnosti. On je kadar unijeti proljeće života u naša srca, jer nas dira u dubini naše duše. On ima ključeve sudbine za svakoga jer sve ljubi i stalo mu je do zajedništva sa svakim pojedincem. Kad se povučemo u sebe, svoje srce, dolje negdje u vlastitim dubinama susrest ćemo se s Onim koji nas privlači, nudi pravu slobodu jer je za svoje ovce položio život da bi nas otrgnuo iz vlasti Zloga i Smrti.

On nas poznaje. Poznavati i spoznavati u Bibliji isto je što i ljubiti. On nas je prvi ljubio i od nas očekuje uzvraćenu ljubav. Njegova je ljubav neopoziva, bezuvjetna te čeka naš odgovor.

Međugorje, 5. svibnja 2017.
Fra Tomislav Pervan

Dozvola autora za objavu teksta vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com

loading...
Osmrtnice ba