POTREBAN NAM JE KRUH IZ BOŽJE RUKE!

Anđeo ga dotaknu i naloži mu da ustane i jede

Euharistija je središte života Crkve i preduvjet života svakog vjernika. Sam Gospodin je upozorio na to kad je rekao: ”Zaista kažem vam ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove nemate života u sebi.”

U današnjem evanđelju, koje je nastavak istog poglavlja koje smo slušali prošle i pretprošle nedjelje, susrećemo se još jednom s mrmljanjem Židova, ovaj put protiv Isusa i njegovih riječi.

Oni su naime tvrdili kako poznaju njega, njegova oca, njegovu obitelj, a on ih želi uvjeriti kako je on kruh koji je s neba sišao. Isus im je na to odgovorio kako je on poslan od Oca nebeskoga i kako je on kruh života. Uz to on obećaje vječni život onima koji budu vjerovali u njega i koji budu jeli od tog kruha.

POTREBAN NAM JE KRUH IZ BOŽJE RUKE!

U prvom čitanju prorok Ilija spoznaje kako mu je potrebno primiti kruh i piće iz Božje ruke da bi mogao doći do Božje gore Horeba. „Ustani i jedi jer pred tobom je dug put“, budi ga i potiče Božji anđeo.

Ove riječi nam zapravo govore o tome što je za nas euharistija. Bez te hrane u kojoj nam se sam Bog daje mi ne možemo stići do Božje gore...

Samo nasljedujući Krista u svemu, samo hraneći se od njega, mi možemo biti djeca ljubljena i hoditi u ljubavi Kristovoj (vidi Ef 5, 1-2). Bez toga hod u ljubavi Kristovoj nije moguć...

Kršćanin bez hrane iz Božje ruke zapada u stanje sličnom onom proroka Ilije kad je poželio odustati od svega.

Bog i nas, kao i njega, štipa i dotiče u rebra da se probudimo i primimo hranu iz njegove ruke. Kršćanin bez euharistije nije u stanju izvršiti svoje kršćansko poslanje...

Ilija nakon što je jeo onu otajstvenu hranu nastavio je put i izvršio ono za što je poslan. Isto vrijedi i za nas!

Tada se u nama događa ono kako kaže Psalam: „Anđeo Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.“ (Ps 34, 8-9).

Isus nam daje svoj život u najvećem otajstvu naše vjere, euharistiji, da bismo i mi mogli izvršiti onu našu zadaću na putu kojim idemo.

POTREBNA NAM JE JASNA VJERA U OTAJSTVO EUHARISTIJE!

Ne smijemo upasti u napast površnosti i banalizacije otajstva euharistije, poput Židova koji su mrmljali protiv Isusa. Vidimo da je upravo neprihvaćanje jasnoće Isusova nauka o kruhu života zapravo mrmljanje protiv Isusa.

Židovi pokušavaju izjednačiti kruh koji je s neba sišao s kruhom kojim je Mojsije hranio narod. Isus ih podsjeća kako im nije Mojsije dao kruh nego Otac nebeski i još im jednom tvrdi kako je on (Isus) kruh koji je s neba sišao. U pitanju je dakle razlika u shvaćanju kruha, što je također bitna razlika u vjeri.

Nije dakle isto kruh koji Isus daje i kruh koji Mojsije daje. Prvi je za život vječni a drugi je za smrt u pustinji onih koji mrmljaju.

Kako je nastala podjela u Zapadnoj Crkvi nego kao posljedica mrmljanja protiv vjere u Isusovu živu i trajnu prisutnost u euharistiji. Koliki su ubijeni jer su bili vjerni toj istini, a kolike su crkve oskvrnute zbog mrženje prema kruhu živome, prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Ako usporedimo riječi mrmljanje i protestiranje vrlo brzo ćemo uočiti njihovu sličnost, a razlog i mrmljanja i protestiranja, što je i razlog podjele do danas, je neprihvaćanje i odbijanje Isusova nauka o euharistiji.

Nema dakle istinskog zajedništva bez euharistijskog zajedništva, odnosno bez jasnog ispovijedanja istine vjere o sakramentu euharistije, koji je tako jasno izrečen iz Isusovih usta i tako naučavano od Katoličke Crkve od početka.

Svaka gradnja zajedništva bez te jasnoće bilo bi zajedništvo na laži (i grozota pustoši na svetom mjestu). Treba dakle prestati s mrmljanjem i protestiranjem ali ne idući u drugu opasnu krajnost u vidu površnosti, ublažavanja i banalizacije u odnosu na euharistiju.

Jer bi onaj tko je u zabludi mogao pomisliti kako on može ostati u stanju u kakvom jest, dok bi se drugi mogli navesti na zabludu. Tako bi ova druga bila gora od one prve.

Valja nam ozbiljno još jednom primijetiti i razmotriti kako su Židovi mrmljali na Isusa upravo zato što su njegove riječi o kruhu živome

bile ujedno i zahtjev prema njima.

Isusove su riječi zapravo tražile od njih jasnu vjeru u njega u onoj istoj dimenziji koja je nama postavljena u odnosu na euharistiju... Riječ je dakle o euharistijskom zahtjevu vjere!

VJERA U VRIJEDNOST KRUHA ŽIVOTA!

Isus nas upućuje na vrijednost i značenje za nas primanja sakramenta euharistije. Da bismo dakle mogli primiti taj nebeski kruh života moramo najprije vjerovati u njegovo stvarno značenje i moramo imati savjest očišćenju od svake nevjere, od svakog mrmljanja, protestiranja i s tim povezanih grijeha.

Katekizam nas uči kako je preduvjet za primanje pričesti, osim nedvosmislene vjere u euharistijsko otajstvo, sakramentalno odrješenje od grijeha u svetoj ispovijedi. Dakle ako je netko počinio teški grijeh mora se prije ispovjediti i primiti odrješenje za taj grijeh da bi mogao pristupiti pričesti.

Židovi koji su mrmljali protiv Isusa i njegovih riječi o kruhu života zasigurno su imali tešku zapreku. Oni su naime mrmljali protiv euharistije i nisu prihvaćali istinu o Isusovoj živoj prisutnosti pod prilikama kruha.

Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta. (Iv 6, 51)

Ono što je mučilo Židove u ono vrijeme u ove naše dane muči protestante (ali i mnoge pozaspale katolike), koji bi primali pričest u našim katoličkim crkvama a ne priznajući istine katoličke vjere o euharistiji koja kaže upravo ono što sam Isus govori i zahtjeva.

Valja dakle još jednom podsjetiti na preduvjete za primanje pričesti: obdržavati euharistijski post od barem sat vremena prije pričesti; biti čist od barem teškog grijeha; čvrsto vjerovati da pod prilikama kruha i vina primaš pravo Tijelo, Krv, dušu i božanstvo Isusa Krista.

Učestali glasovi koji u zadnje vrijeme govore o mogućnosti pristupanja pričesti protestantskih kršćana, koji su posebno glasni od nekih njemačkih biskupa, potiču nas da posumnjamo u ispravnost njihove vjere (te mogu li takvi više biti na časnoj apostolskoj stolici).

A ako zaista neki protestanti to žele, naime primati svetu pričest, onda bi to moralo značiti da su povjerovali, pa bi samim time trebali postati katolici.

Ako pak ne vjeruju onako kako to vjeruje i naučava Katolička Crkva (i kako to zahtijeva sam Krist Gospodin) zašto uporno hoće od Crkve ono u što ne vjeruju? Pa zar taj oblik nevjere nemaju kod sebe... Ili je u pitanju još jedan lukavi i dobro smišljeni napad na Kruh Života od strane onih mrmljajućih banalizatora?!

Sveti Pavao nas u svezi takvih nastojanja upozorava: Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. (1 Kor 11, 27-29)

U POGLEDU ISUSOVE ISTINE SAMO JE JASNOĆA NJEZINA TUMAČENJA LIJEK PROTIV NEZNANJA KOJE KRČI PUT ZABLUDI!

A podsjetimo se i na riječi iz Katekizma: „Prisutnost istinskoga Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sveti Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu“.

Zato, tumačeći riječi iz Lk 22, 19: „Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati“, sveti Ćiril izjavljuje: „Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi, jer on, koji je Istina, ne laže“. (KKC 1381)

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš,

srce ti se moje cijelo predaje jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.

Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, Istine nad ovom nema Istinom. (Sv.Toma Akvinski)

dominikanci.hr