Zahvali dragom Bogu za korizmu, za svaki problem koji imaš u životu. Možda to zvuči ludo, ali zahvali. Mi bismo htjeli da sve bude super u našim životima. Želimo dugo živjeti. Zahvali Gospodinu na svemu što te potreslo u životu. Jer nakon te krize uvijek se događa snažniji skok naprijed.

P. Arek Krasicki, misionar Družbe Duha Svetoga, u razmatranju o dubljem shvaćanju korizme, ističe važnost upornosti, neodustajanja u hodu s Gospodinom i za Gospodinom. I to osobito u trenucima krize – zašto je važno ne zaustaviti se. Tko želi da klonemo?

Svaki kršćanin iz svake krize koju proživljava u životu, mora izvući zaključak prema dobrom.

„U korizmi treba razmišljati o istini o sebi, tko sam ja. I Bog treba biti u centru. U korizmi se radi ponajprije o Bogu. Jer samo Bog može spasiti čovjeka. Ako znaš da je Bog prisutan u tvom životu, hoćeš li, kada se dogodi nešto što te omelo u tvom planu da ideš negdje, reći ‘Jooj’ i zbog toga se ljutiš. Kažeš, ‘Bože, to se moralo baš meni dogoditi?’. Ili, ‘Hvala ti, Bože, što se to meni dogodilo’. To pokazuje tvoju vjeru. Jer ne znaš od čega te Bog želi sačuvati. Od nekog većeg zla koje stoji iza toga, koje se može dogoditi. Zato svaki kršćanin iz lošega što se događa, iz svake krize koju proživljava u životu, mora izvući zaključak prema dobrom. To ne znači da je Bog tako htio. Nego, Bog je prisutan u mom životu i On zna što radi“, kaže p. Arek.

„Đavao je otac laži i prodaje nam najveće laži. Moramo otkriti zamke zloga duha koji nas želi uništiti. Kao što kaže da se začećem ne stvara čovjek. Svakom grijehu prethodi laž. Đavao je dobar promatrač i inteligentno nas stavlja na iskušenje. Kada Đavao napada Isusa, radi to vrlo perfidno. Đavao nije stavio pred Isusa neku osobu i rekao ‘Vidiš kako je lijepa’, nije stavio hrpu mesa, ‘Hoćeš li jesti, Isuse?’. Nego vrlo lukavo napada. To nisu više Adam i Eva koje iskušava, nego Isus, Sin Boga živoga. Koji je cilj Đavla u tim napastima? Đavao hoće samo jedno – on želi zaustaviti Isusa, da ne ide dalje. To znači – Đavao tada nije htio da ti uđeš u nebo, da ti pronađeš put k raju. Đavao je htio da ti ne budeš u crkvi, da ne slušaš Božju riječ. Đavao je to htio od Isusa: ‘Zaustavi se, Isuse! Već si napravio dosta koraka. Dosta je!’. Đavao nagovara Isusa da gleda svoj zemaljski život, da ima vlast i da bude siguran. To je loše – jer Đavao želi da se Isus potpuno zaustavi!

Svaki tvoj problem, svaka tvoja nemoć, sve što ti se događa u životu, to će za tebe postati brzim preskokom u nebo

Korizma je neprestani hod. Zapamtite: Uvijek se biti bolji, biti svetiji, povezuje s krizom. Nakon krize dolazi svetost. Uvijek nakon svih tvojih poteškoća, dolazi svetost. Kada ustraješ. Kada vjeruješ, kad se nadaš, kad se moliš. Nemojte padati u depresiju. Prestanimo s tim. Jedan blaženik je rekao: ‘Tvoja nervoza, tvoji problemi, postat će za tebe vrancem na putu svetosti’. Vranac je konj koji brzo trči, koji je jak. Znači, svaki tvoj problem, svaka tvoja nemoć, sve što ti se događa u životu, to će za tebe postati brzim preskokom u nebo“, ohrabruje p. Arek.

„Pripremamo se za Pashu, za Uskrs. Pasha znači prijelaz. Mi prelazimo iz grešnosti u svetost, ali ne odricanjem iz godine u godinu. Samoodricanje je stagnacija. Čuvajmo se stagnacije. Đavao je od Isusa htio upravo to – da Isus stagnira. ‘Zaustavi se, Isuse’. Stagnacija – ona ubija! Zato, zahvali dragom Bogu za korizmu, za svaki problem koji imaš u životu. Možda to zvuči ludo, ali zahvali. Mi bismo htjeli da sve bude super u našim životima. Želimo dugo živjeti. Zahvali Gospodinu na svemu što te potreslo u životu. Jer nakon te krize uvijek se događa snažniji skok naprijed. Skok kao konja vranca. Od stagnacije počinje grijeh.

Brate i sestro, mi u borbi ne smijemo stagnirati!

Što se dogodilo kralju Davidu? Biblijski pisac kaže: Dok je bilo proljeće i kraljevi su išli u rat, David je ostao doma. David je stagnirao. Sjeo je i gledao s terase što radi njegova susjeda Bet Šeba. Gledao je i zaljubio se. Jedno dijete, drugo… dao ubiti njenog muža. Zato što je stagnirao. Brate i sestro, mi u borbi ne smijemo stagnirati! Nikako! Nemojmo ponoviti ono što je učinio kralj David. Nego hrabro naprijed! Naravno, ne borimo se sami. Tu je sila Duha Svetoga koja nas podupire, koja nam daje snagu, koja nas nadahnjuje. Ali čuvajmo se stagnacije. Kršćanstvo je kretanje! Korizma je kretanje! To je prijelaz. To nije stagnacija. Uzmi neku knjigu kroz korizmu, čitaj je makar zaspao nakon dvije stranice, zahtijevaj više od sebe. Božju riječ čitaj svaki dan. Jer svima nam nedostaje jedno – identitet. Često zaboravljamo tko smo. Židovi, kad je Salomon zazvao Božju prisutnost u hramu, kad su dobili zakon Mojsija, oni su znali tko su, da je s njima Bog. Oni su gledali kad su išli kroz pustinju kako ih je Bog odgajao, kako ih je hranio. Kako je stalno bio s njima, kako ih je nosio na svojim krilima. A mi to zaboravljamo. Mislimo da su neke druge religije jače od naše, da postoje neki drugi bogovi. Neki drugi spasitelji. To ne postoji, sve je to bajka. Isus Krist je jedini spasitelj, koji nam je objavio Boga Oca“, poručuje p. Arek.

„Što radi đavao? Đavao prilazi Adamu i Evi u vrtu i zatamnjuje im sliku o Bogu Ocu. Tako da ti jednostavno za njim ne čezneš. To što su učinili Adam i Eva, ustvari smo mi učinili. Kod posipanja ljudi pepelom po glavi na Pepelnicu, postoje dvije rečenice: ‘Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti’ i ‘Obratite se i vjerujte evanđelju’. Kad sam bio mladi svećenik, meni je uvijek nekako bilo glupo reći ‘Prah si i u prah ćeš se vratiti’. Mislio sam, bolje je reći, ‘Obrati se i vjeruj evanđelju’. To nije tako izazovno, to nije kao da si negdje na groblju. Neka ljudi odu radosni iz crkve. No, ja sam shvatio odakle smo mi ljudi izašli. Kad je Bog stvarao čovjeka, Bog je uzeo prah iz raja i iz tog praha učinio je čovjeka, Adama. On je učinio tebe iz toga praha. Znači, ti se vraćaš i po korizmi i po sakramentima, svaki dan vraćaš se u taj raj. Zato si prah i u prah ćeš se vratiti. I Đavao tu sliku zatamnjuje.

Najgore je što ljudi i dan danas tako žive. Bog visoko, ja daleko. Mogu raditi što god hoću.

Biblijski pisac kaže, ‘Jahve je stavio Adama i Evu u vrt’. Jahve znači Bog koji jest, onaj koji jest. Kad Đavao razgovora s Adamom i Evom, onda koristi riječ ‘El’. To znači – Bog koji je visoko, koji je daleko. Koji ne vidi ništa, koji ne čuje. Radi što god hoćeš. Tako Đavao predstavlja Boga prvim ljudima. Najgore je što ljudi i dan danas tako žive. Bog visoko, ja daleko. Mogu raditi što god hoću. Mogu vjerovati u što hoću. To je prva đavolska zamka u raju. Druga zamka je da je Bog strog, da će te kazniti. Treća, zamamljivost, pohlepa, imati. Fiksirani smo na to imati, gledati i tako grijeh ulazi kroz naše oči, u naše srce. Mislimo i da je Bog strog i da nikad neće oprostiti. Onda te sve to muči. Nemojmo vjerovati đavolskoj laži. Nego uvijek se sjetimo tko smo. Sjetimo se našeg identiteta. Božja smo djeca, to nije samo neka parola. Kroz korizmu trebaš doći do toga da si ti voljeno Božje dijete. Da je istina najvažnija u tvom životu. Da je Bog Otac najvažniji. Da je Gospodin s tobom. Da on razlijeva svoju milost.

Kad god budeš govorio istinu, svi uokolo će te mrziti. Briga te. Neka te mrze.

Isus je umro za tebe. Daje svoga Duha. Pozvani smo živjeti slobodu. Bog nikome ne oduzima slobodu, nego daruje slobodu. Zahvalimo mu na slobodi i na istini. Isus je istina. Neka oslobodi tame naših srdaca i okorjelog srca. Neka odagna zao duh od Hrvatske i svijeta, neka zaustavi zao duh. U korizmi se radi o istini. Istina! U korizmi se ne radi toliko o trpljenju i o odricanju, nekoj askezi. Nego radi se o istini. U korizmi pošto pošto trebamo postići istinu. Trebamo se boriti da se vratimo u istinu. Proroci nisu pričali što će se dogoditi sutra, preksutra, dogodine, nego oni su govorili istinu. Zato su ih kraljevi i vlastodršci mrzili. Kad god budeš govorio istinu, svi uokolo će te mrziti. Briga te. Neka te mrze. Ali govoriš istinu.

Jesi li spreman na to, brate i sestro? Sam moraš odgovoriti na to pitanje. Kada govoriš istinu, tada nazivaš stvari po imenu. A mi? Razrjeđujemo istinu o nama, pronalazimo različite putove kako bismo zaobišli istinu. Kako se ne bismo susreli s istinom. Razrjeđujemo svoje obaveze. I malim koracima odlazimo vrlo daleko. Mi trebamo ući u istinu. Važno je kritički promatrati i razmišljati. Isus je slao apostole po dvojicu, da jedan drugome pomognu. Mali smo. Mi smo prah. To, nažalost, zaboravljamo. Sve će završiti u prahu. Trebamo napraviti korak prema sebi, tko sam ja. Pepeo s kojim smo posipani na Čistu srijedu napravljen je od maslinovih grančica. Ali čini se kao da nema učinka. Toliko je bilo već posipanja pepelom, ali ništa se nije promijenilo. Mislim da bi bilo bolje da pepeo napravimo od stvari koje najviše volimo. Netko voli gledati televiziju, netko automobil, netko neku odjeću, šminku, pa neka pepeo bude od toga. Da s time sebi posipamo glavu. Svi koji su se nečega odrekli u korizmi, neka se pitaju zbog čega su se toga odrekli. Vodi li vas to prema poniznosti, malenosti ili prema taštini i dokazivanju svoje nadmoći u razgovoru s kolegom. Odrekla sam se slatkiša, ali kad dođe uskrsno vrijeme, vratim šećer u normalu. To te odvodi od istine tko si ti, a ne uvodi u istinu tko si ti. Odricanje bi trebalo biti u onome u čemu si najslabiji. Ako si glavni za stolom, stalno pričaš, zašuti. Ili obrnuto, ako stalno šutiš, kreni.

Neću čuti tvoj post zato što je krik tvoga brata jači nego tvoj post

U korizmi treba započeti od pitanja ‘Tko sam ja?’. Svećenik ljudima treba darovati Boga, prenositi Božju riječ. Treba posijati Božju riječ u srce čovjeka. Otac treba dijete odgajati s ljubavlju, zagrliti, ispraviti, biti s njim. Muž treba zaštititi ženu, čuvati. Majka čuva obiteljsko ognjište, odgaja djecu, potiče na molitvu. Dijete mora poštovati roditelje. Od toga mora početi revolucija u tvom životu. To znači potpuno obraćenje, u tim jednostavnim stvarima“, kaže p. Arek.

Podsjeća na Božju riječ kod proroka Izaije: ‘Neću čuti tvoj post zato što je krik tvoga brata jači nego tvoj post“. Dakle, možemo postiti na neku nakanu, moliti, ali Bog ne čuje taj vapaj jer smo nekoga povrijedili. Netko u potrebi leži kraj nas i doziva ‘Pomozi mi’, a mi prolazimo kraj njega. Bog čuje krik te osobe, gleda njegovu nemoć, a ne naš post. Nego gleda njega, onoga koji trpi. „Pokušavamo Bogu podmetnuti naše odricanje. Dakle, dajemo mu nešto, a malim slovima ispod piše: ‘Ali ovo je za mene’. To znači, smanjim obrok u korizmi ili postim – da smršavim. Ustat ću rano – jer ionako imam puno posla, pa moram se malo požuriti. Dat ću nešto siromasima – jer bolje se osjećam kada dam. Dajemo nešto Bogu i kažemo ‘Bože, to je za tebe’. Ali malim slovima ispod piše: ‘Ne ne, ovo je za mene’. I to je problem“, upozorava p. Arek.

„Gospodin ti je po sakramentu krštenja dao da radiš u vinogradu, ne samo da promatraš i stagniraš. Nego, hvataj se posla i hrabro naprijed. Kršćanstvo nije za lijene osobe. Kršćanstvo sve nadmašuje. Imaš vinograd i Gospodin želi da doneseš plod. Opkoljeni smo zidom, ali mi smo u tom vinogradu. Božja smo baština. Od tebe i od mene Gospodin zahtjeva plodove. Apostoli su htjeli čudesa, Isusa su htjeli zbog čudesa. Ali Isus stalno pokušava objasniti apostolima da je došao spasiti ljude. Činio je čudesa i čini, ali nije došao zbog toga. Čudesa su pratila navještaj Božje riječi. Isus nas uzima, pokazuje nam put i daje nam sve novo. Isus nas je odveo, kao apostole, mi sami ne znamo put.

Ljudi žele biti normalni u očima ovog svijeta. Žele raditi ono što radi većina. Zato se ljudi boje evanđelja.

Na visokoj gori gdje se događa čudo Isus nas priprema za Golgotu i za uskrsnuće. Isus nije došao na svijet da te zabavlja čudesima, nego da te spasi. Isus je jedini spasitelj, nema drugoga. Nije problem izvesti cirkus, ali povjerovati da ti netko donosi spasenje, radost i slobodu – to je teže. Najveće čudo je njegovo uskrsnuće nakon njegove muke i smrti koja se obistinjuje u svakoj misi. O, da ljudi u to vjeruju!? Da je u svakoj njegovoj misi prisutna njegova muka, smrt i uskrsnuće. Ljudi više vole ovaj svijet nego istinu. Ljudi žele biti normalni u očima ovog svijeta. Žele raditi ono što radi većina. Zato se ljudi boje evanđelja. Jer kažu, evanđelje je za nenormalne. Mi koji primamo evanđelje postajemo nenormalni u očima ovog svijeta – jer za njih, Bog je nenormalan. Želimo biti dio grupe. Ne želimo se istaknuti na poseban način. Takvi su ljudi. Čovjek želi pripadati nekome. Imamo problem zbog onoga što će drugi reći. Želimo biti jednaki. Ako netko drugi nešto o nama priča, pazimo što je rekao o nama. Pa ja sam dobar – a što će drugi reći o meni? To je još jedna đavolska zamka – što će drugi reći? Nitko od nas ne želi biti sam. Želimo biti u grupi. Nitko ne želi čuti, ‘Bježi odavde’.

Sve je počelo u raju kad je Sotona rekao da nisi važan Bogu. Najprije je izvrnuo Njegovo ime, onda je rekao da nisi važan Bogu jer Bog ti je zabranio jesti s tog drveta. Nemoj nasjesti na takvu laž, da si nevažan Bogu. Đavao ne želi da upoznaš istinu. Ako misliš da nisi važan Bogu, sve drugo će biti važnije za tebe. Nedjeljom ne dolazimo na susret s Gospodinom, sve drugo je važnije. U trenutku istočnog grijeha, čovjek je promijenio svoj identitet. U tom trenutku započela je briga za svoje ja. Ona je kriva, ne ja. Zmija je kriva, ne ja. Kako ljudi govore, što se događa u našim kućama – Ne ja. Ljudima je najvažnije kako ispadne ono ja. I žele da se uvijek dobro govori o njima.

Grijeh je ponajprije pitanje kome pripada tvoje srce.

Bogu smo mi najvažniji, a mi mislimo samo na sebe. To je taština, egoizam. Briga za moje ja može te dovesti do katastrofe. Čezni za novim putem za sebe, za novim planom koji Bog ima za tebe, već odavno. Pazimo na ja. Lucifer je bio lijepi anđeo, nosio je svjetlo. Ali Bogu je rekao, ‘Ja tebi neću služiti’. Mnogi ljudi više vole trpjeti nego ući u poniznost. Srce je mjesto gdje ti govoriš s Bogom. U to srce uđi. Neki kažu da je tvoje srce veleposlanstvo gdje dolazi Bog. Ali nekad i đavao zaluta u srce. Tvoje srce je centrala. Razum je preslab da raskrinka srce. To može Božja riječ koja osnažuje, koja daje ljubav, to može Bog. Nama je potreban drugi. Taj drugi dozvoljava da shvatimo naše srce. Grijeh se uvijek povezuje s pripadanjem srca – ne Bogu, nego stvarima. Grijeh je ponajprije pitanje kome pripada tvoje srce. Čuvajmo se da ne ostavimo mala vratašca da nam zlo uđe u srce. Da se hrani to ‘ja’.


U Prvoj knjizi o Samuelu, u 15. poglavlju, Samuel upućuje poziv kralju Šaulu i kaže da mora ići u rat s Amalečanima. Amalečani su stalno ugnjetavali Židove koji su ulazili u Kanaan i uvijek su vodili bitke. Kralj Šaul trebao je sve ubiti, uključujući i amalečanskog kralja Agaga, kako bi zlo nestalo sa zemlje. Šaul je otišao u rat i učinio je 90 % onoga što mu je Bog rekao preko Samuela. Sebi je doveo najljepše cure, od zarobljenika je ostavio ovce, koze i kralja Agaga na životu, na jednu noć. Mislio je, neka čovjek ostane jednu noć, umorio se u ratu.

I dopuštamo zlu, ostavljamo to zlo, čak i najmanje, da nas potpuno uništi i istrijebi iznutra.

I židovski midraš kaže: kad je kralj Agag bio u zatvoru, njemu je bila poslana Židovka. Ta Židovka ga je tješila, rođena su i djeca. U Knjizi o Esteri piše kako Hanan uništava Židove. A Hanan je potomak kralja Agaga. Dakle, Židovi su sami sebi dozvolili to zlo, da njih kasnije to zlo uništava. To je priča o nama, to je priča o meni i tebi. Otvaramo li mi mala vrata, odškrinemo ih, misleći: A dobro, pa i drugi tako rade, i ja ću sebi to dopustiti. Neka, ići ću se opet ispovijedati, nema veze. I dopuštamo zlu, ostavljamo to zlo, čak i najmanje, da nas potpuno uništi i istrijebi iznutra. Zaboravljamo da smo spašeni u dragocjenoj Krvi Isusa Krista, Jaganjca koji je uskrsnuo, umro, bio zaklan zbog naših grijeha. A mi kažemo, ‘Još samo malo’. Ostavljaš najmanji dio nečega lošega, a na kraju nas taj mali dio svega uništava, umireš.

Kažeš da više ne možeš izdržati – ali Crkva ti kaže, ‘Možeš’!

U Knjizi Izlaska, u 12. poglavlju opisuje se što se dogodilo tijekom Pashe. Pasha znači pokret, kretanje. To znači prijelaz. To znači i mimoići. Radi se o tome da je da Bog rekao Izraelcima neka dovratnike svojih vrata poškrope s krvlju janjeta i tako zaštite svoje kuće od anđela smrti. Jer anđeo smrti će prolaziti po noći i uništavat će sve prvorođeno kod onih koji neće pomazati vrata krvlju janjeta. Svaku ljudsku ideju anđeo smrti će uništiti – to što misliš da je najbolje. Kad je noću prolazio anđeo smrti, zaobilazio je – znači, učinio je pashu. Zaobilazio je židovske domove i nije ulazio u njih. Nije ubio prvorođence jer je na njihovim vratima bila krv jajeta. Svaki put kad primaš pričest, svaki put kad se služi misa, tvoja usta pomazana su Krvlju Janjeta. I anđeo smrti proći će pokraj tebe.

Kažeš da više ne možeš izdržati – ali Crkva ti kaže, ‘Možeš’! Jer tvoja usta pomazana su Krvlju. I anđeo smrti će te mimoići. To je Radosna vijest! Mi smo umorni od naših ispraznih priča, umorni smo od našeg ja, od ostavljanja vratašaca da na mala vrata uđe zlo. Ali Isus je s nama! Pruža nam svoje tijelo, daje svoju krv. I kaže – Živi!

U njegovim ranama je naše spasenje. Ti si u njegovim ranama. Ti si njegova rana. Primamo tijelo Kristovo i nosimo ga po svijetu. To je naša zadaća, navijestiti Radosnu vijest. Navijestiti ono što Bog želi da svatko od nas što nosi u svom srcu, izgovori drugima. Često ljudi u sebi imaju rane zbog prošlosti. Pokušavamo liječiti njihove rane. Ali često su to ljudske riječi. Ljudske riječi, iako su dobre i ugodne za slušati, nisu usporedive s Božjom riječju. Koristi Božje riječi i tješi druge ljude. Božjom riječju, ne svojom snagom. Želim da Božja riječ dotakne vaša srca, da Gospodin otvori sve što je zatvoreno, da izliječi svaku vašu ranu“ moli pred Presvetim p. Arek Krasicki.

Izvor: hkm.hr

Osmrtnice ba