Preveo i priredio: dr. fra Tomislav Pervan
Dobro nam znani pročelnik Zbora za bogoštovlje i sakramente, uvijek britki i jasni kardinal Robert Sarah već je objavio svoju svjetsku uspješnicu Bog ili ništa 2015., a prošle je godine publicirao drugu knjigu razgovora s istim sugovornikom, Nicolasom Diatom. Riječ je o čudesnoj knjizi sa zadivljujućom duhovnom dubinom koja nam omogućuje stupiti u srce Božje tajne. Naime, tišina je nužni preduvjet za bilo kakav/koji susret s Gospodinom, i u osobnom duhovnom životu kao i u bogoštovlju. Knjiga je susret s produhovljenom osobom u kome se dade osjetiti Božja prisutnost. Razgovor s kardinalom vodio je Christophe Geffroy, a objavljen je u časopisu La Nef u listopadu 2016. Prenijeli su ga mnogi, a između njih i Catholic-News-Agency.
Knjiga koju nudite čitateljstvu istinsko je duhovno promišljanje o tišini. Zašto ste se upustili u tako duboko promišljanje, takvu refleksiju, kakvu u uobičajenim prilikama ne bismo očekivali od pročelnika Kongregacije za bogoštovlje, jer je on mjerodavan za konkretne stvari i odnose u liturgiji?
„Prvi je i izvorni Božji govor tišina!“ Komentirajući to bogato i duboko zrenje Sv. Ivana od Križa piše u svome djelu Invitation to Love Thomas Keating: „Sve drugo siromašni je i oskudni prijevod, moramo se naučiti tišini i odmarati se u Bogu i kod Boga.“
Vrijeme je ponovno otkriti pravi poredak prioriteta u životu. Vrijeme je staviti Boga ponovno u središte vlastitih briga i poslova, u središte vlastitoga djelovanja i svoga života, na ono jedino mjesto koje Bogu pripada. I tako će naš kršćanski životni put pronaći svoje težište i uporište na toj i u toj stijeni, otkriti u svjetlu vjere svoju strukturu, hraniti se u molitvi koja je trenutak žurnoga i intimnoga susreta, gdje se čovjek zadržava pred Božjim licem, kako bi mu se klanjao te kako bi mu izrazio svoju djetinju ljubav.
Svi smo mi danas žrtve veoma proširene površnosti uzrokovane medijskim društvom, žrtve egoizma i posvjetovnjačena duha. Gubimo se u borbama oko utjecaja, u sukobima među osobama, gubimo se u narcisoidnom te šupljem i praznom aktivizmu
Ne zavaravajmo se. Istinska i prijeka potreba ovoga trenutka jest ponovno otkriti smisao i osjetilo za Boga. Ocu se možemo približiti jedino u tišini. Ono što Crkva danas treba nije reforma upravnog aparata i ustroja, nije neki novi, daljnji pastoralni program, strukturalne promjene. Svi ti programi već postoje. Danas nam treba program svih vremena i naraštaja, uzet iz Evanđelja i žive Predaje. Ima taj program svoje žarište i središte u osobi Isusa Krista koga moramo (s)poznavati, koga moramo ljubi, nasljedovati, kako bismo mogli u Njemu i po Njemu živjeti, preobražavati svoj svijet u kome živimo; da, ovaj svijet koji živi kao da Bog ne postoji. Kao svećenik, kao pastir, kao prefekt, kao kardinal moja je najsilnija i žarka želja govoriti i ponavljati da jedino Bog može ispuniti čovjekovo srce.
Vjerujem, svi smo mi danas žrtve veoma proširene površnosti uzrokovane medijskim društvom, žrtve egoizma i posvjetovnjačena duha. Gubimo se u borbama oko utjecaja, u sukobima među osobama, gubimo se u narcisoidnom te šupljem i praznom aktivizmu. Nadimamo se i hvalimo ponosom i ambicijama, zarobljenici smo volje za moći i karijerom. Upuštamo u prljave i kukavičke kompromise zbog naslova (titula), poslovnih, profesionalnih ili crkvenih imenovanja. Sve se to poput dima rasplinjuje. Sa svojom novom knjigom htio bih pozvati sve kršćane ali i sve ljude dobre volje da zakorače u tišinu. Bez tišine svi se nalazimo u prividnoj stvarnosti. Jedina zbilja koja zavrjeđuje našu pozornost jest sami Bog, a Bog je tih. Čeka on našu tišinu kako bi nam se objavio.
Prioritet, nužda i prijeka potreba jest ponovno otkriti tišinu.
Tišina je značajnija od bilo kojeg ljudskog djela. Ona dopušta Bogu da dođe do riječi i izražaja. Istinska revolucija dolazi iz tišine, ona nas vodi k Bogu i k ljudima kako bi nas stavila ponizno njima na službu.
Zašto je pojam tišine za Vas tako bitan? Je li tišina nužna da bi čovjek otkrio Boga, i po čemu je ona „najveća čovjekova sloboda“? Je li tišina kao „sloboda“ stanovit oblik askeze?
Tišina nije nikakav pojam, ona je put koji ljudima dopušta zaputiti se i ići k Bogu.
Bog je tišina, a Božja tišina nastanjuje se u čovjeku. Živeći s tihim, mirnim Bogom i živeći u Njemu i sami moramo postati tihi, smireni. Ništa nam neće omogućiti bolje otkriti Boga od te tišine koja je upisana u srce i srčiku našega bića.
Ne bojim se ustvrditi da zvati se Božjom djecom znači biti djeca tišine.
Postizanje tišine pretpostavlja napor, borbu i askezu. Da, treba nam smjelost osloboditi se od svega onoga što nam opterećuje život koji ništa toliko ne ljubi kao privid, kao postizanje nečega bez ikakve muke, te vanjsku ljušturu stvari. Brbljavac koji, tjeran potrebom izreći sve što mu je na umu i jeziku, okreće se vanjskom svijetu, daleko je od Boga i nesposoban za bilo kakvu duhovnu aktivnost. Oprjeka tomu tihi čovjek jest istodobno i slobodan čovjek. Verige ovoga svijeta nemaju nad njim nikakvu moć.
Pritom mislim na svoga prethodnika na biskupskoj stolici u Conakryju – Gvineja, mons. Raymonda-Mariu Tchidimba. Kao žrtva komunističke diktature bio je skoro devet godina u kazamatu. Ni s kim se nije smio susresti, ni s kim razgovarati. Šutnja koju su mu nametnuli njegovi mučitelji postala mu je mjestom susreta s Bogom. Na tajanstven način njegov mu je zatvor postao istinskim „novicijatom“, i ta osuda na bijedu i nijemost omogućila mu je shvatiti donekle veliku tišinu Neba.
Je li zapravo još uvijek moguće prepoznati značenje tišine u svijetu u kome nikako ne prestaju buka ni galama? Je li to novo stanje „moderniteta“ s njegovim medijima, televizijom, internetom, ili je buka bila oduvijek značajka ovoga „svijeta“?
Bog je tih, dok je Đavao vrlo glasan, prebučan. Oduvijek Sotona pokušava prikriti svoje laži pod obrazinom varljive, lažne i preglasne prezaposlenosti i radinosti. Kršćanin ima zadaću ne biti od ovoga svijeta. Na njegov život spada odvratiti se od buke ovoga svijeta, od galame i vike koja nas nezaustavljivo sili da se odvratimo od bitnoga, od Boga.
Naš nas je odveć tehnicizirani i prezaposleni svijet učinio još samo bolesnijim. Buka je poput droge o kojoj su naši suvremenici ovisni. Sa svojim prividom slavljeničkog raspoloženja buka je vrtložnik koji nam priječi pogledati sebe u vlastito lice, suočiti se s vlastitom nutarnjom prazninom. Ona je dijabolička laž. Buđenje iz toga može biti jedno vrlo brutalno iskustvo.
Ne plašim se pozvati sve ljude dobre volje da stupe u stanovit oblik otpora. Što bi bilo od našega svijeta kad ne se ne bi u njemu mogle pronaći oaze tišine? U bujici poslovnih i šupljih riječi čini se da je tišina znak slabosti. U suvremenom svijetu tihi čovjek je netko tko se mora uvijek braniti. On je „podčovjek“ (u odnosu na „nadčovjeka“), u odnosu na tzv. snažnog koji druge bujicom svojih riječi gazi, guši i utapa. Tihi se čovjek osjeća kao višak. To je duboki razlog za strahovite zločine ili pak za prijezir i mržnju modernog svijeta spram tihih bića, one nerođene djece, bolesnika ili umirućih. Ti su ljudi čudesni, divni proroci tišine. Zajedno s njima ne bojim se naglašeno istaknuti da su svećenici naše moderne, koji su navijestili neku vrst tihog rata tišini, već izgubili bitku. Jer mi smo kadri ostati tihi sred najgrozomornijeg nereda, najsramotnijeg nemira, sred buke i vike tih paklenih strojeva koji pozivaju na aktivizam te nas žele otrgnuti od bilo kakve transcendentalne poveznice i dimenzije te vlastite nutarnjosti.
Ostaje li Bog i onda tih kad nutarnji čovjek traži tišinu da bi ga pronašao? I kako onda shvatiti ono što neki nazivaju „Božjom šutnjom“ spram drama krajnje zloće poput holokausta, šoaha, gulaga…? Ili, općenito rečeno, dovodi li postojane zla pod upitnik i sumnju „Božju svemoć“?
S Vašim pitanjem kročimo u jedan veoma duboki misterij. U Velikoj kartuziji veoma smo dugo meditirali o toj tajni s generalnim priorom dom Dysmom de Lassusom.
Ponajprije, Bog ne želi zlo. Pa ipak On začudo ostaje tih spram naših propitivanja i iskušavanja. Svemu usprkos, patnja ne dovodi u sumnju Božju svemoć, nego nam je očituje. Još uvijek čujem glas djeteta koje plačući pita: „Zašto Bog nije spriječio da moj tata ne bude ubijen?“ U svojoj tajanstvenoj šutnji objavljuje se Bog u suzi što je to dijete prolijeva, a ne u svjetskom poretku koji bi opravdao tu suzu. Bog ima svoj tajanstveni način kako nam biti bliz u našim kušnjama. On je intenzivno prisutan u svim našim iskušenjima i patnjama. Njegova se snaga čini tihom, mirnom, jer ona očituje njegovu beskrajnu tankoćutnost, njegovu ljubaznu nježnost prema svima koji trpe. Vanjski dokazi nisu bezuvjetno i najbolja očitovanja njegove prisutnosti. Tišina očituje sućut, Božje suosjećanje s našim patnjama. Bog ne želi zlo. I što je veća patnja, tim se više očituje da je Bog u nama prva žrtva.
Kristova pobjeda nad smrću i grijehom dovršuje se i realizira u velikoj šutnji križa. Bog objavljuje svu svoju snagu u šutnji koju nikakvo barbarsko zlodjelo nikada ne može ukaljati.
Dok sam boravio u zemljama koje su proživljavale snažne i duboke krize, patnje i tragičnu bijedu, poput Sirije, Libije, Haitija ili Filipina nakon pustošenja koja je uzrokovao veliki tajfun, konstatirao sam do koje je mjere tiha molitva ono posljednje blago za one koji su sve izgubili. Šutnja je onaj posljednji rov u koji nitko ne može prodrijeti, zadnja odaja gdje se može ostati u miru, mjesto gdje patnja polaže na trenutak svoje oružje. Sakrijmo se u patnji iza utvrde molitve! U tom slučaju moć krvnika nema više nikakva značenja. Zlikovci mogu u svome bijesu sve razoriti, ali je nemoguće prodrijeti u šutnju, u srce, u savjest čovjeka koji moli i koji je pronašao svoje skrovište u Gospodinu.
Otkucaji tihoga srca, nada, vjera i pouzdanje u Boga ne mogu tu propasti. Izvana se svijet može pretvoriti u more ruševina, ali u intimi naše duše, u posvemašnjoj tišini Bog je budan. Rat i sve posljedice straha i jeze nikada ne mogu pobijediti Boga prisutna u nama. Naspram zla i Božje šutnje čovjek mora uvijek ostati u molitvi i tiho jecajući i vapijući, govoriti s vjerom i ljubavlju:
„Isuse, tražio sam te!
Čuo sam kako si plakao od radosti
za rođenja jednoga djeteta.
Vidio sam te kako tražiš slobodu
kroz rešetke neke tamnice.
Prošao sam pored tebe
dok si prosio komad kruha.
Čuo sam te kako od boli zavijaš
dok su tvoju djecu bombe raznosile.
Otkrio sam te u bolničkim sobama
u kojima si podvrgavan terapijama bez ljubavi.
Sad sam te našao;
ne želim te nikada više izgubiti.
Nauči me, molim te, Gospodine, ljubiti Tebe“.
S Isusom podnosimo svoje patnje i kušnje bolje i lakše.
Koju ulogu pripisujete tišini u našoj latinskoj liturgiji? Gdje je i u čemu je vidite, te kako možete pomiriti tišinu i aktivno sudjelovanje u bogoslužju?
Naše se riječi gube, nestaju pred Božjim veličanstvom. Tko bi se osmjelio uzeti riječ pred Svevišnjim, Svemoćnim? Sv. Ivan Pavao II. gledao je u tišini bit svakoga molitvenog stava, jer tišina ispunjena poklonstvenom prisutnošću očituje „ponizni prihvat granica stvorenja pred beskrajnom transcendencijom Boga koji se ne prestaje objavljivati kao Bog ljubavi“. Odbacivati tišinu ispunjenu pouzdanim strahopočitanjem i klanjanjem značilo bi odbacivati Božju slobodu da nas zahvati svojom ljubavlju i svojom prisutnošću. Sveta je tišina i šutnja ono mjesto gdje možemo Boga susresti, jer mu pristupamo s ispravnim stavom čovjeka koji se dršćući suspreže, ali ipak s pouzdanjem nada. Mi svećenici trebali bismo nanovo izučiti to djetinje strahopočitanje pred Bogom i svetost našega odnosa prema Njemu. Moramo iznova naučiti drhtati od čuđenja pred Božjom svetošću i nečuvenom milošću našega svećeništva (tj. mysterium tremendum et fascinosum, prim.naša).
Šutnja nas uči značajnom pravilu duhovnoga života: prisnost ne promiče intimnost, naprotiv: pravilan i ispravan odmak uvjet je za zajedništvo. U klanjanju se čovječanstvo zapućuje prema Ljubavi. Sveta tišina otvara se prema mističnoj tišini koja je bremenita ljubavnom intimnošću. Ujarmljeni u svjetovni um zaboravili smo da su Sveto i bogoštovlje jedine ulazne dveri u duhovni život. Ne oklijevam se čak i zakleti da je sveta tišina temeljni zakon i pravilo svakoga liturgijskoga slavlja.
Ona nam naime dopušta stupiti kao sudionici u slavljenje misterija. Drugi vatikanski sabor naglašava kako je tišina izvrsno sredstvo koje promiče sudjelovanje Božjega puka u liturgiji.
Koncilski su oci htjeli pokazati što je istinsko, pravo liturgijsko sudjelovanje: Ulazak u Božji misterij. Pod izlikom omogućavanja lakšega pristupa Bogu neki tu htjeli da u liturgiji bude sve neposredno zorno, racionalno, horizontalno i ljudsko. Na taj način srljamo u rizik svesti sveti misterij na ugodne osjećaje. Pod izlikom pedagogije neki svećenici dopuštaju sami sebi beskrajne površne i horizontalne komentare i pojašnjenja. Da nisu možda ti pastiri u strahu kako bi tišina pred Presvetim mogla zbuniti vjernike? Nisu li oni možda uvjerenja kako je Duh Sveti nesposoban otvoriti srca ljudi za božanske misterije te na njih izliti svoje svjetlo i svoje duhovne darove i milost?
Sv. Ivan Pavao upozorava nas da čovjek postaje sudionikom Božje prisutnosti prije svega time „što se daje odgojiti za tišinu u klanjanju, jer na vrhuncu Božje spoznaje i iskustva nalazi se njegova apsolutna transcendencija“.
Sveta tišina vjerničko je dobro, a klerici ih ne bi smjeli lišavati toga dobra ili im uskraćivati to dobro!
Tišina je gradivo od koga moraju biti satkana naša bogoslužja. U njima ništa ne smije narušavati ozračje tišine koja je njihova naravna klima.
Ne postoji li stanoviti paradoks u tome, s jedne strane naglašavati nužnost tišine u liturgiji, a s druge strane priznavati istočna bogoslužja koja nemaju trenutke tišine ni šutnje, a ipak su napose lijepa, sakralna i u molitvenom predanju?
Vaša je primjedba racionalna i pokazuje da nije dostatno propisivati „trenutke tišine“ da bi liturgija bila natopljena svetom šutnjom.
Tišina je stav duše. Ne postoji stanka između dva obreda, sve je samo i naskroz obred.
Da, zacijelo, istočni obredi ne predviđaju vremena tišine za vrijeme Božanske liturgije. Međutim, oni imaju ništa manje intenzivno iskustvo apofatične dimenzije molitve naspram „neizrecivoga, neshvatljivoga i nepojmljivoga“ Boga. Božanska je liturgija uronjena u misterij. Kod nas je zapadnjaka, „latina“ šutnja zvučni ikonostas. Tišina je mistagogija, omogućuje nam stupiti u misterij a da ga ne obeščastimo. Govor misterija u liturgiji tihi je govor. Tišina ne skriva, ona razotkriva, objavljuje u dubinama.
Sveti Ivan Pavao II. uči nas da se „misterij stalno skriva, da se prekriva šutnjom, kako bi se izbjeglo da se na mjesto Boga (po)stavi nekakav idol“. Htio bih konstatirati kako je danas za kršćane vrlo velika opasnost postati idolopoklonicima. Kao uznici i zarobljenici buke te beskonačnih ljudskih razgovora nismo daleko od toga da razvijemo nekakvo bogoslužje na našoj vlastitoj razini, da načinimo Boga prema svojoj slici. Kardinal Godfried Daneels je dobro primijetio da „zapadna liturgija, kako se danas prakticira, ima glavnu pogrješku, tu, naime, što je brbljava“. U Africi, svećenik Faustin Nyobayré iz Ruande veli kako površnost ne štedi liturgiju pa ni naoko vjerske skupove, s kojih se čovjek vraća većma kao bez duše i daha te sav u znoju, a ne odmoren ili ispunjen onim što se slavilo, da bi se moglo bolje živjeti i svjedočiti“. Slavlja su katkad preglasna i zamorna. Liturgija je bolesna. Najuočljiviji simptom te bolesti jest sveprisutnost mikrofona. Mikrofon je do te mjere prijeko potreban da se čovjek pita, kako se uopće prije otkrića mikrofona moglo slaviti liturgiju!
Izvanjska buka te buka u vlastitoj nutrini otuđuju nas od nas samih. U galami i buci čovjek može utonuti jedino u banalnost. Naime, površni smo u onome što govorimo, izgovaramo šuplje fraze i priče, govori se bez kraja i konca, i dokle god ima bilo što, što se može izreći, suočeni smo s neke vrsti neodgovorna zamršena klupka dosjetki i riječi koje ubijaju. Površni smo i u onome što činimo: živimo u banalnosti, a pritom bismo željeli i tražimo za sebe da smo umni i moralni, te u tome ne nalazimo ništa neobična ili izvanredna.
Često izlazimo iz svojih crkava nakon bučne i površno slavljene liturgije, a da se nismo susreli s Bogom niti pronašli nutarnji mir koji nam On želi darovati.
Nakon Vašega predavanja prošle godine u srpnju u Londonu zagovornik ste usmjerenja liturgije prema istoku („ad orientem“) i htjeli biste vidjeti da se to prakticira u našim crkvama: Zašto je to toliko značajno? I kako biste željeli da se provede ta promjena?
Tišina nas stavlja pred bitno pitanje u liturgiji. Liturgija je po sebi mistična. U onoj mjeri u kojoj se približavamo njoj glasna, bučna srca, poprima i liturgija površni i ljudski karakter. Liturgijska tišina radikalna je i bitna dispozicija. Ona iziskuje i traži obraćenje srca. Obraćenje etimološki znači „zaokret“, okrenuti se, (pre)usmjeriti se prema Bogu. U liturgiji ne postoji istinska ni prava tišina ako nismo cijelim svojim srcem usmjereni prema Gospodinu. Moramo se okrenuti, obratiti, učiniti zaokret prema Gospodinu kako bismo Njega vidjeli, promatrali Njegovo lice te pali na koljena u poklonstvenu stavu do Njegovih nogu. Imamo dobar primjer: Marija Magdalena mogla je prepoznati na uskrsno jutro Gospodina Isusa jer se okrenula prema Njemu: „Uzeše Gospodina moga, ne znam gdje ga staviše“. „Haec cum dixisset, conversa est retrorsum et videt Jesum stantem – Nakon tih riječi ona se okrenu i vidjela je Gospodina Isusa gdje stoji“ (Iv 20,13-14).
Kako možemo zauzeti taj stav, usmjereni prema Gospodinu, ako se svi zajedno, fizički, i svećenik i vjernici, ne okrenu prema Gospodinu koji dolazi, prema istoku koga simbolizira crkvena apsida, gdje je Krist na križu – svome prijestolju.
Ta vanjska orijentacija (tj. „istočenje“) vodi nas u nutarnje koje ona simbolizira. Od apostolskih vremena kršćani znaju za taj oblik molitve. Nije riječ o tome okrenuti leđa puku, nego gledati prema istoku, biti zagledan u Gospodina koji dolazi.
Taj oblik molitve promiče tišinu. Svećenik koji slavi nije u napasti imati monopol nad riječi. Pred Gospodinom on je manje u kušnji postati profesor koji za vrijeme cijele svete Mise drži predavanje te od oltara pravi pozornicu na kojoj nije više u žarištu križ nego mikrofon! Svećenik mora biti svjestan toga i posvijestiti sebi da on nije ništa više osim sredstva u rukama Isusa Krista, sredstvo koje mora zašutjeti da bi stvorio prostor za RIJEČ, te da sve ljudske riječi djeluju smiješno pred jednom VJEČNOM RIJEČI.
Uvjeren sam da će svećenici govoriti drukčijim glasom budu li slavili euharistiju prema istoku. Tada smo u velikoj mjeri manje u napasti poimati sebe, kako veli papa Franjo, kao glavne čimbenike.
Bitno je shvatiti da se ovaj legitimni i poželjni način slavljenja euharistije ne smije nametati kao revolucija. Znam da je na mnogim mjestima dobro pripremljena kateheza omogućila vjernicima prihvatiti i usvojiti usmjerenje prema istoku te su naučili to cijeniti. Moja je žarka želja da to pitanje ne preraste u ideološki sukob ili boj između stranaka. Riječ je o našem odnosu prema Bogu.
I kao što sam nedavno u jednom osobnom susretu sa Svetim Ocem imao prigodu reći, ovo nije ništa drugo nego poticaji koji izviru iz moga srca ispunjena brigom za dobro vjernika. Nije mi stalo do toga da jednu praksu suprotstavim drugoj. Ako iz postojećih materijalnih datosti nije moguće slaviti euharistiju prema istoku, na oltar je nužno postaviti dobro vidljivi križ kao referentnu (odnosnu) točku za sve. Krist na križu jest KRŠĆANSKI ISTOK.
Gorljivi ste zagovornik i branitelj koncilske konstitucije o liturgiji i duboko žalite što se loše primjenjuje. Kako to tumačite s odmakom od 50 godina? Nisu li crkveni autoriteti prvi i odgovorni za to?
Vjerujem da koncilske dokumente premalo čitamo u duhu vjere. Fascinirani, opčinjeni onim što Benedikt XVI. naziva „Koncil medija“ podvrgavamo sve dokumente ljudskoj lektiri tražeći lomove i oprjeke na mjestima gdje bi se katoličko srce moralo truditi otkrivati i pronalaziti obnovu u kontinuitetu. Više nego ikada mora nas voditi nauk Sabora sadržan u Sacrosanctum Concilium. Vrijeme je napokon dati se poučiti od Sabora, namjesto da ga koristimo kako bismo opravdali svoja vlastita nastojanja oko kreativnosti ili da bismo branili svoje ideologije služeći se svetom liturgijom kao oružjem.
Samo jedan jedini primjer: Drugi vatikanski sabor na predivan je način definirao opće svećeništvo svih vjernika snagom krštenja. Tu je naša snaga prinositi sebe s Kristom Ocu kako bismo postali u Isusu „žrtva živa sveta i neokaljana“. Tu imamo teološki temelj istinskoga sudjelovanja u liturgiji.
Ta duhovna zbilja morala bi se živjeti napose za prikazanja. U tom trenutku, kad se cijeli kršćanski puk prinosi kao žrtva, ne mimo ili pored Krista, nego u Njemu, kroz Njegovu žrtvu koja se ostvaruje za pretvorbe. Obnovljeno iščitavanje Sabora moglo bi nam pomoći izbjeći da se naša prikazanja/prinos darova ne unakazuju raznim prinosima koja imaju u sebi više folklora nego liturgije. Zdrava hermeneutika kontinuiteta mogla bi nas dovesti u situaciju da u svjetlu Drugoga vatikanskoga sabora ponovno sa svim častima i poštovanjem uvedemo stare molitve koje su se molile za ofertorij/prikazanje darova.
Vi upućujete na od Vas željenu „reformu reforme“ (br. 257). U čemu bi se ona prvenstveno sastojala? Odnosi li se ona na oba oblika rimskog obreda ili samo na redovni obred?
Liturgija zbog veće vjernosti svojoj istinskoj mističnoj naravi treba trajnu reformu. Zapravo je duhovna nužda ono što se danas naziva „reforma reforme“, da se poslužimo jednim izrazom iz nauka Benedikta XVI. Ona se odnosi na oba oblika rimskoga obreda.
Odbacujem pokušaje, upotrijebiti naše doba da se jedna liturgija suprotstavlja drugoj, ili obred svetoga pape Pavla V. protiv obreda Bl. Pavla VI. Riječ je o tome kako stupiti u veliku tišinu liturgije. Čovjek se treba dati obogatiti svim liturgijskim oblicima, latinskim ili istočnim. Zašto se ne bi izvanredni oblik otvorio onomu što je nastalo i rodilo se kao bolje iz liturgijske reforme Drugoga vatikanskoga sabora? Zašto ne bi redoviti, uhodani oblik nakon Sabora i reforme ponovno otkrio stare molitve za ofertorij/prikazanje, ulazne molitve ili zašto ne uvesti i malo tišine za vrijeme mnogih dijelova kanona?
Bez kontemplativnoga duha ostaje liturgija obična prigoda za razdore prepune mržnje te ideološke rovovske bitke, javna ponižavanja slabih sa strane onih koji za sebe traže ili posjeduju autoritet, dok bi liturgija morala biti mjesto našega jedinstva i zajedništva u Gospodinu. Čemu borba jednih protiv drugih i čemu se međusobno prezirati? Naprotiv, liturgija bi nas morala sve približavati „k jedinstvu u vjeri i spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri veličine punine Kristove… te živeći u ljubavi držimo se istine dok svi ne urastemo u Krista, koji je Glava“(Ef 4,13-15).
Kako možemo u aktualnom liturgijskom kontekstu latinskoga svijeta nadići nepovjerenje koje gaje neki pristaše obaju liturgijskih oblika istoga rimskoga obreda, te koji odbijaju slaviti u drugom obredu pa jedni na druge ponekad gledaju sa stanovitim prijezirom?
Kvariti liturgiju znači kvariti naš odnos s Bogom te kvariti izričaj naše kršćanske vjere. Kardinal Journet sa sigurnošću je tvrdio: „Liturgija i kateheza dvije su hvataljke kliješta kojima Đavao želi istrgnuti vjeru kršćanskom puku te se domoći Crkve kako bi je smlavio, uništio i na kraju razorio. I danas veliki Zmaj, Sotona leži i reži pred Ženom, Crkvom, vrebajući, uvijek spreman da joj proguta Dijete“. Da, štoviše, Đavao nas želi suprotstaviti u srcu samoga sakramenta jedinstva jedne nasuprot drugih i u bratskom zajedništvu. Vrijeme je okončati prijezir, nepovjerenje i sumnjičenja. Vrijeme je ponovno otkriti katoličko srce. Vrijeme je ponovno u zajedništvu otkriti ljepotu liturgije, kako nam preporučuje papa Franjo, jer „ljepota liturgije zrcali“, kako on kaže, „slavu našega Bog koja sja u njegovu živom i utješenom puku“ (Propovijed za misu sv. krizme, 28. ožujka 2013.).
Kako ste doživjeli svoj boravak u Velikoj kartuziji?
Bogu sam zahvalan da mi je iskazao tu izvanrednu milost. Kako bih mogao prešutjeti zahvalnost svoga srca spram velikog priora Kartuzije dom Dysmasa de Lassusa za njegovo toplo gostoprimstvo. Htio bih najponiznije moliti za oprost zbog svih smetnji koje sam možebit uzrokovao njemu svojim boravkom ondje. Velika kartuzija Božja je kuća. Ona nas (uz)diže k Bogu i nosi pred Njegovo lice. Sve je žrtvovano da bismo se susreli s Bogom: Ljepota prirode, stroga jednostavnost mjesta, šutnja, samoća i liturgija. Premda imam običaj moliti noću, duboko me se dojmio noćni časoslov u Velikoj kartuziji: Tama bijaše čista, tišina bijaše nositeljica jedne prisutnosti, Božje prisutnosti. Noć nam je skrivala sve, ona je izolirala jednog od drugoga, ali je ona istodobno sjedinjavala naše glasove i naš hvalopoj, ona je usmjeravala naša srca, naše poglede i naše misli da ništa drugo ne gledaju i ne vide nego Boga. Noć je majčinska, dragocjena i pročišćavajuća. Tama je poput vrutka iz koga izranjamo oprani, smireni, i dublje sjedinjeni s Kristom i drugima. Regenerira nas kad provodimo dobar dio noći u molitvi. To nas preporađa. Tu zbilja postaje Bog naš život, naša snaga, naša sreća, sve naše. Ćutim veliko divljenje prema svetom Bruni koji je poput proroka Ilije tolike duše doveo na ovo Božje brdo kako bi čuli i vidjeli, osjetili „glas tihoga šapata“ te kako bi ih taj glas oslovio, glas koji i nama govori: „Što radiš ovdje, Ilija?“ (1 Kr 19,11-13).
