Vedra, vrckava, hrabra, mudra, ali i pomalo samozatajna.

Takav je dojam ostavila na mene Porečanka Marina Radošić. Dočekala me je u svom domu u porečkom naselju Mali maj. Ponudila medenjacima koje je sama napravila, a svi su bili savršeno jednaki, mekani, sočni i ukusni. Došla sam razgovarati o Caminu koji je prohodala ovog ljeta, ali nas je razgovor odveo i na druge teme, jer Marina, diplomirana odgajateljica, bavi se i sportom i glazbom i mnogim drugim aktivnostima, a ima i diplomu shiatsu terapeuta. Sve nabrojano ne bi bilo posebno čudno za mladu ženu da ona nije izgubila vid, piše Glas Istre.

- Uspješni ste u karateu, pjevate kao solistica, a ovog ste ljeta prohodali više od 450 kilometara na hodočašću Camino de Santiago. Pothvat vrijedan divljenja.

- Sve su to moje strasti. Sport je dio mog života. Svako jutro idem na fitnes. Kad je riječ o karateu volim cijelu tu filozofiju borilačkih vještina i došla sam do razine državnog prvenstva, ali kao regularna natjecateljica, bez obzira na sljepoću. Nisam se htjela natjecati u posebnim kategorijama, jer sam smatrala da je poanta u procjeni kvalitete sportske izvedbe jednako kao i za druge natjecatelje. Suci često nisu znali da ne vidim. Nitko u publici nije znao da ne vidim osim mog trenera, gospodina Mirka Banovića iz Karate kluba Finida kojemu sam neizmjerno zahvalna na podršci, trudu i radu ali prije svega na otvorenosti i spremnosti duha da prihvati tako neobičan izazov. Ubrzo smo se našli na prvenstvu Hrvatske nakon kojeg je uslijedio čitav niz drugih turnira, natjecanja i prvenstava, a sva su ta iskustva bila fenomenalna, za mene kao i za klub. Trenirala sam borilačke sportove i prije nego sam potpuno izgubila vid, pa sam to imala u sebi. Poanta karatea nije bila u sakupljanju medalja, priznanja i pehara. Bila mi je prekrasna interakcija mene kao slijepe žene s društvom u klubu.


Što radim u mraku?

Bilo mi je prekrasno vidjeti kako se to društvo mijenja u odnosu na sljepoću prema kojoj još uvijek mnogi ljudi imaju ogromne predrasude. Mnogi su ljudi često prestrašeni po pitanju pristupa slijepoj osobi, boje se prići, uspostaviti kontakt, najčešće ne znaju kako pa se plaše da će u pristupu pogriješiti iako bi pristup trebao biti sasvim uobičajen i jednostavan pozdrav kao i s drugim osobama. Kažu mi oprosti, nisam imao u životu iskustva sa slijepim osobama. Nisam ni ja, našalim se, i meni je to prvi put, haha… Nemam pojma što radim u ovom mraku iz dana u dan, i meni je sve novo. Svaki dan je drugačiji izazov. Djeca i treneri u klubu uvidjeli su da sve možemo zajedno. Svi za - jedno. Grupa uvijek radi surađujući. To je ljepota sporta, navike međusobnog poticanja, podržavanja i pomaganja primjenjive i u drugim životnim kontekstima. Na prvenstvima sam osjećala gomilu ljudi oko sebe i doživljaj je specifičan kada se publika utiša. Iako ja ne vidim nikoga, svjesna sam da su u tom trenutku svi ti pogledi usmjereni prema meni i mojoj izvedbi, ali fokusirano i s onim nekim duhom koji me do te točke doveo moguće je nastupati. Ali ne samo meni, moguće je i nekom drugom, u nekom drugom kontekstu i u drugim životnim okolnostima. Ako sam ma i jednu osobu inspirirala da izađe iz svojih okvira i napravi iskorak za koji je prije smatrala da je nemoguć, sretna sam i zahvalna na tome. To može biti bilo što, upisati fakultet, promijeniti posao, naučiti neku novu vještinu, poduhvat, ostvarivanje nekog cilja, želje, sna, usuditi se, pokušati… Nešto što čovjek istinski želi ali se čini teško ostvarivo, jer postoji blokada u obliku čitavog niza strahova, briga ili pogrešnih uvjerenja.


- Kako ste došli na ideju da idete na hodočašće od Santiago de Compostele.

- Ljudi koji su išli sa mnom na Camino godinama su se pripremali za taj put, dugo su željeli otići. Za razliku od njih, o Caminu nisam do nedavno znala gotovo ništa. Međutim, svakom se čovjeku ponekad dogodi u životu trenutak kada ima potrebu stati i razmisliti što i kako dalje. Stala sam i odlučila osluhnuti. Pričekati da se pojavi neki putokaz. I počele su dolaziti na sve moguće načine informacije o Caminu. Dolazile su kroz članke koji su se kao slučajno otvorili na internetu, ljudi koje sam susretala su ga spominjali, na radiju bih čula o tome. Svakog dana dugo vremena pojavljivao se Camino kao tema u raznim kontekstima dok nije postalo toliko očito da je mene počelo kopkati što je to. Počela sam istraživati, jer nikad prije nisam čula za to hodočašće. Već prva informacija da je to put dug 800 kilometara mene je strašno zainteresirala, jer sam upravo tražila novi životni smjer. Dugo i brže hodanje kroz prirodu ili uz more oduvijek jako volim. Bez obzira što ne vidim gotovo svakodnevno idem hodati, najčešće sa svojom majkom Zoricom ili dragim prijateljicama. Svaki čovjek ima svoj korak kojim hoda kroz život. Ima svoj ritam koraka kao što ima ritam disanja, otkucaja srca. Hodanje doživljavam kao posebnu aktivnost jer mislim da otkriva puno i o čovjekovoj osobnosti. Pokret znači život, a hodanje, kretanje ukazuje i na stil življenja. To su trenuci u kojima se možeš spojiti sa sobom, centrirati se, izdvojiti osluhnuti svoj unutarnji svijet, izaći iz svakodnevne buke, gužve i kaosa.

Povjerenje

- Uspjeli ste se povezati s organiziranom skupinom iz Hrvatske koja se spremala na hodočašće. Krenuli ste na put s 44 potpuno nepoznate osobe.

- Sve je nekako mirisalo na - prepusti se. Osluškivala sam onaj glasić iznutra. Tako se sve događalo fluidno, kockice su se slagale jedna za drugom. Pronašla sam preko interneta grupu koja se spremala na Camino. Prije upoznavanja otišla sam u Rijeku autobusom i zatim sjela u auto s dvije potpuno nepoznate osobe. U prvom trenutku sam pomislila - Marina, ti nisi normalna. Ne znaš tko su i voziš se s njima prema Samoboru gdje se okuplja cijela grupa iz Hrvatske. Ali u sebi sam odmah osjetila osjećaj povjerenja kao da se znamo 200 godina. Te dvije iznimne, izvanredne osobe, Željko i Zdenka postat će za mene najvažnije osobe na putu. Kako smo se upoznali tog 1. lipnja tako se nismo razdvajali. Pomogli su mi kod kupovanja opreme za put, s njima sam krenula i s njima sam stigla do kraja uz potporu i drugih ljudi iz grupe. Autobusom smo otišli u Španjolsku i odatle smo krenuli. Bilo je fascinantno jer sam od samog početka ove priče duboko u sebi osjetila pravi poziv da to učinim, a poziv je s vremenom postao neizdrživa želja koja se počela ostvarivati. Imala sam osjećaj da je to to i da je sve točno kako treba biti, ja, ljudi koji su bili sa mnom, to mjesto, upravo taj trenutak, sve. Ključna je riječ cijele te priče povjerenje koje je u svijetu u današnje vrijeme jako poljuljano. Povjerenje u život, u ljude, u sutra, u sebe samog. U potrazi za smislom, svrhom smjerom i čitavim nizom drugih odgovora na mnoga egzistencijalna pitanja koja muče mnoge ljude, povjerenje je vrlo lako poljuljati. Od nesigurnosti u poslovnom svijetu, financijskih problema, ekonomskih kriza do narušenih zdravstvenih stanja, tragedija, otuđenih međuljudskih odnosa. Čini se da na kolektivnoj razini prevladavaju strahovi, brige, nepovjerenje, a opet, važno je vjerovati i imati povjerenja.

- Krenuli ste pješke na put dug preko 450 kilometara. Veliki napor iz dana u dan i za osobu koja vidi. Koliko ste kilometara prolazili svaki dan?

- Prosjek je bio 25 kilometara, a bilo je i dana kada smo prohodali više od 30, ali i kada smo se izgubili pa je bilo još više. Prva reakcija je upravo ta - kako? Lijepo, korak po korak, kao i u životu. Iako sam sportašica nije malo niti jednostavno ali moguće je uz volju i upornost. U našoj je grupi najstariji hodočasnik imao 72, a najmlađi 24 godine i svi smo stigli do cilja. Osim iznimnog fizičkog napora važni su i mentalni i emocionalni aspekti. Nužne su sposobnosti prilagođavanja na grupu, brojne različitosti u mnogočemu, iznimno drugačije karakteristike okoliša, vremenskih uvjeta, međusobna tolerancija, poštovanje, minimum potrebnih stvari, ograničeni uvjeti.. Putovanje je trajalo 22 dana od čega 18 dana hodanja i to od 24. srpnja do 17. kolovoza. Bile su tada najgore vrućine od 40 stupnjeva, ali i hladnoće u planinama Galicije. Izgorjela sam, pokisla sam, imala sam žuljeve, otekline na nogama, otrovanje hranom. Svega je bilo. Ali išla sam dalje, iz dana u dan, korak po korak.

Susret sa sobom

- O čemu ste razmišljali dok ste hodali.

- Kroz svakakva razmišljanja i promišljanja čovjek prođe tijekom ovakvog puta. To su moćna transformacijska iskustva. Čovjek nije toliko pod utjecajem gomile distrakcija kao u svakodnevnom životu. Okruženi ste raznolikom prirodom koja vraća čovjeka sebi. Treba samo koračati, korak po korak. To su zbilja trenuci kada čovjek sam sa sobom razgovara i samog sebe čuje, osjeća, spoznaje puno intenzivnije i dublje. U tome je ključ. Camino sagledan izvana djeluje kao skraćeni prikaz ljudskog života, od rođenja do smrti, od polazišta do cilja. Camino je jedna privilegija, milost i blagoslov, prilika čovjeku da iz jedne drugačije perspektive sagleda sebe samoga, kako hoda svojim putem, kakav je sa sobom, kakav je u odnosima s drugim ljudima, koje su mu slabosti, koje su jake strane, koji su njegovi resursi. To je prilika da kroz intenzivniji i dublji susret sa samim sobom sagleda svoj život i dođe do puno dubljih, osobnih saznanja.

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE OVDJE U GLASU ISTRE!

Osmrtnice ba

paypal.jpg

ljetni-molitveni-program-u-medugorju-1.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Iz zbirke Muzeja Hercegovine predstavljeni kameni ulomci iz antike
12. Kolovoz 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.