Smatram da ovo vrijeme proglasa pandemije nije trenutak za naše postavljanje pitanja Isusu Spasitelju 'Gdje si, Gospodine?'. On je tamo gdje mu i što mu ime kaže: S nama Bog - Emanuel. Čovjeku, nama uvijek blizu. Zar se napušta ono i onaj za koga si krv svoju prolio? Zar ostavljaš onoga za koga si život svoj dao, božanstvo svoje i svemoć u očima svijeta ponizio?

U ovom zahtjevnom vremenu bilo bi dobro okrenuti prst prema sebi, preispitati svoju odgovornost i (ne)vjernost, a ne Božju vjernost i čuti pitanje od Postanka, s početaka stvaranja svijeta: 'Adame, gdje si?'. Da svatko osvijesti taj direktni Božji pogled, blizinu. Taj naš osobni odnos, uzajamnost. Da u nama živo odjekne Glas, da čujemo pitanje, ozbiljno i za nas razotkrivajuće, zbog naše iznevjerenosti posramljujuće, kako bijaše i u Edenskom vrtu: 'Gdje si, čovječe?'. Gdje si, Ines? Gdje si, Blanka, Ivane, Frane? Gdje si, Ana, Lucija, Luka, Petre? Gdje ste?

Gdje smo mi u ovom trenutku, u ovom dijelu povijesti u životu Crkve? S nama Crkva nije počela niti će s nama, s našim zaslugama ili našom nevjerom završiti. Zapitajmo se tek kako obrađujemo komad povjerene nam brazde, jer i ova nam je Covid 19 dionica očito duboka i previše. A po nama, Crkva u dijelu svoga hodočašća zemljom biva plodna ili pusta.

Ako smo imalo skloni udaranju u prsa, stav koji otvara prodor Božje milosti, a ne busanju u prsa, mislim da nam je Bog u ovoj situaciji pokazao koliko kao pojedinci i kao Crkva težimo. „Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan“ (Dn 5,27).

Hebrejski jezik ima više značenja za jednu riječ. Na hebrejskom ista riječ koristi se za vjernost i istinu, isti je pojam za slavu i težinu. Ono što je slavno je i teško. Koliko je Božje pouke i poruke u jeziku Isusovog naroda. A mi to olako razdvajamo. Mislimo da možemo biti vjerni, i ako nismo u istini ili smo u odmaku od nje. I čeznemo za slavom, bez podnošenja i življenja težine.

Pa, gdje smo? Zbog odredbi neslavljenja sakramenata svećenika s narodom, zadnjih mjesec dana (vrlo kratak period, a vrlo bremenit) uvelike smo u obranama naših stavova, u natjecanju naših pravovjernosti, u podcrtavanju razdjelnice između laika i klera, svećenika i biskupa, biskupa i Pape.

"Ako govoriš, govori iz ljubavi. Ako šutiš, šuti iz ljubavi. Ako koriš, kori iz ljubavi", kaže Sv. Augustin. Možemo li u tom svjetlu, ljubavi prema Crkvi i nastojanju za vjernošću Gospodinu, prihvatiti ono što pojedinci javno izriču u žalu zbog nemogućnosti slavlja sakramenta? I šutnja mnogih u odnosu na trenutne odredbe je trpeća, ali čin ljubavi spram Crkve, jer bi se netko, shodno svojoj osobnosti, kad bi izrekao razočaranje i očekivanje suprotno učinjenom postupanju crkvene hijerarhije, osjećao kao da vlastitu obitelj, svoga oca i majku, gađa i javno kamenuje? Možemo li i ukore promatrati u svjetlu ljubavi spram Crkve koja jest naša Majka, u brizi za ispunjenjem Kristova poslanja, kao dionici Crkve koja je nadnaravna stvarnost, svijetu naviješta spasenje i donosi nebesku, dimenziju više? Pozvani smo otkrivati istinu svijetu koju on sebi ne može dati, biti svjetlo u svijetu koji više ljubi tamu. „Braćo, ako se čovjek i zatekne u kakvu prijestupu, vi duhovni ispravljajte takva u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan“ (Gal 6,1).

Mnoge ukore prema predstavnicima duhovne i svjetovne vlasti nalazimo baš u Svetom Pismu, u nizu starozavjetnih i drugih Božjih proroka kojima je i po cijenu primanja napada, na srcu slava Božja, a ne njihova vlastita, obrambena, ljudska. A sve kao poticaj na obraćenje, na bistrenje i pročišćavanje postupaka u izgradnji Božjeg kraljevstva. Mišljenja spram trenutnih odredbi koja ne gode ušima ne bi trebalo doživjeti kao destruktivno kritiziranje, nego aktualizaciju Isusovih opomena koje je izricao višestrukima 'Jao vama - pismoznanci, farizeji, licemjeri…'.

Misleći ljudi koji izriču neslaganje s trenutnim mjerama među kojima ima i svećenika i biskupa nisu otpadnici od Crkve, raskolnici. Baš su među tima mnogi koji su svojom gorljivošću prvi na liniji obrane svećenika i Crkve vani, pred napadima bezbožnika. Poslušni su crkvenom autoritetu, svjesni spasenjskog pologa Crkve, zaogrnuti Kristovom utjehom: 'Svojom ćete se postojanošću spasiti'.

Poslušnost u Crkvi je operativna stvarnost u hijerarhijskom postupanju, u prihvaćanju odluke autoriteta, a nije u proturječju sa slobodom mišljenja i zauzimanja vlastitog stava. Prihvaćam tvoju odluku, jer si mi nadređen, ali u odnosu na nju imam takvo i takvo mišljenje. Poslušnost je u domeni supsidijarnosti, poštivanja u provedbi nadležne odluke, a ne da je u sukobu s kognitivnom sferom i autonomijom u mišljenju pojedinaca u životu Crkve - stvarnosti koja je sebe od početaka gradila, brusila, izoštravala i na koncilima, a dogme donosila u konfrontaciji tolikih različitih mišljenja i rasprava.

Isusovi apostoli pokazivali su i razočaranje, ne razumijevajući njegovo postupanje. Nisu oni bili voštane figure. Isus je želio znati što oni misle, štoviše, poticao ih je da se izriču: „A što vi mislite? A vi, što vi kažete?“. Toma se nakon svega usudio od samog Isusa tražiti uskrslu potvrdu njegovog mesijanstva, istovremeno ispovijedajući dirljivu privrženost: 'Gospodin moj i Bog moj'. Takve je iskrenosti i prodornosti apostola Gospodin odabrao i „Milošću koja pretpostavlja, usavršuje narav“ darovao im osvajati duše za Boga. Ni prve mjesne Crkve ni apostoli nisu bili sterilni, monolitni. Stalno su nešto raspravljali, pitali i odgovarali, sumnjali i tragali, javno izražavali očekivanja i nezadovoljstva… „A mi smo se nadali… A mi smo mislili…“. Ključno je: biti i ostati u zajednici Crkve. U kojoj se to obitelji, zajednici, čovjek ne izriče ili mu je to zabranjeno. U diktaturi.

U nastaloj korona situaciji nije riječ o odredbama samo hrvatskih biskupa. Mi smo dio velikog dijela tako zauzetog stava Crkve globalno, uz negdje iznimna prilagođena rješenja. Udarilo je na Italiju gdje je naša institucionalna glava, i posljedično, duh ograničenja prosuo se diljem svijeta. Nije upitna naša poslušnost biskupima. Nije u pitanju ni naša izdržljivost u čekanju, jer Bogu je sve podložno i On i u tami čini divna i velika djela u očitovanju svoje prisutnosti.

Smatram da je pitanje na kako čvrsto/klimavom temelju su te odredbe donesene. Tu stvar počinje ili pada. Postoji li uopće osnova i potreba za svim tim socijalnim mjerama, pa i crkvenima? Je li korona znanstveno, medicinski realna opasnost za ovoliko pokoravanje prirodnih i društvenih zakona naravi i svijeta? „Gospodin će ti dati pravo razumijevanje svega“ (2 Tim 2,7). Mi smo zapleteni i vrtimo se u mreži posljedica, a nismo u korijenu, ne propitujemo razloge i uzroke ovakvog stanja. „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom; koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu; koji od gorkoga prave slatko, a od slatkoga gorko“ (Izaija 5,20).

Neki hrabri znanstvenici i medicinski stručnjaci, istinski humanisti, argumentiraju nemilosrdnu podvalu korona procesa, mnogi ljudi to i sami uviđaju. A već sada u detronizaciju ove paklene predstave ubacuju se i mainstream mediji. Pitanje je imamo li mi kršćani, ima li Crkva po hijerarhijskim predstavnicima, hrabrosti prokazati što se valja iza ove planine, iza ovih tako vidljivih glomaznih gorkih plodova. Kako su to crkveni pastiri odlučno, jasno i po cijenu davanja života činili u komunizmu i tijekom svih drugih - izama ovoga svijeta. Kako je jedan sveti Papa, veliki Ivan Pavao II., svojim neustrašivim djelovanjem osloboditeljsko pastirski, također u vremenu nesloboda, povukao domino pločicu raspada cijelog jednog kontinentalnog sustava - komunističkoga.

Narav Crkve je proročka. Najnovije, bila je hrabra u prokazivanju, neprihvaćanju demontiranja biološko spolne određenosti čovjeka, rodne ideologije, društvenog normiranja braka između žene i muškarca. Ufajmo se da će crkveni poglavari, nošeni Božjom milošću, ohrabreni vatikanskim smjernicama, u nadolazećem pohodu digitalno tehnološkog buldoždera koji eugeničko depopulacijski cjepivima smjera na krv i imunitet čovjeka, što otvoreno kazuju, štititi Božju stvorenost i njegovu najveću slavu - čovjeka. Njegova smo svojina da je Bog za nas i svoju krv prolio. U ime tolike žrtve samoga Boga, molimo za proročki glas neustrašivog nastupa Crkve i u razotkrivanju pozadine korone koja zadire u sve sfere društva i podčinjavanja čovjeka, i po djelovanju novoosnovanog vatikanskog Povjerenstva za Covid 19.

U okolnostima kada nas silom zbijaju u razrijeđene redove, vapaje za sakramentima čeznutljivih duša doživljavam kao življenu svijest o identifikaciji svih nas, svakog pojedinca, s tijelom naše zajednice, Crkve. Koncil narav Crkve opisuje kao tijelo. Povezani smo međusobno. I kad jedan ud klone i zaboli, cijelo tijelo je na udaru. Pavao jasno kaže u Prvoj poslanici Korinćanima: „Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednom udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi“ (1 Kor 12,26).

Jedna smo duša, pritiješnjena pod čizmom svijeta u kojemu Crkva živi, ali ne živi od njegovog duha. „Sine čovječji! Ti boraviš u rodu odmetničkom koji ima oči, a ne vidi, uši ima, a ne čuje, jer su rod odmetnički“ (Ez 12,2). Uz Božji pogled koji čovjeka u daru slobode suočava s našim odlukama i postupcima, uz pitanje svakom pojedinom i nama kao zajednici: Gdje si? Gdje si, Crkvo?, mnogi u Crkvi osjećamo potrebu i zajedničkog pokajanja. Ako nam je veliko breme kao zajednica proplakati nad svojim i grijesima svijeta, kako su odabrane i Bogu vjerne duše od starozavjetnih vremena puno puta zagovorno narod poticale i to činile, u silovito nametnutoj pandemiji u mnogima kuca poticaj da se pokajemo barem za ovaj trenutak nesnalaženja i priznanja slabosti da nismo kadri do kraja slijediti Krista Raspetoga.

Imamo alate, opremu i razine, i to božanske, za razlučivati duhove, razotkrivati zloduhe. Ali lakše je svoju slabost, svoje povlačenje i šutnju proglasiti vlastitom raspetošću, nego propuštenom prilikom za svjedočanstvo Raspetoga. Očituje se ona Pavlova: „Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani. A Gospodin nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom“ (1 Kor 11,31).

Svako vrijeme, svaka situacija uvijek iznova traži našu opredijeljenost za Isusa i hrabro postavljanje u odnosu na struje svijeta. Ovaj osobiti trenutak mnoge potiče na priznanje vlastite slabosti. Izricanje Petrovog vapaja: 'Idi od mene, Gospodine. Grešan sam čovjek'. Dok dira svijest o prisutnosti Isusa koji nas ni ovakve svakakve ne napušta.

Gospodine, smatram da u ovom povijesnom trenutku nismo bili na razini zadatka. Nismo progovorili iz moći koja je u Tebi, nego iz podilaženja, straha i slabosti koji su u nama. Isuse, nisam do te mjere dosad iskusila da je tebe baš tako i toliko teško slijediti. To s koronom nas je zateklo. Navikli smo o tebi govoriti i s tobom živjeti u bonacama. Plima nas potapa. Usalilo se srce naše. Uporno želimo mir u ovome svijetu, a ti si rekao da ga ovdje nećemo imati. Jer „će svi oni koji žude živjeti životima u Kristu Isusu biti progonjeni“ (2 Tim 3, 12).

„Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 32-33). Samo ti, Isuse, možeš u istom redu reći da ćemo te ostaviti samog i za taj naš odlazak zahvaliti nam tako da nas hrabriš - da u tebi imamo mir jer ti si pobijedio svijet. Jer i „ako smo nevjerni, ti vjeran ostaješ. Ne možeš se, naime, odreći samog sebe, sebe zanijekati“ (usp. 2 Tim 2,13).

Sve oko korone još je jedan test našeg povjerenja u Gospodina. „A vi, što vi kažete?“. Ali taj test i potvrda nisu potrebni Bogu, nego nama. Ne treba Bogu znanje koliko je naša vjera jaka ili slaba, nego mi to o sebi trebamo spoznati. Imamo priliku ispitati kakvo je tkivo i temelj našeg stvarnog predanja. „Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom“ (Iz 5,21).

I tako raspršeni, umjesto kajanja zbog svoga odraza u ogledalu pred Bogom, mi riječima dokazujemo djelom nedokazano pred Bogom i ljudima. Znamo i s visoka nastupiti s naših sudačkih stolica. Obezvrijediti pučku pobožnost krotkih koji odnos s Kristom ne žive kao spremanje za natjecateljski kviz u poznavanju vjerskih istina, nego kao prisno iskustvo Očeve zamilovanosti srcem molitve i predanja. Kao da Duh Sveti elitistički i selektivno počiva samo na kleru i podijeljen je zaređenim osobama, kao da nije dar i Božjem narodu, kraljevskom svećenstvu, svetom puku, rodu izabranom, kako baš apostolski prvak Petar proglašava.

Umjesto još više suosjećanja i plakanja s uplakanima, one koji su u čežnji za sakramentima neki smatraju vjernički nezrelima, slabima, nekompetentnima, zločestima uopće u usudu takvoga stava. Čitam, jedna žena sanjala svetu misu i da se pričestila. Bilo je predivno, kaže. Tko može takvu čežnju i pohod svojoj miljenici u snu smatrati fanatizmom. Opet tješi Pavao: „Najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji. I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije… Ali Bog je složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema, da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju“ (1 Kor 12, 22-26).

Do jučer smo tumačili zašto je zlokobno da nas kao malobrojne tjeraju u sakristiju, a sada vlastita povlačenja u zajedničkom javnom ispovijedanju podupiremo visokim teološkim tumačenjima. Trajna je utjeha da je Bog temeljac apostola vidio u dušama ribara i Crkvu izgradio na djelatnosti tvrdog kruha koju se ne smatra uzvišenom metafizikom, ali jest požrtvovna i konkretna sposobnost snalaženja u prostoru i vremenu, izložena opasnosti iznenadnih oluja. Ribari osjete kišu i vjetar, životni su, nepokolebljivi, izoštreni, znaju čitati znakove (ne)vremena. Poštuju signale prirode, okretni i čvrsti usred valova, pa zasluženo potvrđeni u blagoslovu ulova.

A nama se u pojašnjenju korona nevremena ponudi izdvojenost, a ne kontekst, veslo, a ne lađa, suho akademsko znanje, ali ne i duhovno razumijevanje izprepletenih društvenih i antikristovskih pojava koje kucaju na naša vrata. Biblijski i crkveno - povijesni fakti spomen su na prošla vremena u muzeju propalih i bivših veza, a ne trzaj za buđenje i prepoznavanje zavođenja u našim danima. „Potrebno je, doista, da među vama budu rascjepi, da se očituju prokušani među vama“ (1 Kor 11,19).

Svako vrijeme, a tek ovo koje je još korak bliže najavljenim posljednjim vremenima, doziva odlučnost u upravljanju, razotkrivanju djela tame i svijest odgovornosti za polaganje računa pred Bogom. Hvala Gospodinu što nam prašta i kad lakonski opravdavamo svoje ustupke svijetu i postupke koje uspijevamo ušuškati, podbočiti sa svih strana. I da na toliko Milosrđe ne možemo barem zucnuti: 'Oprosti što me zemlja, tijelo, karijera, služba, obziri, vlast toliko vuku… Oprosti što trenutno ne mogu drugačije'.

Za Susret koji oslobađa potrebno je priznanje vlastite slabosti i grijeha. „Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me, jer ćete me tražiti svim srcem svojim" (Jeremija 29,12-13). "Blizu je Jahve onima koji su skrušena srca, klonule duše spašava. Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja" (Ps 34,18-20).

U ovoj situaciji drma i Pavlova riječ: „Tko dakle, misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor, 10,12). Ali odmah nakon tog upozorenja, Pavao tješi: „Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati“. Opet pratnja Božjeg milosrđa, nama drznicima i oholicama koji mislimo da stojimo, a prokušani nismo. Štoviše, kada kušnja i dođe, mi sami sebe ocjenjujemo. Mi sami sebe i druge uvjeravamo da smo je dobro odradili, po Božjemu prošli, uspješno položili.

Hvala ti što nam toliko opraštaš, Gospode… Jer uviđam da nisam spreman izložiti niti svoj karakter, a kamoli položiti svoj tjelesni život za tebe. Nisam spreman izgubiti posao, materijalnu egzistenciju, ugled. Treba poštovati zakone države, kršćani nisu anarhisti. Ali pozvani smo reći kad počivaju na lažima. „O narode moj, vladari te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš“ (Izaija 3,12).

Zato šutimo, klimamo glavom i govorimo ono što i ne mislimo. Nismo čak toliko ni razdijeljeni među sobom, koliko u sebi i sa sobom. Valjda bi nam u otporu tlačiteljima lakše bilo da smo mobilizirani u vojni pohod oružjem, nego u miru prokazati laž, u slobodi ne biti prestrašen vlastodršcima. Ali ovo je vrijeme perfidnih ratova. Je li moguće da je sloboda tako zahtjevna, odgovorna, da traži još više karaktera i više smionog otpora, i od oružanog rata?

Oprostio nam Gospodin što se uporno trudimo ostvarivati blagostanje našeg statusa na zemlji, a On nam ga nije obećao. Isticao je da ćemo u svijetu imati patnju i muku. Štoviše, kad je Petar poželio da Krista križ mimoiđe, i to baš nakon što ga je nazvao Stijenom na kojoj će izgraditi Crkvu, Isus ga je ukorio: 'Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske“ (Mt 16, 23).

Nismo svi pozvani biti misionari, ići među istinski zaražene i oružanim ratom pogođene. Toliki nismo kadri podnijeti mučenje, progon, stupiti na tlo zemalja gdje se ubija ako samo kažeš - Isus je Bog.

Pa kad već ostajemo u komociji naslonjača u svojim toplim domovima, u daru škola i učilišta našeg razvijenog Zapada, u posjedu predaje monumentalnih crkava i katedrala od ranih kršćanskih vremena koje su zalijevane krvlju svjedoka i imaju relikvije mučenika, možemo li se skrušiti i reći barem toliko… ma tek i samo toliko: „Oprosti nam, Gospodine, što smo slabi i što se bojimo. Bojimo se plivati protiv struja u društvu, protiv diktata bezbožnog svijeta. I iz tog straha, u vrtlogu totalne manipulacije ljudskim životima, mi smo Isuse, na tren, zatvorili vrata našeg sakramentalnog zajedništva. Nije te lako slijediti, Isuse. Kao što je lako o svetima i mučenicima propovijedati, liturgijski ih slaviti, s njima se ponositi i izricati hvalospjeve. Oprosti nam što padamo pred tajnim silama svijeta. A mogli bismo biti podignuti u padanju pred tvojim svetim Otajstvom, podržani u moći arkanđela s Neba“.

Jesu li nam savjesti toliko okoštale i ohladile, da nam je tek i samo to 'Slab sam čovjek, Gospodine', reći, osvijestiti, priznati - previše!?

Molim Svevišnjeg da u vaganjima koja nadolaze ne budemo nađeni prelagani. Truli. Sveopći udar na Božju stvorenost kojoj svjedočimo mogu izvršiti samo sluge Zla koji se Boga ne boje.

„Tko će se podići za me protiv zlotvora? Tko će ustati za me protiv onih koji čine bezakonje?“ (Ps 94,16). A gdje smo mi? Adame, gdje si!

Piše: Ines Grbić/Medjugorje-info.com

Osmrtnice ba

ljetni-molitveni-program-u-medugorju-1.jpg

poboznost-13-utoraka-sv-anti.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

progledaj-srcem-2020.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Međunarodni dan roditelja
01. Lipanj 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.