Nama koji smo duhovno povezani sa svetim Franjom i sv. Klarom iz Asiza dobro znani prizori iz njihova života.

Prizor na trgu, pred asiškim biskupom. Franjo, zlostavljan od vlastitog oca da mu rasipa imanje, da troši novac uludo, na asiškom javnom trgu baca novac pred očeve noge, skida sa sebe sve što od oca ima, haljine, i svečano izjavljuje: Odsada ne zovem više svoga krvnoga oca Bernardonea ocem, nego govorim: Oče naš na nebesima… Prethodno je otac kušao na sve načine svoga sina koji je, govoreći današnjim rječnikom „pukao“, odvratiti od njegova nauma, njegovih suludih ideja. Ali, ništa nije pomagalo. Jasno, mi koji znamo ishod i sa svoga zrenika odobravamo Franjine postupke. Odobravaju ih i svi potonji pisci koji se time bave. Jasno, i čitateljima je to dramatično i zanimljivo štivo jer je Franjo u svome naumu uspio. Ostao je do danas popularan.

Međutim, nitko se ne stavlja u kožu njegova oca. U brigu, nevolju i tjeskobu njegove majke koja ga je silno ljubila.Koliko su se samo toga morali naslušati u posljednje vrijeme, već evo nekoliko godina o svome sinu? Da je postao devijantan, da ga djeca na ulicama ismijavaju, rugaju mu se, nabacuju se za njim blatom, zovu ga 'pazzo', luda. Sin je postao doslovce prava sramota roditeljima koji su u gradu ugledni. Bio je Bernardone bogati trgovac koji je putovao, trgovao platnima i suknima, spadao u višu građansku klasu. I da njihov sin ide prositi! Hoda kao odrpanac! Nezamislivo! Postaje prosjak, ide od vrata do vrata, kao da nema ništa doma! Nije teško staviti se u kožu i dušu oca i majke. K tomu su opravdani i gnjev i srdžba koja iz oca izbija. A majka je kao majka, gleda iz prikrajka, nada se nekakvu sretnu ishodu. Kakav je samo očaj i bijes izbijao iz oca na trgu, pred mnoštvom i biskupom!? K tomu, tko zna koliko ga je puta već izružio, prokleo izdaleka. Znamo i danas kako postupaju roditelju ako se djeca 'odmetnu'. Zatvore im vrata, ne puštaju ih u kuću. Prava obiteljska tragedija.

Ima podosta i drugih zgoda iz života svetaca koje možemo krstiti kao prave obiteljske tragedije. Slično bijaše i sa svetom Klarom iz Asiza. Kći plemića, uglednika u Asizu. Noću nestaje iz kuće, na samu Cvjetnicu. U Mariji Anđeoskoj Franjo joj striže kose u nazočnosti braće, prima je u zajednicu, krije u hladnoj noći kod benediktinki. Pridružuje se Franji koji, mogli bismo reći, postupa gotovo na granici kriminala. Moglo ga se optužiti za 'zavođenje', da odvlači od roditeljske kuće tek punoljetnu djevojku te kojoj su roditelji namijenili dobru i unosnu udaju. Kakve su samo muke morali proći njezini roditelji suočeni s novonastalom situacijom! Djevojka iz bogate obitelji, sa sjajnim haljinama, oblači habit od kostrijeti, stavlja na glavu koprenu kao znak zavjetovanja i djevičanstva! K tomu, odmeće se u noć! Bježi noću. Koji i koliki samo strah i bojazan kod roditelja! Djevojka ide u noć, mogu je napasti psi lutalice, prosjaci ili razbojnici. Ne dao Bog ono što ti majka misli! Majke misle uvijek najgore, slute najgore ishode, ako dijete ne dođe na vrijeme doma, pogotovo danas, u rane jutarnje sate. Nikakvo idilično raspoloženje kako mi to danas želimo predočiti iz svoje perspektive i njihova potonjega svetačkog života i utjecaja na život Crkve i Kristova djela u svijetu. Sam na ulici u noćno doba! Kao kad bi danas u pol bijela dana šetao i hodao kao bijelac crnačkim Harlemom u New Yorku. Pogotovo mlada djevojka…

Ove godine slavi se šesto godina od rođenja švicarskoga nacionalnoga svetca Brudera Klausa. Imućni seljak, posjednik, imao ženu i dvanaestero djece, uglednik u mjestu. U svojoj pedesetoj napušta sve. I ženu, i obitelj, prepušta imanje najstarijem sinu, povlači se u pustinjački život. Dvadeset godina živi pustinjački, kao eremit, u samoći, sam sa svojim Bogom. Rekli bismo, za mnoge skandalozna odluka, napustiti ženu, djecu, ostaviti ih da se brinu sami za sebe. Međutim, zov za njega bijaše jači od obiteljskih veza. Zov Neba. Dok s jedne strane cijeli Zapad slavi i veliča Luthera i njegov raskol koji je raskomadao Crkvu na političke jedinice, prema principu cuius regio – illius religio, pa imamo desetke raznih 'zemaljskih crkvenih zajednica' u samoj Njemačkoj, dotle je Bruder Klaus kao mistik djelovao politički tako da je okupio u zajedništvo zavađene kantone. On je tvorac onoga što se danas zove Confederatio Helvetica, a Švicarci ponosno zovu „Eidgenossenschaft“. Onaj tko je u Bogu ukorijenjen, tko je duboko pustio korijenje u mistici, djeluje pomirujuće, stvara jedinstvo, ne razdor. To je bitna razlika između Brudera Klausa i Luthera. Znali su oni za zloporabe u Crkvi, ali su konačni učinci obojice posve različni. Što više mistike, to je snažnija politika, pa i na primjeru Daga Hammarskjölda, generalnoga tajnika Ujedinjenih naroda, koji je tragično završio svoj život u mirovnoj misiji u Kongu 1961. Uvijek je nosio uz se Nasljeduj Krista, što mu je darovala majka za 'konfirmaciju' (potvrdu), a njegov duhovni dnevnik biser je duhovne literature u novije doba.

Pa, nije li i sam Isus uvalio svoje roditelje i znance u goleme nevolje i brige već kao dvanaestogodišnjak kad se izgubio i nakon tri dana roditelji ga našli u Hramu? Sinko, zašto nam ovo učini? Nisu shvatili njegove riječi ni odgovor, da mu je biti u Očevoj kući. Slično se dogodilo i poslije, kad je odrastao, kad se od kuće i Nazareta 'odmetnuo'. Odbačen u vlastitom mjestu, luta Galilejom, nema, prema vlastitim riječima, mjesta gdje bi glavu naslonio. Cijeli je život beskućnik, migrant i emigrant u Egipat već kao dijete, a kao odrasli djeluje kao putujući propovjednik. Svi u mjestu govore da je izvan sebe. Žele ga pograbiti i vezati, žele ga 'urazumiti'. Na silu ga vratiti doma (usp. Mk 3,20). Kako im je samo bilo pri duši kad su govorili da je čak i u savezu s Beelzebulom i sl.? O njemu kruže svakojake priče da se i njegovi ukućani i rođaci snebivaju. A zašto? Zbog misije koju je dobio, u koju je izrastao. Nakon krštenja na Jordanu kida s dosadašnjim načinom života, postaje putujući propovjednik, nakon što je u pustinji razračunao s Napasnikom, pobijedivši ga njegovim vlastitim oružjem. Đavao nastupa kao dobar znalac Pisma, ali Isus još snažniji i jači, bolji.

Navedene zgode, ali i nebrojene druge, kad su pojedinci ostavljali roditeljski dom i za Isusom krenuli, žele nam ilustrirati ovo što Isus veli u desetom poglavlju Matejeva Evanđelja. Isusova je riječ izazovna i zahtjevna. Koliki su otišli iz roditeljske kuće, zov Isusov bijaše jači od zova krvi i obitelji. Jedinak sin pa ode u fratre. Izumire obiteljsko stablo, ali je zov Gospodinov jači od krvi.

Kod tolikih svetaca imamo upravo na zaslonu njihova poziva i nasljedovanja Isusa taj gotovo bismo rekli skandalozni naboj i izazov. Isus jasno veli: „Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije mene dostojan… Tko zadobije svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, zadobit će ga“ (Mt 10, 37 sl.). Riječi su to koje su stvarale povijest, stvorile Zapad, kulturu, civilizaciju. Toliki su upravo zbog Isusa napustili sve. Ljubili su više Isusa od svega ostalog na svijetu i vidimo plodove i učinke te ljubavi na svakom koraku, na svim područjima ljudskoga djelovanja.

Sveci i slične 'skandalozne' scene iz njihovih biografija i danas su veliki izazov. Isus je ponudio onomu bogatom mladiću šansu. Prodaj što imaš, razdaj siromasima i dođi, slijedi mene. Nije mogao. Ostao je torzo, nedovršena osoba. Isplati se razmisliti koji je povod tolikim mladim ljudima, mladićima i djevojkama, ostaviti sve, napustiti roditeljsku kuću, ostaviti uplakane roditelje, zadati im možda i tešku bol, i onda se zaputiti za Isusom, u samostan.

Što bijaše 'okidač' za Brudera Klausa da kao ugledni seljak i vijećnik koji je odbio političke uloge u svome mjestu naprosto napusti sve. Ženu, djecu, obitelj, imanje, da prepusti drugomu odgovornost za obitelj i povuče se u samoću. Živio je, svjedoči njegov dušobrižnik i svećenik, barem deset godina samo od euharistije. Možemo zaključiti da je nešto u njima iznutra 'provrelo', da ih je povuklo, neka nutarnja energija kojoj se nisu mogli oprijeti. U njima se otvorio neki novi svijet, duhovni, mistični, fascinantni („mysterium tremendum et fascinosum“ – Bog). Svijet u kome su pronašli ispunjenje, sreću, mir, blagostanje, ništa nemajući, a sve posjedujući, kao što veli Pavao. Ljubav je to snažnija od ljubavi prema ženi, djeci, obitelji, posjedu. Nutarnji pokretač nije bila nikakva lakomislenost. Nisu to učinili da bi im bio život lakši. Franjo nije imao nikako lagan ni ugodan život. Isto tako ni Klara. Cijeli je život pobolijevala. Ljubav nas Kristova obuzima i sili – posvjedočio je još davno Pavao (2 Kor 5,14). Sili i pokreće. Majku Terezu ili pak Jeana Vaniera, utemeljitelja L'Arche. Napustiti izglednu karijeru i posvetiti se manjima od najmanjih, onima koji bi prema suvremenoj eugenici trebali biti u majčinoj utrobi ubijeni jer već imaju u majčinu krilu teška organska oštećenja ili pak sindrome. Neki nesretni roditelji na Zapadu znaju sudskim putem goniti liječnike što im nisu na vrijeme rekli da je dijete u utrobi tijekom trudnoće pokazivalo očite teške znakove retardiranosti ili fizičkih malformacija. Bruder Klaus nije imao lagan život u samoći, kao eremit. Redovito ga se prikazuje s izbrazdanim patničkim licem. Jasno, od patnje i bola. Htio se Gospodinu suobličiti u svome životu.

Što se dogodilo Franji one večeri koju opisuju trojica Franjinih drugova u svojoj Legendi: „I gle, najednom ga je pohodio Gospodin. Srce mu je bilo ispunjeno toliko ugodom da nije mogao ni govoriti ni kretati se; i ništa drugo nije mogao osjećati niti čuti osim one ugodnosti koja ga je tako udaljila od tjelesnog osjećanja da se tada, kako je naknadno izjavio, ne bi mogao ni maknuti s mjesta pa makar sav bio sasječen na komadiće“ (Franjevački izvori, 545). Stajao je kao ukočen, pa se društvo vratilo da vidi što je to s Franjom. „Čudom su se čudili gledajući ga, kao da se promijenio i postao drugi čovjek“, upravo kao kralj Saul kad se našao među prorocima (usp. 1 Sam 10,6). Takvi se trenutci urezuju duboko u srce i svijest,
postaju nezaboravni. Neponovljivo iskustvo koje Gospodin podaruje onima koji ga ljubeći traže i tražeći nalaze. Ono što je nakon toga uslijedilo bijaše samo nutarnji slijed i posljedica toga s čime se suočio. Bio je fasciniran, dubinom, ozbiljnošću, srećom koja ga nije napuštala. Išao je sigurnošću mjesečara naprijed, otvorio mu se nebeski svijet, besmislen i nerazumljiv za one koji su 'od ovoga svijeta' i 'tjelesni', kako svjedoči Novi zavjet. Franjo je bio siguran u svoje poslanje i zato ga nitko nije mogao smetnuti s njegova zacrtana puta.

Slično se moralo dogoditi i sa svetom Klarom ili pak ovomu neobičnom liku iz Švicarske koji je za sebe tvrdio da je već u majčinu krilu imao nebeska viđenja. S druge pak strane, tko bi danas još znao za Franjina oca, asiškoga trgovca, da nije imao sina Franju? Franjo je zacijelo povijesni lik, ali i lik koji je stvarao povijest, upravo na crti i tragu nasljedovanja Isusa Krista. Franjo je učinio i svoju obitelj poznatom. Tko bi znao za plemenitašku obitelj sv. Klare da nije pošla neobičnim putem? Tko bi znao za onoga seljaka Klausa iz Flüeli da nije učinio iskorak iz svoga svagdana, pošao putem pokore i odricanja, postao pater patriae? A Isus govoreći o rastanku s roditeljskom kućom, s najbližima, s vlastitom obitelji, dodaje i riječ o nošenju križa: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan“ (Mt 10,38). Ta je Isusova riječ izložena i opterećena nerazumijevanjem, kao da je riječ o tome da čovjek mora birati uvijek teže i oporije te se mučiti pod teretom križa. Kod spomenutih pojedinaca i svetaca možemo reći da je Gospodin zahvatio u njihov život i planove prekrižio te su vremenom postali slični Kristu – Raspetomu. Mi smo skloni tvrditi
kako oni – ljudski govoreći – bijahu vrijedni sažaljenja. A zapravo su tek nakon svoje odluke slijediti Krista i nositi križ započeli istinski živjeti punim, smislenim životom. Time je već kazano nešto o nagradi koja očekuje one koji Isusa slijede. Nagrada obećana iz Isusovih usta. Mi smo u pravilu fiksirani na nebo, na onostranost, dok Isus govori o blagu na njivi, o biseru koji čovjek nađe te proda sve što ima i uzima taj biser, to blago. To je životni dobitak, za koji se isplati sve staviti na kocku, sve prodati. I steći to blago, uzeti taj biser – osobu Isusa Krista. Pavao upravo zbog Krista i spoznaje Krista sve smatra nevrijednim, blatom, izmetom. Svetci su to shvatili i u životu ozbiljili. A mi današnji? Na kojemu smo stupnju svoje vjere i kršćanstva te nasljedovanja?

Međugorje, 1. srpnja 2017.
Fra Tomislav Pervan

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Majka petero djece pobijedila koronu: Pljeskali joj na odlasku
09. Travanj 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.