Jedna slika od prije 20–ak dana što mi je poslao jedan moj prijatelj stvarno me šokirala.

To je slika iz srpskog logora Sremska Mitrovica iz 1992. godine. Slika je rađena za dosje kojeg su nam pakovali zlotvori s one strane Dunava, piše branitelj Stipe Mlinarić za Narod.hr.

Od nas 840 zarobljenika koliko nas je ostalo do zadnje razmjene 14.08.1992. godine samo su nas 50–ak slikali u tri poze s brojem, kao najveće kriminalce. Nisam se ni tada bojao, čak sam bio i ponosan, kao i danas kada sam dobio tu istu sliku. Znači da sam nešto i vrijedio kao pripadnik „Turbo voda“ od Blage Zadre. To mi samo potvrđuje da smo im bili veliki kamen u njihovoj čizmi koja je htjela pregaziti moj narod i moju zemlju. Baš sam ponosan. Ova 2018. godina kako je počela silno me podsjeti na 1990. – u od prvih skupova i borbe za neovisne izbore. Tada je isto narod bio nezadovoljan vlastima koja je bila silno korumpirana i što je vlast ignorirala narod i bila jako otuđena od istog. Dobro, razlika je u tome što smo onda rušili jednu neprirodnu tvorevinu, a htjeli svoju neovisnu i slobodnu Hrvatsku. U velikoj krvi s puno žrtava i mukotrpne borbe dobismo nakon 4 godine rata svoju državu ali zašto narod opet izlazi na ulice i viče iz sveg glasa što ne želi, što ne valja u ovoj napaćenoj zemlji, a vlast gluha, ne čuje, a kad i čuje pravi se da ne razumije što narod hoće. Narod je uvijek jasan, neće Istanbulsku konvenciju, neće korumpirane političare bez ikakvog nacionalnog osjećaja, neće narod da manjina nameće većini svoja pravila, a sve pod krinkom ljudskih prava.

Bio sam na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije i vidjeh puno mladosti na Trgu bana Jelačića, puno žara u njihovim očima i ljubavi prema domovini. Nema kod njih mržnje i straha, ali kako inače volim sve analizirati, vidjeh da ti mladim, prekrasnim bićima nešto fali, nemaju vođu, nemaju svog Blagu Zadru kao što smo ga mi imali 1991. godine. Nemaju onoga tko će stati na čelo kolone i reći „za mnom“, nekoga bez mrlje u svom životu, a s karizmom. Još se ne nazire ali Bog dragi će providjeti isto kao što je i nama. Znam jednog, ali ne smije, ne može, hijerarhija mu ne da, ima karizmu, ima ljubav prema domovini, ima energiju ali ne smije. Daje koliko je u njegovoj moći, puno daje, a ne traži ništa za uzvrat, takvi trebaju današnjoj mladosti.

Slučajno danas pogledam sinov Facebook jer svoj nemam i ne želim ga te vidjeh jednu objavu iz daleka od meni dragog čovjeka i jako me zabrinu. Pater Ike Mandurić iz daleka piše iz dubine duše tekst naslovljen „Popovi su krivi za sve“ i spominje Vukovar kako je bio opkoljen i vuče paralelu s današnjim stanjem u Hrvatskoj. Zar je to moguće usporediti? Što mu je? Zar ga puca nostalgija za svojom Hrvatskom koju znam da bezgranično voli. Bio sam se malo zabrinuo za čovjeka čudne bijele brade. Kada pročitah cijeli njegov tekst tek onda vidjeh da čovjek čudne bijele brade ali mudre glave pogađa u sridu, točno, kratko, jasno ali bolno. Istina boli, to je uvijek tako, osjetih to na svojoj koži i u ratu i u logoru, vjerujte mi istina stvarno boli.

Jesmo, danas 2018. godine stvarno u okruženju kao mi 1991. godine u Vukovaru? Da, u potpunom smo okruženju, samo je razlika u tome što nas većinu drži manjina u okruženju, što nije bio slučaj u Vukovaru 1991. godine. Što je fenomen da manja vojska drži veću u potpunom okruženju. Danas je sve moguće pa se previše i ne čudim. Da li nas danas nas tuku iz svih oružja? Da, tuku, posebno iz svih medija, neke od njih me podsjećaju na JNA, oni tuku stručno i temeljito. Neki mediji i portali me podsjećaju na četnike zakrvavljenih očiju, polupijani i polupismeni. Gaze tek kad je žrtva na podu. Da li znamo protiv koga se borimo i s kime imamo boj? Da, znamo, to su političke stranke osobito dvije velike kao dvije vojske ali s istim zapovjednikom, totalno nesposobnim. Oni nas tuku i siluju više od 20 godina, a za ni jedan zločin nisu odgovarali, a toliko su ih napravili. Naravno, materijalni zločin.

Tko će pobijediti u ovom ratu? Narod, narod uvijek pobjeđuje. Mali, obični čovjek koji se ničim ne ističe kada dođe zlo vrijeme bljesne, pobijedi i opet nestane u svojoj skromnosti. Hoće li biti zarobljenih i utamničenih? Bit će, puno će ih biti, zarobljenih u svom egu, materijalizmu, a utamničeni u svojoj duši koja je mala poput zatvorske ćelije, a tako bešćutna i ohola.

Moj dobri Ike spominje i svećenike, fratre isusovce i biskupe, o njima ne bih ništa rekao. Imamo onakve kakve smo, kao narod, izmolili. Ima jako dobrih, ima dobrih i manje dobrih ali uz molitvu svog naroda iznjedrit ćemo i mi svog Stepinca ovoga vremena koje je isto tako teško i bremenito kao što je bilo i u Stepinčevo vrijeme. Siguran sam da će za 50, godina i iz našeg vremena netko od naših svećenika biti proglašen svetim, teško je sveca prepoznati kada je pored tebe. To je ljudska slabost što ne vidi što ima pored sebe.

Narode, ne boj se, jači si, snaga je u tebi u tvojim rukama. Ne treba oružje, Bogu hvala, ali treba tvoj potpis, tvoj glas da ova napaćena država krene pravim putem. Samo izađi iz svojih domova, potakni rodbinu, prijatelje, susjede i čuda se mogu desiti. Oni se boje, vlast su obične kukavice, oni su hrabri samo dok narod spuštene glave hoda. Kada narod podigne glavu i pogleda u nebo gdje je uvijek molitvom dobivao snagu i pomoć vlast se prestraši. Bez obzira na to što imaju svu ovu zemaljsku silu ali narod koji gleda prema nebu i ne šuti svaka vlast se boji.

Mladi, koji danas volontirate na štandovima i trpite ako i izgubite ovu bitku niste izgubili rat. Ja sam sa svojim prijatelja izgubio bitku u Vukovaru 1991. godine i prošli smo patnju ali se isplatilo jer smo rat dobili, pobijedili, a pobijedit ćete i vi. Vjerujte u sebe.

Stipe Mlinarić/Narod.hr

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
ZADAR Veliki koncert suvremene duhovne glazbe - Dođite na Večer slavljenja pod geslom 'Hrvatska u Plavom kaputiću'
24. Veljača 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.