POBUDNE MISLI UZ DANAŠNJE ČITANJE IZ MATEJEVA EVANĐELJA - ISUSOVI ZAHTJEVI Ponedjeljak - 15. tjedan kroz godinu

NOSITI KRIŽ - TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA
Mt 10, 34 - 11,1

Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje, biva njegov učenik. Pitamo se, je li nam moguće prihvatiti ovo, nama, ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama.

Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Neumoljivost i beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne 'kako', 'ali', 'ako', 'zašto' i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života usamljen i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet.

Međutim, uzmemo li u razmatranje stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju, kao žice na harfi.

Isusov život, poslanje i sudbina samo su vanjski pokazatelji koliko smo mi Bogu prirasli srcu te koliko je samom Bogu stalo do nas, koliko mu svatko od nas u biti vrijedi.

Tko može do kraja zaviriti u dramu Isusova bića, njegova žala za čovjekom i stvorenjem? Riječi koje danas upućuje samo su izazov da se zapitamo: Koliko nam je vrijedan i što nam znači osoba Isusa Krista? Na kome je mjestu on na našoj životnoj vrijednosnoj ljestvici?

Lijepo se izrazio veliki biskup i mučenik Ciprijan u Raspravi o Gospodnjoj molitvi: "Volja je Božja za nas ono što je Krist činio i učio... Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime".

U Isusa nije riječ o sebičnosti, nije riječ ni o nesebičnosti, odricanju, predanju, nego je riječ o tome da svi moramo izići iz svojih životnih strahova, ostaviti se pokušaja osigurati egzistenciju ovdje na ovome svijetu kojekakvim zemaljskim, prolaznim stvarima. Njemu je stalo do sretna, intenzivna, bogata, istinskoga i nutarnjega života, života krajnje nenavezanosti na bilo što ili koga, osim na svoj Izvir i Uvir, na Boga.

On je za čovjekovu posvemašnju slobodu, i zbog te slobode i čovjekove sreće on je protiv bilo kakva oblika otuđenja. Želi da se zapitamo: Za što se zapravo isplati živjeti? Vrtjeti se stalno u krugu oko sebe, ili iz sebe izići i razdavati se, nesebično, u ljubavi?

Isusov život, njegova osoba i njegova poruka, utjelovljuju i zgušnjavaju u sebi život bez straha, život u posvemašnjem povjerenju i predanju Ocu. Nisu tu više ni od kakva značenja ni prihodi, ni ugled, ni bogatstvo, ni moć. O tome već govori i Psalam 49.: "Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba." Pa makar se njihovim imenima zvali gradovi i zemlje, makar stjecali silna bogatstva, sve to moraju ostaviti nekome nakon sebe.

Što traži Isus od svojih? Nepodijeljenost srca, odlučnost nasljedovanja, slobodu odluke. Kako je samo bijedan život koji se zatvara u sebe, život egocentrika koji misli samo na samoodržanje, koji je podredio sve samo sebi i svojim interesima?

Njega je strah bilo koje opasnosti, svim sredstvima kuša se zaštititi od bilo kakvih udara, iznenađenja, odluka koje traže ili iziskuju bilo kakve žrtve!

Strah od takvih životnih odluka može biti tolik da čovjek zaboravi čemu uopće živi i isplati li se živjeti takvim životom. Egocentrizam, usredištenost na sebe koja je plod, rezultat straha, neprestane ugroženosti i osobne nemoći. Zato se takvi nikomu ne povjeravaju, ni Bogu ni čovjeku.

Isus upravo pretpostavlja savršenu slobodu odluke koja je spremna i odlučna prihvatiti i križ. To je moguće samo onomu tko se posve Bogu prepusti. Sloboda od sebe i za druge. Nešto su slično pokušali prvi učenici koji su ostavili lađice, obitelji, svoje zvanje, svoju carinarnicu i slijedili Isusov zov i ponudu novoga života.

Svakodnevna nas pak mudrost uči da se život, istinski i pravi, može pronaći samo u sebedarju, odricanju od sebe i razdavanju drugima. Tko se grčevito drži sebe i svoga života, promašuje mogućnosti istinskoga, sretna života. Život kakav je zacrtao Stvoritelj moguće je pronaći samo u predanju i ljubavi. Takav život ne prekida ni smrt jer pripada Bogu. Stoga Isus nastupa kao istinski učitelj života.

Danas je jedno od svjetskih čuda u Kini grobnica prvoga kineskoga cara iz 3. stoljeća prije Krista koji je uzaludno tažio od taoista korijen, eliksir i lijek besmrtnosti. Posvuda je vidio samo neprijatelje, bio krajnje neurotičan, paranoičan.
U strahu od smrti dao je napraviti sedam tisuća glinenih vojnika koji će ga čuvati čak i u grobu nakon smrti. U zagrobnom životu. Kako poučiti takve moćnike, poput ovoga, ili pak Džingis Kana, Aleksandra Velikoga, Napoleona, da se ne isplati ni cijeli svijet osvojiti, a pritom izgubiti svoj život, svoju dušu, svoj bitak?

Upravo ta činjenica bijaše od odlučujućega značenja za životni put jednoga od najvećih katoličkih mislilaca dvadesetoga stoljeća Romana Guardinija. Nakon što je kao mladić izgubio vjeru i prepustio se neokantovskoj filozofiji, suočio se s Isusovom riječju: A što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, zadobije, a sebe izgubi, svojoj duši naudi? Bijaše to za njega kao udar groma, kao Augustinovo iskustvo s onim Uzmi i čitaj ili s Pavlovim na putu u Damask.

Jednom riječju, udar milosti, životni zaokret i premišljanje svega u svjetlu Vječnosti. Pitamo se i ljudi se pitaju: Komu zvono zvoni? Guardini je to iskusio u tome trenutku, njemu je 'odzvonilo', trenutak pune i konačne istine za njega je kucnuo. Bio je pogođen Istinom i nije mogao više mimo nje i preko nje. Stupio u bogosloviju, studirao teologiju, dao se zarediti i djelovao kao istinski blagoslov u svome vremenu. Bio je stoljetni dar Crkvi i svijetu.

I ne mora li se čovjek zapravo stidjeti što je na kraju tako prazan, nemoćan, nezaštićen, hrana crvima? Što daje našem životu istinski sadržaj? I kako povratiti sadržaj životu?

Na memorijalnom spomeniku Mahatmi Gandhiju (mah-atma: čovjek velika daha i duha!) stoje uklesane njegove riječi: "Čovječe, uprisutni sebi u ovom trenutku lice najsiromašnijega i najnemoćnijega čovjeka koga si bilo kada u svome životu susreo, i zapitaj se: Je li mu i od kakve koristi korak ili čin koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti?"

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

Osmrtnice ba