O Marijinim naslovima Suotkupiteljice (latinski: Co-Redemptrix) i Posrednice svih milosti (Mediatrix omnium gratiarum) se u katoličkoj javnosti u Hrvatskoj malo piše i nećemo pogriješiti ako kažemo, da je o toj stvari vjernički puk skoro posve neinformiran – sve ako je stanovitih pokušaja informiranja zadnjih godina bilo

Među zagovornicima Marije kao Suotkupiteljice, Odvjetnice i Posrednice svih milosti ugledno mjesto zauzima bl. Terezija iz Kalkute (1910. – 1997.), koja nam u svojem pismu iz kolovoza 1993. godine[2] daje jezgrovito obrazloženje: „Marija je naša Suotkupiteljica uz Isusa. Ona je Isusu dala njegovo tijelo i patila s njim pod križem. Marija je Posrednica svih milosti. Ona je dala Isusa nama, i kao Majka ona postiže za nas sve koristi. Marija je naša Odvjetnica koja moli Isusa za nas. Samo kroz Srce Marijino mi dolazimo do Euharistijskog Srca Isusovog. … Papinsko definiranje Marije kao Suotkupiteljice, Odvjetnice i Zagovornice donijeti će velike milosti Crkvi.“

Oni vjernici koji su čitali „Raspravu o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji“ sv. Ljudevita Grignona Montfortskog[3], mogli su u tom biseru praktične marijanske pobožnosti naći detaljnije izložene sve ove stvari o kojima nam govore bl. Terezija iz Kalkute: za sv. Ljudevita Montfortskog ne dobivaju Crkva i vjernici od Boga nikakvih milosti, koje ne prolaze kroz posredničke ruke Marijine; kako je Bog odlučio samog Otkupitelja Isusa povjeriti pristanku Marijinom da ga primi u svoje krilo, pravo je da Mariju gledamo i kao Suotkupiteljicu – bez nje doista nema otkupljenja. Ako znamo da je prvi prijevod te knjige na hrvatski učinio još nadbiskup Josip Stadler 1894. godine, pomalo bi nas trebalo začuditi da u Hrvatskoj imamo tako malo svijesti o predanom višegodišnjem zalaganju za proglašenje tzv. pete marijanske dogme: eto nas globalni apologet te dogme dr. Mark Miravelle izvješćuje da je peticiju papi za proglašenje dogme o Mariji Suotkupiteljici potpisalo preko 7 milijuna katolika.[4]

O popularnosti zahtjeva za donošenje nove marijanske dogme možemo zaključivati također i iz podatka od veljače 2008. god., o kojemu nas izvješćuje Agencija „ZENITH“: na poticaj petorice kardinala, preko 500 katoličkih biskupa, potpisuje tzv. „Votum“ kojim se kod Svete Stolice zalaže za proglašenje dogme o Mariji kao Suotkupiteljici, Odvjetnici i Posrednici svih milosti.[5] U ožujku 2010. godine, ista agencija nas izvješćuje da se broj potpisnika među katoličkim biskupima popeo na preko 800.[6]

 
Peta marijanska dogma

Zašto 5. dogma o Mariji? Katolička Crkva ih je do sada – polazeći od vjere koju nalazimo još u najranijem kršćanstvu – proglasila 4:  prva je ona sa Efeškog koncila 431., kada je u obliku dogme priznat naslov Bogorodice; druga je sa Lateranskog koncila 649, kada je dogmom priznat naslov Vazda djevice, treću dogmu kojom je Mariji priznat naslov Bez grijeha začete je u 1854. godine proglasio papa bl. Pio IX.; naposljetku je papa Pio XII. 1950. godine proglasio četvrtu dogmu kojom je priznata dogma Mariji na nebo uznesenoj.

Nije, naravno, u tim dogmama Crkva ništa novo rekla – sve te stvari su sveti ispovijedali, a pobožni puk vjerovao od samih početaka kršćanstva. Evo nam ova zadnja dogma o Uznesenju Marijinom dolazi 1950. godine, makar je obvezu slavljenja blagdana Uznesenja (Velika Gospa) u svim biskupijama kodificirao još papa Lav IV.  početkom 8. stoljeća, te se – jednako na kršćanskom Istoku i kršćanskom Zapadu – taj blagdan naveliko slavi (u Hrvatskoj i u pretežnom dijelu katoličkih zemalja u Eurupi, taj blagdan – 15. kolovoza – obilježava se i kao državni blagdan).

Tako i vjera u Mariju Suotkupiteljicu i Posrednicu svih milosti postoji još od najranijih dana kršćanstva: o tome možemo (npr.) čitati kod sv. Justina Mučenika (Dijalog s Trifunom Židovom, 155. g.), sv. Ireneja (Protiv krivovjerja, 180. g.), Tertulijana (Tijelo Kristovo, 208. g.), sv. Augustina (Različita pitanja Simplicijanu, 396.g; Sveto djevičanstvo, 401.  g.).

Naposljetku iz Evanđelja znamo da je Gabrijel kod Navještenja oslovio Mariju: "Milosti puna!", i ponavljamo te riječi u svakodnevnoj molitvi; znamo također da je Bog tražio i dobio njen pristanak na utjelovljenje Otkupiteljevo – niti je prokletstvo grijeha na svijet došlo bez sukrivnje prve Eve, koja je pristala uz Sotonin poziv na neposluh Božjoj volji; niti je otkupljenje došlo bez suradnje Nove Eve, koja je pristala uz poziv na pristajanje uz Božju volju.

Možemo – kao za vjeru Naroda Božjeg u Marijinu ulogu u utkupljenju ilustrativne – citirati i riječi molitve "Zdravo Kraljice":



K tebi vapijemo, prognani sinovi Evini

….

Svrni, dakle, Odvjetnice naša

One svoje milostive oči na nas

Te nam poslije ovoga progona

Pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje …

ili iz "Zdravo Zvijezdo mora":

… Ti što začu pozdrav s usta Gabrijela

mirom nas ukrijepi, mijenjaj ime Evi

S krivca lance skini, slijepu daj da vidi,

tjeraj naše jade, sve isprosi dare.

Majkom se pokaži, molbe nam prikaži

onom, rad nas što je posto dijete tvoje …

Uglavnom, na početku 21. stoljeća, Crkva je pred izazovom da proglasi petu, kako neki kažu „završnu“ marijansku dogmu.

Fra Karlo Balić, II. vatikanski koncil i dogma o Mariji Suotkupiteljici

Da nezainteresiranosti katoličkih medija u Hrvatskoj nije razlog u neznanju domaćih teologa, možemo vidjeti u intervjuu što ga je u kolovozu 2013. godine „Glasu Koncila“ dao prof. dr. Mladen Parlov sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.[7] Prenosimo dio koji se tiče ove naše teme:

G.K.: Kad govorimo o Blaženoj Djevici Mariji na Drugom vatikanskom koncilu, uglavnom govorimo o osmom poglavlju dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium«. Možda bi bilo zanimljivo podsjetiti na povijest nastanka toga teksta…

DR. PARLOV: Izvorno je bilo predviđeno da Blaženoj Djevici Mariji bude posvećen zaseban dokument. Nacrt tog dokumenta je povjeren našijencu, fra Karlu Baliću, koji je tada bio predstojnik Marijanske akademije u Rimu. On je pripravio nacrt dokumenta pod naslovom: »Blažena Djevica Marija Bogorodica – Majka Božja i Majka ljudi«. No tada se jedna skupina koncilskih otaca upitala treba li uopće zaseban dokument o Mariji unutar koncilskih dokumenata, i ne bi li možda o Mariji trebalo progovoriti unutar šireg konteksta govora o Crkvi. Išlo se na glasovanje i taj je prvi prijedlog posebnog dokumenta odbačen vrlo tijesnom većinom glasova otaca, sa svega četrdesetak glasova razlike.

Nakon toga je Pripravna koncilska komisija dala u zadaću jednom belgijskom teologu, svećeniku Gerardu Philipsu, da u suradnji s o. Balićem pripravi drugi nacrt teksta koji bi bio dio konstitucije o Crkvi. Taj je nacrt prošao potrebnu proceduru i postao osnovom 8. poglavlja dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium«.

G.K.: Kad gledate na takav razvoj događaja s vremenske distance, u čemu je stvarna novina Koncila u odnosu na Mariju.

DR. PARLOV: Ovdje se potrebno osvrnuti na pretkoncilsku mariologiju, koja je bila jedna od najrazrađenijih grana katoličke dogmatske teologije. Godine 1958. u Lurdu je bio održan velik međunarodni kongres katoličkih mariologa, na kojem su se ti teolozi podijelili na dvije velike struje, na takozvane »kristotipiste« i »ekleziotipiste«, ili – možemo ih i tako nazvati – na »maksimaliste« i »minimaliste«. Prvi su promatrali Blaženu Djevicu Mariju u kontekstu govora o Kristu. Ta je mariologija bila jako prisutna u dokumentima crkvenoga učiteljstva, posebno papâ Pija X, Benedikta XV. i Pija XII. Ona polazi od marijanskih naslova te prikazuje Mariju kao posrednicu, kao suotkupiteljicu. Zanimljivo je napomenuti da je, kad je papa Ivan XXIII. poslao okružnicu svim biskupima svijeta u vezi s pripravom na Koncil, puno biskupa, među njima i naš ondašnji splitski biskup Frane Franić, izrazilo očekivanje da se proglasi dogma o Marijinu sveopćem posredništvu. Ono što je fra Karlo Balić u spomenutom nacrtu posebnog dokumenta o Mariji iznio, bio je odraz svijesti i poimanja mnogih biskupa i Katoličke Crkve onoga doba.

Tako nas don M. Parlov upoznaje sa djelom velikana marijanske teologije, hrvatskog franjevca Karla Balića (1899. – 1977.), rektora Pontifikalnog sveučilišta „Antonianum“ u Rimu i osnivača Pontifikalne međunarodne marijanske akademije.[8]

Također nas on upoznaje sa – među mariolozima dobro poznatim – teškim raspravama o marijanskoj pobožnosti za vrijeme trajanja II. vatikanskog koncila. Teškima – ne stoga što je u mariologiji nešto trebalo formulirati, nego stoga što je trebalo šutjeti o nekim stvarima o kojima je među mariolozima već bio postignut znanstveni konsenzus.

Čitajmo o tome još malo, iz izlaganja o. Josipa Šimića (OFM) sa 23. mariološko-marijanskom kongresu održanom u rujnu 2012. godine u Rimu.[9] Evo podužeg citata, kojega apsolutno vrijedi pročitati:

„Mnogi će zasigurno pitati: Može li se govoriti o »posaborskoj krizi mariologije?

Odgovor je pozitivan… Nadbiskup Zaragoze Pedro Cantero Cudrado, u svojoj poslanici 1. travnja 1972…izričito upozorava na krizu marijanske pobožnosti, posebno na krizu različitih izričaja marijanske pobožnosti: „koji su očito iskusili posve jasan nazadak, pa čak i potpuni nestanak“ …, što je dovelo do velikog „smanjenja pobožnosti“ (decrecimiento devocional).(…)



Desetljeće prije sabora (1954.-1964.) njemački dogmatičar W. Beinert nazvao je „trijumfalnim desetljećem“, prvo posaborsko desetljeće (1964.-1974.) „desetljećem bez Marije“, a drugo posaborsko desetljeće (1974.-1984.) „desetljećem obnove“. Beinert govori kako se u prvom posaborskom desetljeću gotovo ugasilo zanimanje za marijansku teologiju, a posebice za marijansku pobožnost.

Slično je pisao i R. Laurentin [La question mahale, Ed. Seuil, Paris 1963.], koji tvrdi da u teologiji postoji struja koja u stranu želi potisnuti marijansku teologiju i marijansku pobožnost. Vidjevši da su u krizi marijanska teologija i marijanska pobožnost, koje su prije sabora bujno cvjetale, on predlaže da se govor o marijanskoj teologiji i marijanskoj pobožnosti smjesti između mariocentričnosti i mariofobije.

(…)

Slično W, Beinertu i R. Laurentinu, misli i španjolski servit I. M. Calabuig [usp. In memoriam Paul i VI eiusque erga Dciparam pietatis. La riflessione mariologica al tempo di Paolo VI. Travaglio e grazia, koji govoreći o istom pitanju, opisuje ga kao „marijansku zavjeru“ – '(congiuntura mariologica), koja se u razdoblju od 1966. do 1975. očitovala kao „mariološka fobija“ (fobia mariologica) i „zavjera šutnje“ (cospirazione del silenzio).

Mnogi od sudionika gore opisanog simpozija o krizi mariologije dopuštaju da se radilo o kriznom stanju. Tako saborski perit i jedan od tvoraca konačne verzije Lumen Gentium G. Philips [Mariologie et théologie postconciliaires, EphMar20(1970) 23] ističe kako je posaborsko razdoblje težak ispit za katoličku teologiju, posebice za mariologiju. Prema njemu marijanska teologija i marijanska pobožnost trpjele su u sudaru s novonastalim ozračjem uzrokovanim nekim saborskim postavkama, pa je zato, kaže on, uputnije govoriti o krizi, nego li se koristiti umanjenicama kao što su „marijansko pitanje“ ili „marijanski problem“. Nasuprot njemu K. Balić [De mariologia et theologia hodierna, EphMar 20(1970) 39] misli da ne bi trebalo govoriti o krizi, makar je sabor odbio definirati Marijino suotkupiteljstvo i posredništvo. Nasuprot Baliću, a u sukladnosti s G. Philipsom, o krizi jasno govori G. M. Roschini, servit s Marianuma [Mariologia e teologia, EphMar 20(1970) 43] opisujući krizu mariologije kao posljedicu krize teologije općenito, i to krize metode i učenja.“

Tako, vidimo u ovom učenom izlaganju sa teološkog kongresa izloženom stvar, koju su prije nekoliko desetljeća u svakodnevnom vjerskom životu bili iskusili katolici u zemljama Zapada: naime se po crkvama bilo prestalo javno moliti krunicu, prestalo se djecu podučavati a odrasle ohrabrivati da „kruničaju“, katolici su o Mariji govorili nekako ispod glasa – u pravcu da ne bi pretjerali sa izljevima poštovanja Majci Gospodina našega i da ne bi ispali kao nekakvi idolopoklonici. Tako su naime, dokumente Drugog vatikanskog koncila pogrešno interpretirali stanoviti „progresivni“ teolozi; uvjeravajući primjerice časne sestre da Koncil tobože želi da one prestanu nositi redovničku odjeću.

Ta je situacija uvelike poboljšana za vrijeme pontifikata bl. (i uskoro: sv.) Ivana Pavla II., pape izrazito odanog Svetoj Mariji, koji je svoju pobožnost u mladim danima formirao upravo pobožnim čitanjem gore spomenute „Rasprave o pravoj pobožnosti Djevici Mariji“ sv. Ljudevita Grignona Montfortskog.

 
„Diplomacija“ sa protestantima

Da se u godinama prije Koncila u Hrvatskoj bez zadrške pisalo o Mariji kao Suotkupiteljici, Odvjetnici i Posrednici svih milosti, možemo vidjeti iz knjige našeg glasovitog teologa Tomislava Janka Šagi-Bunića: (1923. – 1999.) „Veliki znak. Deset govora o katoličkoj mariologiji“. U toj knjizi tiskanoj 1952. godine u Zagrebu (ciklostilom, jednom nekvalitetnom „tehnologijom za kućnu radinost“ koja je tada fratrima očito bila jedino dostupna), on posve jasno govori:

„Krist je otkupitelj, a Marija je suotkupiteljica. Dakako suotkupiteljica u ovisnosti, u potpunoj ovisnosti i podložnosti Kristu … zato imamo pravo kazati, da je Blažena Djevica sasvim blizu sudjelovala u našem spasenju, dakako ne onako, kao njezin Sin, koji je jedini kao Bog i čovjek u jednoj Osobi mogao pravo i dostatno zaslužiti naše spasenje, ali ipak je i Marija zaslužila u tom smislu, što je bilo Sina dostojno, da i njezinu žrtvu primi i poveže je sa žrtvom svoga Sina. Tako je i ona po Božjoj volji doprinijela svoj dio za otkupljenje svijeta! Ona nije doduše povećala Kristovih zasluga, jer je i sama bila po Kristu otkupljena, ali je ipak Gospodin i nju uključio, da je po snazi svoga Sina i u ovisnosti od njega i ona sudjelovala u otkupiteljskom djelu. Marija je dakle suotkupiteljica naša, radi toga je ona postavljena također za posrednicu svih milosti. Kao što je bila s Kristom povezana u stjecanju otkupljenja, tako je s Kristom povezana i u dijeljenju milosti.“[10]

Takav izričaj kojega 1952. godine koristi u Hrvatskoj T. Šagi-Bunić posve je u skladu sa tada aktualnim duhovnim strujanjima u svjetskom katoličanstvu. Primjerice u porukama Gospe svih naroda (ukazanja vidjelici Idi Peerdeman u Amsterdamu; ona je od 1945. do 1959. godine imala 56 mističnih viđenja koja je Katolička Crkva 2002. godine službeno priznala[11]), možemo u 1951. godini čitati:

„Stojim ovdje i dolazim ti reći da želim biti Marija, Gospa Svih Naroda. Pogledaj pažljivo, gdje stojim pred Križem Otkupiteljevim. Moja glava, ruke i noge pripadaju ljudskom biću, kao i u Sina Čovječjega; tijelo je kao od Duha. Moja noga stoji čvrsto na krugu zemaljskom, jer me ovome vremenu Otac i Sin žele predstaviti ovome svijetu kao Suotkupiteljicu, Posrednicu i Odvjetnicu. To će biti nova i posljednja Marijanska dogma. Ova će je slika prethoditi. Ova dogma će biti mnogo osporavana, ali će naposljetku biti prihvaćena.“[12]

Ovo je naravno, jedno mistično viđenje, temeljem kojega je sačinjen umjetnički prikaz Majke svih naroda (v. slika uz ovaj članak); ono što T. Šagi-Bunić piše jedno teološko razmatranje. Kao što možemo vidjeti, razlike nema. Čovjek bi bio sklon zaključivati da su 1950.-ih godina katolički teolozi podučavali točno onako, kako je Bog i htio.

Jedni i drugi reci su, uostalom, napisani ubrzo nakon što je Pio XII. bio 1950. godine objavio dogmu o uznesenju Marijinom (povodom čega je Crkva, da parafraziramo gornji citat bl. Terezije iz Kalkute, Crkva očito bila dobila mnogo milosti).

Pa gdje je onda nastao problem? Eto, dogodilo se nešto „diplomacije“ 1960-ih godina. Sam T. Šagi-Bunić je svojim čitateljima u knjizi „Vrijeme suodgovornosti“ iz 1982. godine posve jasno objasnio, da je izraz „suotkupiteljica“ izostavljen iz nacrta dokumenata Drugog vatikanskog koncila „iz obzira prema odijeljenoj braći“.[13]

Postojao je 1960-ih godina među teolozima koji se bave teologijom o Mariji (mariologijom) konsenzus, koji je omogućavao Karlu Baliću – iznimno uglednom teologu koji je bio član komisije koja je Piju XII. asistirala u pisanju dokumenta Munificifentissimus Deus, gdje je bila proglašena dogma o uznesenju Marijinu – da prema nalogu pape Pavla VI. sastavi nacrt jednog koncilskog dokumenta koji će u cijelosti biti posvećen štovanju Marije. Nacrt je predvidio i donošenje pete marijanske dogme – jedine dogme koja bi, tako, bila donesena na Drugom vatikanskom koncilu.

Međutim je stvar između glasovanja o nacrtu „marijanske“ dogmatske konstitucije i Dogmatske konstitucije o crkvi Lumen Gentium dobila jedan „diplomatski doprinos“: pitanje Marije stvara otpore kod protestanata, pa ćemo o dogmi drugi put. Biti će o Mariji dovoljno reći ono, što je stalo u sadašnje VIII. poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen Gentium. Oba urednika tog poglavlja – mariolozi Karlo Balić i Gerard Philips – će biti nezadovoljni, ali će ta stvar „sigurno“ jako pomoći Crkvi.

Stvar je na rubovima koncilskih događanja koordinirana sa protestantima – Luterani i Anglikanci su pokazivali znatan interes za Koncil. Kao što danas nakon pedesetak godina znamo, nije od tih „diplomacija“ sa protestantima zabilježena neka osobito vidljiva korist. Štete je itekako bilo, ako se pristanemo složiti sa citatima iz pera vrlo učenih teologa koje citiramo gore u ovom članku. Da parafraziramo jednu nedavnu izjavu pape Franje – kada svećenici zaborave na pomazanje Duhom svetim, mogu jedino ostati „premazani svim mastima“. A od takve vrste „premazanja“ Narod Božji u principu neke osobite koristi nema.

Ivan Pavao II. – montfortanski Totus Tuus

Ali onda je došao dugi pontifikat Ivana Pavla II., koji se vrlo mnogo trudio na oživljavanju pobožnosti sv. Mariji. Naposljetku i na njegovom grbu možemo čitati biskupski moto Totus Tuus, „Sav Tvoj“ – riječi iz molitve posvećenja života sv. Mariji, u sistemu marijanske askeze prema nauku gore već više puta spominjanog velikog učitelja marijanske pobožnosti sv. Ljudevita Grignona Montfortskog.

Tako, možemo danas čitati na stranicama Papinske bazilike Sv. Marije Velike (Santa Maria Maggiore, službena papinska katedrala; crkva sv. Petra ima formalno niži status) kako sakristansku službu ondje obavljaju Franjevci od Bezgrješne, koji pored uobičajena tri redovnička zavjeta siromaštva, poslušnosti i čistoće uzimaju još i četvrti – marijanski zavjet kojim se obvezuju „na izvršavanje misije Bezgrješne Posrednice (Mediatrix), koji se sastoji u studiju i propagiranju otajstva Marije, Bezgrješne i Suotkupiteljice (Coredemptrix)“.[14]

Što dalje: moramo znati da je i na donošenje svake od do sada proglašenih marijanskih dogmi trebalo dugo čekati. Kao vjernici, smijemo vjerovati da je povodom proglašenje svake od njih sašlo na Crkvu mnogo milosti – kako to uvijek biva kada pokazujemo vjernost Bogu i njegovom promislu. Hoćemo li poživjeti da vidimo proglašenje i ove 5. marijanske dogme? Tko zna. Možemo se podučiti kod sv. Maksimilijana Kolbea (1894. – 1941.), još jednog od svetaca koji su pisali o Mariji kao Posrednici, Odvjetnici i Suotkupiteljici: takvoj stvari treba svaki vjernik posvetiti „više molitve, a manje diskusije“.[15]

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Pjevačica Gwen Stefani neće se udati za country zvijezdu sve dok Katolička crkva ne odobri poništenje braka: "Oni će čekati"
11. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.