»Možda se nikada neće moći sa sigurnošću definirati autentičnost Marjine kuće, kraj kojega su se od drevnih kršćanskih vremena kršćanski hodočasnici okupljali svih godina u osmini blagdana Usnuća Marijina (15. kolovoza), no sigurno je da više od milijuna ljudi dolazi posjetiti tu 'Kuću Marijinu'...

U službenim dokumentima turske vlade to se mjesto spominje kao muzej sa svime što to uključuje, no posjetitelji ga zapravo, koje god narodnosti, kulture, jezika ili vjere bili, usprkos ulaznici koju moraju platiti, smatraju svetim mjestom. Prigušeno svjetlo koje ulazi kroz male prozore još je sugestivnije zbog bezbroj svijeća koje neprestano osvjetljavaju to malo svetište.«

Nipošto nije nevažno spomenuti da u Meryem An hodočaste i brojni muslimani, koji Mariju štuju kao posebnu Božju miljenicu i majku proroka Ise. Spomenuti kapucinski izvor kaže: »Dolaze sami, s obitelji, u organiziranim skupinama, od školskih pa sve do vojnih postrojba. Prema svojemu običaju, vežu platnene vrpce za grane drveća. To je njihova molitva koju uzdižu prema nebu. Tako su masline i puzavo grmlje uvijek blagdanski obučeni.«Njemačka mističarka bl. Ana Katarina Emmerick  je u svojemu viđenju »otkrila« Marijinu kuću u blizini Efeza.Zbog mističnih iskustava i stigmi privukla je pozornost brojnih snažnih osobnosti koje su obilježile onodobnu katoličku obnovu u Njemačkoj. Uz baruna Clemensa Augusta Drostea, Friedericha Leopolda von Stolberga, Johanna Michaela Sailera i drugih, u njezine štovatelje ubraja se glasoviti pjesnik i obraćenik Clemens Brentano, koji je zapisao i kasnije objavio njezina viđenja. Posljednjih dvanaest godina života bila je prikovana uz krevet. Umrla je 9. veljače 1924. godine.


Godine 1881. francuski svećenik pariške nadbiskupije Abbé Goyet saznao je za vizije stigmatizirane njemačke redovnice Blažene Ane Katarine Emmerick, koja detaljno opisuje boravak Majke Božje u kući kod Efeza.
 
Goyet poduzima putovanje u Tursku s ciljem da pronađe kuću Djevice Marije i Apostola Ivana. Htio je provjeriti točnost podataka. Najprije se obratio rimokatoličkom nadbiskupu Smirne (Izmir) i molio ga za pouzdanog lokalnog vodiča. Biskup mu je udovoljio i krenuo je u društvu vodiča u potragu.

Ubrzo je bio u mogućnosti prijaviti nadbiskupu: "Našao sam kuću. Ona postoji." Ali se nitko nije našao zainteresiran za to otkriće i on je odlučio ne napisati izvješće.
 

Redovnica Marija de Mandat-Grancey

Deset godina kasnije u Izmir je kao poglavarica redovnica Kćeri kršćanske ljubavi došla sestra bolničarka francuske ratne mornarice Marija de Mandat -Grancey. Jedne večeri sestra Marija zamolila je jednog svećenika iz Reda Svetog Vinka Paulskog, koji se nalazio u posjetu zajednici, da odabere neki tekst za duhovno čitanje zajednice za vrijeme večere. Svećenik je slučajno posegnuo za knjigom viđenja Blažene Ane Katarine Emmerick, Život Majke Božje. Pročitan je upravo odlomak iz Života Presvete Djevice u kojem se opisuje kuća Presvete Djevice Marije u Efezu. Svi prisutni su već čuli za to mjesto. Zaključili su: "Efez uopće nije daleko, te bi svakako bilo vrijedno otići tamo pogledati."

 
Lazaristi: otac Eugen Poulin i Henrik Young

Tako su i napravili, otac Eugen Poulin, lazarist, koji je bio jedan od gostiju, a obavljao je dužnost upravitelja Francuskog kolegija Presvetog Srca u Smirni i mladi svećenik Henrik Young, zajedno s dva prijatelja arheologa, krenuli su 27 srpanja 1891. u potragu za mjestima koja je opisuje Blažena Ana Katarina Emmerick.

Nakon dva dana lutanja među selima u brdovitim dijelu južno od Efeza, 29. srpanj iscrpljeni od žeđi i umorni oko 11 sati stigli su do polja zasađena duhanom na kojem je radilo nekoliko žena. "Imate li malo vode za nas?", zapitali su iscrpljeni muškarci. "Na žalost nemamo više", bio je odgovor, " Ali pođite do samostana, tamo ćete naći vode." Žene su im pokazivale u smjeru stare, ruševne kuće.

Njihov opis mjesta do kojeg su stigli iscrpljeni od žeđi jednak je onome opisu Blažene Ane Katarine Emmerich


"Marijina kuća bila je od kamena, prostorije na stražnjem kraju okrugle i četvrtaste, prozori su bili visoko gore, krov ravan."
 
 
 Okolno im je pravoslavno stanovništvo potvrdilo kako su posrijedi ruševine samostana, nekoć poznatog pod nazivom "Sva Sveta". Već stoljećima, nadodali su, oni to mjesto časte kao Marijinu kuću, posebno uz blagdan Marijinog usnuća. Premda Pravoslavna Crkva stoji na tradiciji da je mjesto Marijinog usnuća i mjesto Marijinog groba u Jeruzalemu, vjernici ovoga kraja stoljećima čuvaju tradiciju da se uz boravak Majke Božje u Efezu i završetak Marijinog života na zemlji, dogodio u Efezu.
Te ruševine se nalaze na padinama Bulbul-Dagh, Nightingale planine s čijeg vrha su otac Poulin i drugovi vidjeli more. Povrativši se u Smirnu obavijestili su nadbiskupa i sestre Mislosrdnice o pronađenoj Marijinoj kući na brdu kraj Efeza. Dana 23. kolovoza 1891. kod Marijine kuće prikazana je nakon mnogo stoljeća Sveta Misa.

Komisija svećenika našla Marijinu kuću kod Efiza
Saznavši za otkriće kapele na brijegu kraj Efeza biskup Smirne Msgr. Timoni ustanovio je komisiju od sedam svećenika i pet laika na čelu koje je bio sam biskup. Dvanaest članova komisije stiglo je dana 1. prosinca 1892. na vrh Meryen Ana (Majke Božje). Njihovo izvješće bilo je potvrda da se na opisanom mjestu nalazi Marijina kuća, kako ju je opisala Blažena Ana Kararina Emmerick. Nadbiskup Smirne je službenim dokumentom potvrdio kako su ruševine Panagia-Capoli zaista ostaci kuće Djevice Marije.
 

Sestra Marija Mandat- Grancey izviđa
Iduće godine otac Eugen Poulin saznao je kako vlasnici Marijine kuće žele žurno prodati svoj posjed. Po državnom zakonu u Turskoj nije bilo dopušteno da to kupi biskupija niti redovnička zajednica. Mogao je kupiti samo pojedinac na svoje osobno ime. Providnost je u pravi čas dovela u Smirnu redovnicu Mariju de Mandat, kći francuskog grofa i grofice, koja je odmah odlučila kupiti posjed. Kako je upravo naslijedila dio obiteljskog bogatstva, spremno ga je uložila za kupnju zemljišta na kojem je Marijina kuća. Dana 27. veljače 1892. godine položila je iznos od 45.000 franaka u podružnicu banke Crédit lyonnais u Smirni. Dana 16. studenoga, sestra Marija Mandat- Grancey postala je vlasnicom imanja i ruševne kuće iz prvog stoljeća.

Marijina kuća prije obnove

Kad je sestra Marija Mandat- Grancey kupila nekretninu, očistila je izvor, popravila pristupne puteva, podigla kip i oltar, ostaklila prozore. Od tada je taj prostor poznat kao Gospina kuća pod imenom "Meryem Anna Evi" (doslovno, "Majka Marija").

Prve hodočasnice Marijinoj kući kod Efeza

Već se 1896. godine iz Izmira hodočasti u Meryemana. Sestra Marija de Mandat je preminula u Smirni 31. svibnja 1915. godine. Početkom prvog svjetskog rata, cijelo područje Marijnog svetišta u Efezu potpalo je u područje vojne zone. Kada su se lazaristi 1920. vratili u Meryemana, pronašli su devastirano i velikim dijelom uništeno mjesto, razbijen oltar, kao i porušene platane. Brončani kip Marije bio je odnesen. Turska država je vršila nacionalizaciju imovine, pa je i ovo imanje postalo državno vlasništvo.

S vremenom su turske vlasti počele koristiti Marijinu kuću za hodočasnički turizam, a zanimanje za Efez i mjesto gdje je Marija živjela posljednje dane, još više je poraslo od godine 1950, kada je proglašena dogma Djevice Marije na nebo uznesene. Vlasti poboljšavaju uvjete dolaska do mjesta, tako je asfaltirana i cesta do Marijine kuće. Sve turističke agencije u svoj program obavezno uvrštavaju posjet Marijinoj kući – glavnom mjestu na koje hodočaste ne samo katolici i pravoslavci nego i muslimani.

U službenim dokumentima turske vlade to se mjesto spominje kao muzej sa svime što to uključuje, no posjetitelji ga zapravo, koje god narodnosti, kulture, jezika ili vjere bili, usprkos ulaznici koju moraju platiti, smatraju svetim mjestom.

Papa Lav XIII. dopustio je vjernicima godine 1896. da hodočaste u Efez, Marijinoj kući. Papa

Pio X. dao je više mogućnosti oprosta povezanih sa hodočašćem u Efez.
Papa Ivan XXIII. je godine 1931. posjetio Efez kao papin legat za Bugarsku, ali se nije mogao uspeti do brda gdje se nalazi Marijina kuća, jer nije bilo ceste. Posjetio je samo ruševine Marijine crkve u Efezu.
 
Papa Pavao VI 1967. godine, bio je prvi papa koji je došao do Marijine kuće kod Efeza i darovao brončani svijećnjak, koji stoji pred Gospinim kipom.

Papa Ivan Pavao II 1979. godine je pored Gospine kapele služio Misu za tisuće hodočasnika.

Papa Benedikt XVI pohodio je Gospu Efešku 6. prosinca 2006. godine.

Za svetište se sada brinu franjevci kapucini talijanske provincije Emilia Romagna. Zahvaljujući njihovoj internetskoj stranici može se dobiti prilično plastičan uvid u život svetišta. »Tko ovdje dođe, vraća se promijenjen. Marijina kuća na sve prenosi utjehu i mir«

Izvori:National Catholic Register/Glas Koncila/google.site//hr.wikipedia./sveci.net

Osmrtnice ba

paypal.jpg

ljetni-molitveni-program-u-medugorju-1.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Biskup Ratko Perić odgovorio župniku fra Mariju Knezoviću na objavu o Mladifestu
06. Kolovoz 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.